D . Majhen : Zašto su poremećeni antifašisti nasrnuli na Leljaka tek kad su tema postali arhivi ?

Antifašističko ‘otkriće’ o tome kako istraživač antifašističkih zločina Roman Leljak ima kriminalni dosje, kao da se time poništavaju rezultati njegovih istraživanja, može vrlo dobro poslužiti u daljnjem razotkrivanju opće psihološke i karakterne poremećenosti naših antifašista.

Ovdje je ključno tempiranje navedenog ‘otkrivanja’. Naime, Roman Leljak je proglašen kriminalcem nakon što je javno razotkrio da je sekta Most pripremila zakonski okvir o otvaranju arhiva na način da iste arhive zapravo zatvori. I to nakon što se toliko opirala lustraciji u vrijeme kada ju je Karamarko htio provesti. Nakon što je preko Facebooka upozorio na navedeno, pozvan je u Hrvatski Sabor, nakon čega je uslijedio pokušaj medijske likvidacije. Što se zapravo događalo uoči tog sastanka s Mostom, tijekom samog sastanka i kasnije, vjerujem da ćemo uskoro doznati.

Zašto je na Leljaka izvršen medijski, a sada je razvidno i obavještajni, atentat tek sada? Zašto ga udbaši nisu krenuli ‘raskrinkati’ kad je istraživao Hudu jamu, čije je otkriće načinilo ogromnu štetu antifašističkoj stvari i prikazalo suštinu i vodstvo cijelog antifašističkog pokreta kao ono što i jesu: hordu potpuno poremećenih masovnih ubojica koji su bili u stanju nevine nenaoružane ljude, ratne zarobljenike i civile, žene i djecu, bez sudjenja, izvan ratne opasnosti, bez milosti pobacati u napušteni rudnik, taj isti rudnik nakon toga zazidati, sakriti sve tragove svojih zločina, i o svemu šutjeti više od sedamdeset godina. Ma koliko god poremećeni antifašisti i udbaški mediji o tome šutjeli i pokušali prodavati spinove i zamjenjivati teze kroz jedne te iste nebuloze dežurnih antifašističkih kvazipovjesničara, više nema natrag, njihova poremećena antifašistička ideologija je na ovim prostorima mrtva. To znaju čak i oni pametniji medju njima samima.

Dakle, zašto su pustili Hudu jamu, a ne puštaju arhive? Zato što se Huda jama i ostalih nekoliko tisuća masovnih grobnica žrtava zvjerstava poremećenih antifašista tiču antifašističke ideje, dok se arhivi tiču osobno antifašista, imenom i prezimenom. Drugim riječima, današnji antifašisti su spremni žrtvovati svoju ideologiju na kojoj navodno počiva njihova politička doktrina, ali nisu spremni žrtvovati nekadašnje antifašiste koji su počinili navedene zločine nezapamćenih razmjera na ovim prostorima. Time i današnja antifašistička ideologija ostaje opterećena teretom masovnih zločina protiv stotina tisuća nevinih ljudi, a antifašisti ostaju zločinci. Pritom, sam zločin ostaje ideološki, umjesto individualan.

Gdje leži uzrok takvih motiva i takvog postupanja? Samo i jedino u osobnoj biološkoj povezanosti nekadašnjih antifašističkih zločinaca i današnjih antifašista. Povezanost obiteljskog naslijedja, krvi i nasljednih privilegija jača je od svake ideologije. Motivacija današnjih antifašista nije čuvanje ideje antifašizma kao nekakve vrijednosti, nego čuvanje lika i djela svojih očeva i djedova, ali isključivo na osobnoj razini. Oni na ovakav način poručuju da ih nije briga što su njihovi djedovi i očevi možda bili poremećene masovne ubojice, da ih nije briga što to svi znaju, nego da ih je isključivo briga da se to ne može dokazati na osobnoj razini: “Nije me briga što su ih počinili antifašisti, bitno da se ne sazna da ih je počinio moj deda”. U okolnostima izbora između individualne i ideološke odgovornosti, izabiru ideološku, tj. vlastitu odgovornost i pristaju biti ideološki sljedbenici zločina, s čuvanjem osobnih privilegija kao glavnim pokretačem takvog patološkog ponašanja. Zločinačka antifašistička aristokracija na braniku zločinačke antifašističke baštine. Bez otkrivanja zločinačke antifašističke baštine nema ni lomljenja kičme zločinačkoj antifašističkoj aristokraciji i konačnog uvodjenja vladavine prava, demokracije i osobnih sloboda umjesto aristokratskog terora.

Upravo zato su zatrpani udbaški arhivi toliko bitni. Bez obzira na to što su odavno ‘očišćeni’ na način da su vidjeni drugovi iz njih izvadili sve što se tiče njihovih obitelji, te i obitelji nekih drugih ljudi kako bi ih na račun toga mogli ucjenjivati do beskraja. Uz neprovedenu lustraciju, materijali iz tih arhiva su za antifašiste zlatan rudnik, ukoliko su u njihovim rukama. Ukoliko su u našim, onda su potencijala atomske bombe, za njih.

A i nikada se ne može sakriti baš sve. Ako se ti arhivi ikada doista otvore, ali ne na način koji predlaže Petrov, nego doista otvore, oni koji budu pomno istraživali itekako će naići na tragove zvijeri, koji će ih, pomnim praćenjem, dovesti do bezbroj istina. Koje su već desetljećima duboko pokopane, spaljene, rastrgane i otudjene, ali kao i sve istine, čekaju trenutak da budu otkrivene.

Pa, drhtite, drugovi antifašisti. Nikako ne možete biti sigurni da ste odnijeli baš sve. Puno toga u tim arhivima još uvijek čeka na nas, koji smo toliko godina bili žrtve onih koje tako grčevito branite i skrivate.

Nismo odustali sedamdeset godina, nećemo ni sada.

I samo je pitanje dana kada će se nečiji otac, djed, ili stric konačno ukazati u pravom svjetlu. I dokazati, po ne znam koji put, da krv nije voda.

Diana Majhen/Hrvatsko nebo