Šutnja je zlo Z. Miliša : Patološki primjeri ravnodušja

Ravnodušnost

Od malodušja postoji nešto gore, a to je ravnodušnost. Ona je razarajuća bolest vremena u kojemu živimo. Ovo potvrđuje zadnji brutalni zločin koji se dogodio u Sloveniji. U jednom selu kod Krškog dvojica mladića-monstruma počinila su zločin nad 26-godišnjakom, koji je dan nakon premlaćivanja preminuo. Ostavili su ga nakon mučenja i tek je u ranim jutarnjim satima pronađen na ledini, tik uz trošnu kuću gdje je živio. Jedan od zlostavljača iživljavanje je objavio na svom Facebook profilu. Povod za zvjersko premlaćivanje je bila verbalna svađa. Snimka (u trajanju od 23 minute!) ne otkriva samo psihopatsku strukturu ubojica. Zastrašujuća je snimka kao i znatiželja “posjetitelja”. Snimka je pogledana u samo nekoliko sati preko 230.000 puta, a tek onda je policija skinula s “društvene mreže”.

Zločin se dogodio u dvorištu kuće, a navodno nitko od mještana nije čuo zapomaganje nesretnog mladića. Nisu bili raspoloženi ni za izjave medijima. Šutnja sumještana i pregledavanje snimke (bez empatije, osude i pomoći) je potpora nasilju. Još je Dante Alighieri upozoravao da su “najmračniji krugovi pakla rezervirani za one koji u vremenima moralne krize ostanu neutralni i suzdržani”. Ranije sam pisao o Vitomiru Jovičiću – Simkeu, riječkom “Dobrom duhu”, mladića s mentalnim poteškoćama koji je 8. travnja 2009. godine u Rijeci pred očima stotine mladih “promatrača” bačen preko ograde mosta u Rječinu. Gledali su zločin i nisu ništa poduzeli.

Ova dva primjera su opisana u drami Uzdrmana šutnja (Shattered silence). Glavni lik je uspješna sportašica, izvrsna srednjoškolska koja ima sve i sjajan odnos s majkom, koja jednog dana ugleda svoju kćer obješenu. Majka naknadno pronalazi video dnevnik u kojemu otkriva da su njenu kćerku navodni prijatelji mjesecima maltretirali, sve zbog jedne razgolićene fotografije koja se proširila školom. Istražujući razloge smrti svoje kćeri uočava bešćutnost vršnjaka, te nastavnika i ravnatelja škole koji su tajili razloge njezina suicida. Drugi dokumentarni film pod nazivom “Colleg booy” prikazuje vrhunac međuvršnjačkog maltretiranja, šuteću većinu, uključujući i ravnatelja škole. Sve to je dio strategije promicatelja “gladnih” krvi”.

Sve je više slučajeva premlaćivanja ili pokušaja ubojstva (vršnjaka), iz “zabave”. Takav zločin, bez kazne, pogodio je i moju obitelj u svibnju 2008. godine. “Božjom providnošću vaš je sin ostao živ”, rekao mi je kirurg, nakon što je moj stariji sin, bez ikakva povoda, proboden nožem u Zagrebu. Dan nakon brutalnog pokušaja ubojstva, napadač je na svom facebooku napisao “Idem na more da se malo odmorim”. Krvnik je zbog nedostatka dokaza oslobođen krivnje. DNK analizom utvrđeno je da na nožu (od 22 cm) nema krvi moga sina, a kamera u Vukovarskoj ulici koja je zabilježila taj napad nije nikada došla do policije, jer je policija tek poslije tri mjeseca zatražila snimku! Tada je bila izbrisana.

Kada sam se odazvao pozivu predsjednice Saborskog odbora za obitelj, mladež i šport, 6. travnja 2009., na tematsku sjednicu “Efikasnost pravosuđa u slučajevima kaznenih djela koja su počinili maloljetnici”, bio je i Ivo Josipović (tada predsjednik jednog Saborskog odbora a kasnije predsjednik RH), koji za vrijeme trajanja sastanka nije dizao glavu s prijenosnog računala. Nije podigao glavu s računala ni kada sam opisao svoj primjer i govorio o simbiozi kriminala na relacijama ministarstva pravosuđa i policije! Bio je i ostao emocionalni bogalj. “Budio” bi se osim kada mu (bila) je ugrožena vlastita pozicija.

Rezultati istraživanja i intrigantne činjenice

Elias Canetti u knjizi Masa i moć sjajno opisuje kako i kada nestaje pojedinac pod diktatom mase. Živeći u zabludi da mu masa daje sigurnost, zapravo se “bori protiv drugih, koji mu smetaju sa svih strana”. Canetti pronalazi poveznice javnih smaknuća. “Potječu od starog običaja zajedničkog ubijanja. Stvarni krvnik je masa, koja se okuplja oko stratišta.” Današnje mase su umreženi usamljenici na tzv. “društvenim mrežama”.

Brojna istraživanja pokazuju da dugotrajno gledanje nasilničkih scena dovodi do neosjetljivosti na patnje drugih. Stalna izloženost nasilnim sadržajima u medijima dovodi do navikavanja pa se kod gledatelja postupno povećava prag tolerancije prema takvim sadržajima. Nasilni sadržaji dovode do desenzibilizacije za patnje drugih, a nasilne scene u medijima nerijetko postaju poticaj kod uporabe nasilja za “rješavanje” sukoba u svakodnevnom životu. Prikazivanjem brutalnih scena mućenja stvara se smanjena emocionalna reakcija na nasilje i nereagiranje na žrtve nasilja. Nereagiranje na tuđe patnje stvara emocionalne bogalje. Manfred Lütz objašnjava da su problem današnjice suludo normalni ljudi, koji s(v)e podređuju nebrizi za druge.

Stalna izloženost nasilnim sadržajima u medijima dovodi do navikavanja pa se kod gledatelja postupno povećava prag tolerancije prema takvim sadržajima. Nasilni sadržaji dovode do desenzibilizacije za patnje drugih, a nasilne scene u medijima nerijetko postaju poticaj kod uporabe nasilja za “rješavanje” sukoba u svakodnevnom životu. Kada neki adolescent počini ubojstvo, nerijetko mediji detaljno opisuju događaj. Umjesto da se taj tragični događaj analizira s gledišta viđenosti u nekom filmu, obitelji…, vijest postaje senzacionalistička, a ponekad i povod za “preslikavanje” događaja u realnost.

Suzanne Collins jedna je od najčitanijih američkih spisateljica. U njezinom najprodavanijem (futurističkom) romanu Igre gladi (2008.), a potom i u (istoimenom) filmu opisuje tinejdžere koji sudjeluju u igri ubijanja vršnjaka-protivnika. Dopušteno pravilo igre je: Možeš ubijati da bi preživio i pobijedio! Mnogi likovi u knjizi i filmu imaju imena osoba iz antičkog Rima, a koncept borbe na život i smrt nadahnut je gladijatorskim borbama u Koloseumu. Međutim, u starom Rimu “igre” su bile “privilegija” za mali boj gledatelja, a u filmu televizijske kamere dopuštaju da brutalne scene budu dostupne svima (i djeci)! Drugu knjigu “Plamen” gospođa Collins objavila je 2009. godine, a treću, “Šojka rugalica”, 2010. Sve su ekranizirane i doživjele boom. Pravi naziv tih knjiga i ekraniziranih opisa nazivam: gladni krvi!

Zoran Komar i Elvir Koić, u studiji “Samoubojstva hrvatskih branitelja u Zagrebu i Hrvatskoj”, otkrivaju razloge zbog kojih su s vremenom gubili smisao života: “Nekada su bili ponos društva, najzaslužniji u stvaranju samostalne Hrvatske, slavljeni i hvaljeni, a kasnije tretirani kao “junaci” crnih kronika, kriminalci, povlaštena kasta s visokim mirovinama. Bili su odbačeni i izolirani.” U tome svatko može naći svoju ulogu, osobito oni koji su šutjeli na nepravde prema onima koji su stvarali Državu. I to je primjer patološke posljedica ravnodušja prema našim “junacima”.

Morbidni komentari na “društvenim mrežama”

Na internetskim stranicama objavljuju se uvrede i klevete, širi govor mržnje, rasistički i seksistički komentari nebrojenih anonimusa, što se naziva “slobodom medija”. Najposjećenije postaju pornografske stranice sa scenama mučenja. “Seksualna bešćutnost i emancipacija postaju istoznačnice. Pornoindustrija svodi žene na trupla i potiče nekrofiliju” (C. Hedges)..

Na internetskom portalu www.monitor.hr prikazan je u listopadu 2010. prvi slučaj online vješanja studenta u Švedskoj. Nekoliko njegovih (virtualnih) “prijatelja” znalo je za njegovu namjeru, no nije ništa učinilo kako bi spriječilo tu tragediju. Policija je zatvorila tu mrežnu stranicu tek nakon što su se pojavili patološki komentari povodom toga čina, kao, primjerice: “Ako je ovo vješanje pravi suicid, zašto nema krvi?”, “Ima super majicu!” Ni u jednom komentaru nije bilo suosjećanja! Morbidni primjer kada se suicid doživljava (u komentarima) kao dobra zabava!

Pretnaestogodišnja Australka Cassidy Trevan je u prosincu 2015. počinila samoubojstvo. Dvije godine prije toga je postala žrtva (prvo) verbalnog iživljavanja skupine djevojčica iz škole u Melbourneu. Njezina majka je nedavno na svom Facebook profilu otkrila razloge zbog kojih se njena kćerka odlučila na suicid. Opisuje kako su njenu kćerku namamile vršnjakinje u ekipu mladića iz škole, a potom silovali (tada 13-godišnjakinju), dok su vršnjakinje sve promatrale i čekale da iživljavanje završi. Scene silovanja su objavili njeni vršnjaci iz razreda na “društvenim mrežama”. U oproštajnom pismu Cassidy je zapisala: “Ne radim ovo iz osvete učenicima koji su me silovali, dogovorili silovanje, maltretirali me zbog njega i rugali se. Ne radim to zbog privlačenja pažnje. Mislim da je moja dužnost to napraviti jer se to dogodilo meni i jer školski djelatnici nisu napravili ništa da mi pomognu. Još uvijek doživljavam da mi učenici koje nikad nisam upoznala šalju poruke na Facebooku nazivajući me droljom…”, između ostalog napisala je. Počinila je samoubojstvo dvije godine kasnije, ne mogavši živjeti pod teretom uvreda i izopćenosti.

Slično sam iskustvo imao kada je moj nećak Vinko, 18. rujna 2010., oduzeo sebi život. Nekoliko sati prije nego što je sebi “presudio” (na isti način kao i student iz Švedske) komunicirao je sa svojim “virtualnim prijateljem” T. K. iz Splita. Kada mu je Vinko poslao e-poruku “Toni, ja bih najradije digao ruku na sebe”, ovaj mu je bešćutno odgovorio: “Vinko, od tebe je život već dignuo ruke”. Vinkovim roditeljima nije izrazio sućut niti ih je kasnije posjetio.

Zaključno i/ili poučno

Evo kako jedan tinejdžer komentira nasilje na televiziji: “Mi mladi koji rastemo uz televiziju imamo priliku gledati nekoliko puta na dan smrt životinja i ljudi, od kojih najveći broj bude ubijen. Imamo priliku svakoga dana vidjeti masakre ljudi i životinja. Ubojstvo postaje svakodnevna pojava u našem životu, ali možemo li mi upotrijebiti znanja gledajući nasilje? Očekujete li od nas da, kada se posvađamo na ulici, potegnemo jedno na drugo pištolj i poubijamo se kao što to čine junaci u nasilničkim filmovima kojima nas svakodnevno drogirate? Prisiljavajući nas da gledamo ubojstva i uništavanje stvari, učite nas da stvari nemaju nikakvu vrijednost, da život životinja nema nikakvu vrijednost, da život čovjeka nema nikakvu vrijednost, da je planet pakao u kojem svatko može uništiti sve i svakoga samo ako se nekome prohtije. I vrijedi li da roditelji opominju za nasilničko ponašanje kada je na televiziji bilo prikazano nešto drugo? Nemojte reći da volimo gledati nasilne filmove. Morao ih je netko prethodno snimiti, netko drugi kupiti, netko treći odobriti njihovo prikazivanje i netko četvrti ih prikazati i stvoriti nam naviku privikavanja na sve to kao normalno. Zato opominjemo: ne uči me ubijati! Uči me stvarati, davati, razumjeti i voljeti!” (www.nahla.ba 2002).

Onaj tko živi u uvjerenju: “Ne zaboraviti i oprostiti” je zatrovan mržnjom i željom za osvetom. Onaj tko je oprostio taj je dobio toliko potreban mir. Ne treba dozvoliti da ostanemo zaprljani mržnjom, osobito kada je riječ o energetskim vampirima i moralnim nakazama. Takvi se nikada neće promijeniti.

prof. dr. sc. Zlatko Miliša/HKV/http://www.hkv.hr/izdvojeno/Hrvatsko nebo
 

   foto: Dusko Mirkovic/PXL