I. Marijačić: Trče li jugonostalgičarski predatori posljednji krug

Šuteći ili braneći Hribara, mediji su stali na stranu korupcije, kriminala i ulaganja u protuhrvatske filmske projekte

Hrvoje Hribar, koji je upravo nevoljko morao otići s čelne dužnosti u HAVC-u,jer nakon poraznog nalaza

Državne revizije u toj ustanovi nitko ga se više nije usudio štititi, prototip je idealnoga apartčika kojega u Hrvatskoj žele i trebaju ljevičarski mediji, analitičari i ljevičarske političke stranke. Raspolagati s velikim narodnim novcem, trošiti taj novac protiv nacionalnih interesa, plaćajući sebi i drugima, koji uopće nisu zaposlenici te ustanove, skupe troškove mobitela, smještaja i parkinga, davati milijune kuna svojim istomišljenicima bez podnošenja računa bilo komu, uklapa se u onu nakaradnu ljevičarsku političku filozofiju u Hrvatskoj prema kojoj je destrukcija i rad protiv nacionalnih interesa mjerilo uspješnosti i prihvatljivosti.

Zna se odavno kako jedan izrazito netalentirani filmski redatelj upravlja s tom važnom institucijom, ali je bio pomazanik medija koji ga nisu dirali jer pripada njihovoj ideološkoj krvnoj skupini. Igor Peternel iz Hrvatskoga helsinškoga odbora ispravno je zapazio taj paradoks pokušavajući predočiti sebi i drugima kako bi se proveo, primjerice, Jakov Sedlar da je umjesto Hribara na čelu HAVC-a s ovakvim nalazom Državne revizije.Općenito se može kazati sljedeće: kad bi Hrvatska bila onakva kakvu u svojim komentarima žele i zagovaraju kolumnisti Jutarnjega lista, Novoga lista, dijelom i analitičari Večernjega lista te napose nekih elektroničkih platformi, bila bi to u pravome smislu potpuno balkanska žabokrečina i nekakav oblik panslavističko-velikosrpske provincije u kojoj bi tek procvalo načelo da se ne treba držati zakona kao pijan plota. Šuteći ili braneći Hribara, mediji su stali na stranu korupcije, kriminala i ulaganja u protuhrvatske filmske projekte.

Pretežiti dio medija ustrajava u kampanji protiv države i protiv interesa naroda

Nije normalna situacija u nekoj državi i u nekome narodu da pretežiti dio medija ustrajava u kampanji protiv države i protiv interesa naroda, da je na strani bezakonja. U Hrvatskoj to nije čudno, nije od jučer, to uostalom i jest dio hrvatske tragike. Kada je davno Ivo Sanader ukrao izbore u HDZ-u Iviću Pašaliću, nitko, ni novinari ni Dorh, nije zamjerio Sanaderu jer je svima tada odgovaralo da čelnik HDZ-a ne bude Pašalić kojega su smatrali personifikacijom zla u hrvatskoj politici. Nikakav moralni prijepor nisu osjećali ni mediji ni institucije što su se svrstali na stranu krađe.

Kada je nekadašnji predsjednik RH Stjepan Mesić pred kamerama stranim novinarima dijelio najveće državne tajne, isti mediji nisu u tome vidjeli ni jedan razlog ne samo da ga napadnu ili kritiziraju, nego su ga čak i opravdavali iako su znali da čini teško kazneno djelu izdaje. Kada je svojedobni ministar unutarnjih poslova Tomislav Karamarko poveo istrage u rijetkim otvorenim slučajevima partizansko-komunističkih zločina, odnosno istrage koje su dovele do privođenja i suđenja Josipu Boljkovcu, ti su mediji počeli sa žestokim napadima na Karamarka , solidarizirali su se s Boljkovcem, a time i svrstali na stranu onih koji su počinili ratni zločin. Kada je istraga po tom pitanju zaprijetila i Josipu Manoliću, prvi je u njegovu zaštitu ustao tada aktualni hrvatski predsjednik Ivo Josipović rekavši da Manoliću treba oprostiti jer je sudjelovao u stvaranju hrvatske države.

Kakva je samo histerična obrana bivših čelnika Udbe Josipa Perkovića i Zdravka Mustača uslijedila kada ih je Hrvatska morala izručiti njemačkome pravosuđu, ne treba posebno ni podsjećati. I Dorh i mediji listom su tražili da se ne izruče njemačkome pravosuđu, navodili su imperativ da im sudi hrvatsko pravosuđe, što je bio običan paravan jer su znali da im hrvatsko pravosuđe nikada ne će suditi, odnosno da bi Dorh prije sudio hrvatskim žrtvama, nego partizansko-komunističkim ubojicama. Dakle ti su mediji listom stali na stranu udbaških ubojica i naredbodavaca, a protiv žrtava njihovih egzekucija i zločina.

Mediji od zločinaca nikada u narodu ne će napraviti junake

Kada je nedavno preminuo jugoslavenski književnik Predrag Matvejević, odmah su neki saborski zastupnici u Hrvatskome saboru zatražili minutu šutnje u počast intelektualcu koji se nikako nije mogao pomiriti s raspadom Jugoslavije i koji je, napokon, pravomoćno osuđen kao klevetnik svojih kolega. Isto tako, svi ti mediji i političari nisu vidjeli skandal ni kada je bivši predsjednik Stjepan Mesić kupio dva stana nakon svoga predsjedničkoga mandata, bilo im je normalno i kad je otkriveno da njegov nasljednik Ivo Josipović predaje na tajnim susretima povjerljive spise srbijanskome veleposlaniku u RH. Da se ti mediji uopće i ne trude imati nekakvu humanističku, ako već ne nacionalnu masku na svoje licu, potvrđuju i tekstovi nekih zabrinutih novinara Hanžekovićeve medijske kuće o tomu kako će se traženjem poništenja sramnih komunističkih presuda hrvatskim ljudima rehabilitirati NDH i ustaški zločin. Dakle ne bi se smjelo tražiti ni posthumno pravdu za ljude koji su na smrt osuđeni zbog svojih političkih stajališta.

Rezimirajući ovakve i slične nebrojene slučajeve, možemo se tek pitati može li Hrvatska uopće naprijed i u kakvu svijetlu budućnost ako ima toliko medija, političara i političkih stranaka koji ju guraju natrag i koji su tako otvoreno i tako drsko na strani korupcije, izdaje, pljačke, kriminala, ratnih zločina i ubojica hrvatskoga naroda, ukratko – koji su na strani zla. Odgovor će vas možda iznenaditi: Hrvatska može i ide naprijed pored takvih ne slučajnih opstrukcija. Koliko god mediji i dio političke forsirali i zagovarali zlo, ono ne će opstati sve vrijeme. Od zločinaca nikada u narodu ne će napraviti junake. I slučaj Hribar pokazuje kako su jugonostalgičarski predatori glasni, da laju, ali se zapravo koprcaju i trče jedan od svojih posljednjih krugova.

 
Hrvatski tjednik Ivica Marijačić/http://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo