Kako znamo kada je rat završio?

Povijesno gledano, ratovi mogu završiti na tri načina. Jedan od načina je pregovorima. Može postojati pregovaračko mjesto kao što je Dejton gdje je potpisan Dejtonski mirovni sporazum. Premda je to sada manje uobičajeno, rat može završiti uništenjem jedne ili druge strane. Iako su pobunjeničke velikosrpske snage u Hrvatskoj uništene vojno u najvećem dijelu, rat nije tako završio već je potpisan već spomenuti sporazum. Treća mogućnost je da se rat okonča bez formalnog priznanja da je završio. To se najčešće dešava s ratovima u koje su uključeni nedržavni borci koji koriste strategiju pobune ili neke druge iregularne metode. Gubitnička strana jednostavno se stopi s društvom, često skrivajući ili napuštajući svoje oružje. Baš kao što država suočena s iregularnim neprijateljem ne može znati kada rat počinje, ni pobunjenici ne mogu znati kada rat završava. Znaju li velikosrpski pobunjenici, koji su ostali živjeti ili su se vratili u Hrvatsku kroz programe povratka izbjeglica, da je rat završio? Svakodnevno neki novinari, političari, pripadnici raznoraznih mirovnih udruga, pa čak i generali HV-a nam govore kako je rat završio, okrenimo se budućnosti. Ako je to tako čemu onda svakodnevno trošenje energije na dokazivanje tako očigledne činjenice da je rat završio potpisivanjem mirovnog sporazuma u Dejtonu? Da bi smo našli odgovor na to pitanje moramo se vratiti na početak.

Kako znamo da je rat počeo?

Donedavno bi ovo pitanje pogodilo stratege i političke čelnike kao neobično, možda čak i apsurdno. Barem je u zapadnom svijetu početak rata bio jasan. Rat je počeo kad su to politički lideri izjavili, ili iznenadnim napadom označili početak uzajamnog neprijateljstva. To se sasvim promijenilo. Jednostavno su se pomaknule norme, zakoni i vrijednosti. U 21. stoljeću rat ne mora početi oružanim napadom, nego nizom neprijateljskih aktivnosti osmišljenih kako bi oslabile državu. Narod može biti u ratu a da to i ne zna. Jeli rat u Hrvatskoj počeo 17. kolovoza 1990. g. ili nekog drugog dana, na primjer, 24. i 25. rujna 1986. godine? Narod može biti u ratu a da ne zna tko je neprijatelj. Jeli Hrvatski narod znao tko mu je neprijatelj prije 17. kolovoza 1990. godine? Mogao je znati ako je bio dobro informiran. U vrijeme jednoumlja većina nije znala što se sprema upravo zato što je monopolist na informacije cenzurirao medije, što je i osobina totalitarnih režima . Od 25. rujna 1986. g. do 20. siječnja 1990. g. dogodio se cijeli niz događaja koji su nazvani “antibirokratska revolucija” a idejno su operacionalizirani kroz Memorandum SANU iz 1986.g. Prva ozbiljna reakcija tadašnjih Hrvatskih političara dogodila se 20. siječnja 1990. godine napuštanjem 14. izvanrednog kongresa Saveza komunista Jugoslavije, nakon što su to prvi napravili Slovenci. Držanje glave u pijesku bilo im je omiljeno zanimanje. No, ni to im nije bilo dovoljno pa su 23. svibnja 1990. g. oružje Teritorijalne obrane tadašnje SR Hrvatske predali tzv. JNA. Polovica tog oružja nije bila pod kontrolom tzv. JNA prije te odluke. Nakon toga nije bio problem pokrenuti oružanu pobunu protiv razoružane Hrvatske.

Historia est magistra vitae – Povijest je učiteljica života – latinska izreka pripisuje se Ciceronu. Ako kod prvog Memoranduma SANU Hrvatski političari nisu naučili lekciju, Hrvatska će morati ponoviti ispit. Nekad iza 2008. god. izašao je i Memorandum SANU 2, koji se ne razlikuje puno od prvog, samo dodaje dijelove za sanaciju štete u izgubljenim ratovima sa susjednim državama i za izjednačavanje izgleda Srbije i Srba protiv ostalih. “Dakle, ponovno nam je reći da ono ima i svoju povijest, tj., da je i prije radilo isto što i sada, te da je i danas riječ, kao što je bila i jučer, o istom Zlu, i da govorimo o jednom i uvijek istom velikosrpskom projektu koji je svoje krvave tragove ostavljao kroz hrvatsku povijest, od konca 19. stoljeća, kroz cijelo 20. pa i sada ih ostavlja s jednakom rušilačkom namjerom u drugom desetljeću 21. stoljeća.” kaže Milan Bešlić u svom tekstu “Tvornica razdora”

U tom kontekstu treba promatrati sadašnje napade na Hrvatsku i Hrvatske političare od strane srbijanskih političara, pogotovu nazivanje Davora Stiera ustaškim sinom. “Je suis ustaški sin” nije se čulo iz saborskih klupa, nije pisalo po portalima i Facebooku. Nitko se nije poistovjetio sa Davorom Stierom ni sa lijeve ni sa desne strane. Zato ja sada kažem “Je suis ustaški sin”.

Proglašavanje Hrvatske fašistoidnom od strane Vučića, Dačića, Lavrova preko raznoraznih antifašista iz BiH, do domaćih antifašista i antihrvatskih snaga okupljenih oko SNV-a i Platforme 112, dio je plana opisanog u spomenutim memorandumima. “Slaba vlada je slaba država” smatra Dobrica Ćosić, jedan od autora oba memoranduma. Zato se Hrvatsku napada na svim frontovima, ne mogu se postavljati spomenici a da se prije toga ne zatraži i ne dobije dozvola nekog srbijanskog političara. Najbolje je pitati Milorada Pupovca, on je dobro informiran što misle srpski političari. Kriminalizacija pozdrava “ZA DOM SPREMNI” ima isti cilj, kao i napadi u vezi postavljanja spomenika Aloziju Stepincu te spomenika poginulim pripadnicima HOS-a. Priče o ugroženosti srba, prenose se na ostale manjine da bi se stvorili saveznici. Posljednji napad na LGBT party neki smatraju dimnom zavjesom za slučaj Tomislava Sauche. Sve to meni više liči na uporabu koncepta umreženih operacija u svrhu ostvarenja ciljeva hibridnog rata koji se vodi protiv Hrvatske.

Zato Hrvatska mora dobro razmisliti za koju vrstu sukoba se priprema. U uvjetima štednje na obrambenom proračunu, treba svaku kunu okrenuti deset puta prije nego se potroši. Uvođenje obveznog vojnog roka može imati pozitivne učinke ako se napravi kako treba. Vojni rok od 28 dana čini mi se nedostatnim za neko ozbiljno vojno obučavanje. Kada bih zbog štednje morao birati između osoblja i tehnologije uvijek bih izabrao ovo potonje. U vremenu koje dolazi, kada će dominirati robotika, bespilotne letjelice, borbena vozila bez posade, cyber napadi, 3D printanje i druge hightech novotarije, ročni vojnik nema puno izgleda ali vrhunski vojno obučen i vrijednosno izgrađen hrvatski građanin ima. Stoga, vojni rok se mora promatrati samo kao prvi u nizu koraka za dostizanje prethodno opisanih ciljeva. Držanje glave u pijesku i zatvaranje očiju pred očiglednom agresijom koja se već godinama odvija neće donijeti dobre rezultate kao što nije ni devedesetih godina 20. stoljeća.

Umjesto zaključka citirati ću umirovljenog generala Martin Dempsey koji piše u svojoj procjeni 2014. QDR

“Moja najveća zabrinutost je u tome što nećemo uvesti novine dovoljno brzo ili dovoljno duboko da se pripremimo za budućnost,…”

Zdenko Vrljić/Hrvatsko nebo 

1. Ivica Mandić DEFINIRANJE RATA ZA 21. STOLJEĆE (Polemos broj 37, 2016)
2. David T. Miller Defense 2045 https://www.csis.org/
3. Milan Bešlić Tvornica razdora http://www.matica.hr/