M. Prpa : Hrvatski sabornici – ne mlatite praznu slamu!

Memento latinskoga jezika

Hrvatski sabornici – ne mlatite praznu slamu! Ne mlatite praznu slamu jer u njoj nema ploda, okrenite se prema istinskim problemima zemlje, koji traže prioritetno rješavanje!

Kad je 2. V. 1843. godine Ivan Kukuljević Sakcinski, plemenitaš (danas bi u političkom smislu bio esdepeovac, narodnjak, mostaš, možda i hadezeovac) u znamenitom govoru na hrvatskom jeziku, pokrenuo ukidanje upotrebe, kako ga je zvao „mrtvog“ latinskog jezika u Hrvatskom državnom saboru, te predložio uvođenje narodnog slavjanskog jezika kao službeng jezika, umjesto latinskog jezika koji je stotinama godina bio službeni jezik Hrvatskog sabora, a koji govor Kukuljevića se drži „prekretnicom u povijesti razvoja hrvatske nacionalne svijesti“ (M. Kurelac).

Ne znam da li mu je tada bilo jasno da je tim činom otvorio mogućnost brojnim brbljavcima da na narodnom jeziku u Hrvatskom saboru mlate praznu slamu. Koriste ga sve do danas, a posebno u zadnjih petnaestak godina, brbljajući na narodnom jeziku počesto ne znajući ni što hoće, ali znaju da žele govoriti, govoriti, govoriti…, pri tom iznoseći brojne apsurde koje sramote visoki hrvatski dom, cijelu Hrvatsku i brukaju politiku na svakom koraku!

Da je kojim slučajem latinski jezik ostao službenim jezikom u Hrvatskom državnom saboru, (što naravno nije bilo moguće) govorimo hipotetski, danas bi to bio najveći brend Hrvatske. Ponajprije iz razloga što u Sabor ne bi mogli ući oni koji ne znaju latinski jezik, što znači da bi u Saboru bili ljudi visoke kulture, znanja i ozbiljnosti, a ne uz časne iznimke, kojekakva blebetala. U drugom smislu, obzirom da se živi latinski jezik u svijetu kao zadnji govorni jezik najduže održao jedino u Hrvatskom saboru, osim Rimske Kurije kurije, iz cijelog svijeta nahrupile bi skupine studenata koji bi u Hrvatskoj željeli učiti živi govorni latinski jezik. Broj zainteresiranih iz godine u godinu stalno bio rastao, bio bi sve veći i veći. To sve gledano iz današnje perspektive.

Mislim da se vrhunac brbljarija i moralnog pada saborske politike dogodio u Hrvatskom saboru 09. 02. 2017.g. kod rasprave o tzv. plagijatu ministra Barišića koja se održala manje više u polupraznom ili u praznoj dvorani sve do ponoći. (Nitko pozornije ne sluša govore saborskih zastupnika kao prazne klupe). Doista.

Na najvišoj nacionalnoj razini postalo je najvažnije, gotovo životno pitanje – fusnota u jednoj davno izdanoj knjizi ministra Barišića, a takvih fusnota ili ne znam kako ih drugačije zvali ima najvjerojatnije u knjigama mnogobrojnih autora i nitko nikada to pitanje ne poteže. To znači da nije cilj znanstvena i jezična analiza nečijh djela već rušenje ministra s njegove ministarske pozicije i to hvatanjem za slamku.

Troši se beskrajna energija uludo, mlati se prazna slama do besvijesti. U narodu se podiže potencija prezira prema svim političarima i prema lažnim veličinama i njihovoj uobraženosti sve do gađenja tako da ih ne možemo gledati ili slušati.

Kad bi mogli vratili bismo ponovno latinski jezik u Hrvatski državni sabor, samo da vas ne moramo slušati.

Hrvatska je prekrcana problemima, a vi cijeli dan cvilite – vau, vau lajete na jednu nevažnu fusnotu u nekoj nepoznatoj knjizi, dok:

– Hrvatska postaje pusta zemlja zbog masovnog iseljavanja,
– gospodarsto Hrvatske propada i urušava se
– dok na našm granicama zveckaju oružjem
– dok se sve više broj zaposlenih i umirovljenika izjednačava,
– dok prijeti masovna invazija azilanata
– dok mnogu kopaju po kantama za smeće da se prehrane
– dok se Hrvatska rasprodaje u bescijenje
– dok kriminal i korupcija cvjeta na svakom koraku.
– dok hrvatski natalitet pada i sl.

Moglo bi se govoriti još mnogo, mnogo o čemu vi šutite i tjerate samo svoj međusobni inat. Sramite se, stavite se u poziciju naroda kome gori pod nogama koji zatvara televizore da vaše mudrolije ne bi slušali. Uz komentar da ste svi isti. Averzija prema politici raste do nebesa, pritom ne pravi razliku između onih koji su možda dobri i onih koji su zacijelo loši i nepodnošljivi.

Što o ponašanju parlamentaraca kaže Hrvatski moralni kodeks (Codex moralis Croaticum) i kakva je njegova pouka, to bi trebao pročitati svaki saborski zastupnik prije nego prvi put sjedne u saborsku klupu, jer tamo sjedi u ime naroda, a ne u svoje osobno ime. pa se tako mora i ponašati.

Citiramo Codex moralis Croaticum u dijelu koji se odnosi na saborske zastupnike):

„Hrvatski državni sabor i Vlada RH – Da bi Hrvatski državni sabor mogao biti predstavnički dom cjelokupnog hrvatskog nacionalnog korpusa on mora prije svega u svoj rad, u svoj nastup prema javnosti, (postupajući u svemu bona fide), u sve svoje čine, u sve svoje zakone, odluke ili bilo koju drugu zakonodavnu djelatnost ugraditi –
dostojanstvo.

Ugrađujući dostojanstvo u svome radu steći će i neograničeno povjerenje cjelokupnog hrvatskog naroda i svih građana Hrvatske. Svaki hrvatski zastupnik koji dolazi u ovaj visoki časni dom, pri svakodnevnom ulazu u njega mora sam sebi postaviti pitanje – je sam li dostojan biti i djelovati u hrvatskom hramu slobode? Je su li moje izgovorene riječi, moja djela, pa čak i moj privatni život dostojni da budem i djelujem u ovome najstarijem svetištu hrvatske slobode?!

Prvi poznati sabor održan je u Zagrebu 19. travnja 1273. godine, sa sačuvanim zapisnikom i zaključcima. Prijašnji sabori na kojem su sudjelovali i neki hrvatski kraljevi bili su Crkveni sabori. Sabor je visoki časni dom i svaki saborski zastupnik u njemu smije i mora izgovarati samo časne riječi, postupati samo bona fide– za dobrobit Hrvatske i njenog cijelog naroda u Domovini i iseljeništvu. Kao takav Sabor je najstarija institucija u hrvatskom narodu i on je najveći čuvar hrvatske samostalnosti.

Predsjednik Republike trebao bi nazočiti svim konstituirajućim sjednicama svakog novog saziva Sabora i u svečanom obraćanju novim zastupnicima ovaj gornji tekst izgovoriti javno i kazati zastupnicima da to cijeli svoj mandat trebaju imati na umu.

Radi stjecanja i stvarnog i formalnog dostojanstva na svečanu konstituirajuću sjednicu svakog novog saziva Sabora, zastupnici bi trebali u Sabor ulaziti svečano, ritualno uz zvuke neke glazbene domoljubne arije. A također prije toga na Markovom trgu nazočiti uz zvuke Lijepe naše i podizanju zastave. U toj ceremoniji trebale bi biti poredane hrvatske povijesne postrojbe iz različitih krajeva i različitog vremena Hrvatske u svojim svečanim onodobnim odorama.

Prvi koji bi trebali imati strahopoštovanje prema Hrvatskom državnom saboru su – Vlada i njen Premijer, jer oni su njegovo izvršno tijelo i samo njemu odgovaraju. Pogrešna je ustavna definicija da samo većina zastupnika u Saboru može odlučiti o njegovom raspuštanju a i o raspisivanju parlamentarnih izbora. Predsjednik države kao izabran neposredno od naroda i s mandatom naroda, koji Premijeru i daje mandat, trebao bi imati i izvorno ovlaštenje da mu taj mandat, u slučaju neuspješnosti Vlade i oduzme ukoliko BDP kroz tri tromjesečja zaredom pada.

(Dosadašnje stanje je Contradictio in adiecto.) Stvarnost pokazuje da često imamo izrazito lošu vladu, a ne postoji ustavni instrument kako je raspustiti, jer takva, pa i najlošija vlada ima stranačku većinu u Saboru, koja joj nikad neće izglasati nepovjerenje.

Izmjenom Ustava treba ovlastiti Predsjednika RH u određenim slučajevima, kad je to od vitalnog interesa za Domovinu, da može oduzeti mandat Premijeru i dati ga nekom drugom ili u posebnim okolnostima (gospodarska kriza i sl.) raspustiti i Hrvatski državni sabor i raspisati nove izbore. A odluku o raspisivanju izbora za Predsjednika Republike Hrvatske treba donositi Sabor, a ne Vlada.

Za vrijeme dok Sabor ne zasjeda, u edukativnom i domoljubnom smislu, u njega treba dovoditi učenike iz različitih škola i različitih uzrasta, koji mogu održavati svoje “saborske”sjednice i raspravljati o svojim problemima. Parlamentarizmu se budući hrvatski intelektualci moraju učiti od malih nogu.

Sloboda je najljepša i najdragocijenija pratilja naših života.

Dobri ljudi čine slobodu bezgraničnom. Sloboda je najveće i najjače bratstvo ljudi na zemlji.„

Mile Prpa/HKV/http://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo