ZORICA VUKOVIĆ: IN TE DOMINE SPERAVI

Neka čudna komisija potakla me na razmišljanje. Iako sam bila suvremenica blaženog Alojzija Stepinca, nikada ga uživo nisam srela. Ali, kroz cijeli moj život protezala se duhovna nit koja me s njim povezivala.

Bio je rascvjetani  i mirisni svibanj. Marijin mjesec. Stajala sam okružena mladim ženama ispred seoske kapelice i duboko u srcu pohranjivala njihovu zabrinutost. Jedna od tih žena je bila i moja majka. Razgovarale su potiho o Stepincu. U mojem djetinjem sjećanju to je bila briga za njegov život. Nisam razumjela sve, ali njihova šaputanja su upućivala na to da previše ne pitam. Kasnije sam saznala da je Kardinal bio vrlo bolestan i da je bio na rubu smrti. Bilo je to 1958. godine. Umro je 10. veljače 1960. O njemu se nije smjelo javno govoriti.

Na zaručničkom tečaju svećenik don Litrić  nam je ispričao kako su ga do gola skinuli na granici kad se s grupom hodočasnika vraćao iz Rima, sredinom sedamdesetih. Dobro su sve pregledali  da se ne bi unijela koja knjiga o Kardinalu jer se o njemu nije smjelo ništa znati, a knjige vjerskog sadržaja u Jugoslaviji nisu se smjele tiskati. Čak ni Biblija.

Početkom osamdesetih mladi župnik Josip Devčić, u crkvi sv. Mihaela arkanđela u Stražemanu, u malom selu podno Papuka, počeo je s župljanima uređivati crkvu. Dao je napraviti kolaž na zidu crkve u kojem su bili hrvatski svetci i blaženici. Prvi put, iako službeno nepriznati blaženici, tamo su bili kardinal Stepinac i Ivan Mertz. Nastala je prava strka u tadašnjoj državi. O tom događaju msgr. Josip u travnju 2009. u časopisu „Veritas“-u piše:

„Godine 1972. imenovan sam župnikom župe Sv. Mihaela arhanđela u Stražemanu. Crkva je bila u dosta trošnom stanju, pa sam sa župljanima odlučio da je temeljito obnovimo. Nakon izvanjske obnove pristupili smo idejnom rješenju unutrašnjosti crkve. U razgovoru s akademskim kiparom gosp. Antom Starčevićem, odlučili smo u crkvu postaviti mozaike: na trijumfalni luk hrvatske svece, blaženike i kraljeve, a u samom svetištu lik sv. Mihaela. Za posvetu crkve pozvao sam uzoritog gosp. kardinala Franju Šepera, prefekta Kongregacije za nauk vjere iz Rima, koji je posvetio crkvu 6. rujna 1981. godine. Među hrvatske blaženike stavili smo likove današnjih blaženika kardinala Alojzija Stepinca i Ivana Merza. Odmah nakon posvete novine su pokrenule seriju napisa i otvorili ’Slučaj Stražeman’. Priveden sam istražnom sucu u Požegi i osuđen na 2 mjeseca zatvora zbog ’narušavanja javnog reda i mira’. Kaznu sam odslužio u istražnom zatvoru u Požegi.“

Za taj događaj uskoro je saznala cijela bivša Jugoslavija osuđujući ovaj „antidržavni“ čin. Josip je ta dva mjeseca odslužio u samici.

Istu kaznu dobio je i književnik Zlatko Tomičić koji je za tu prigodu napisao pjesmu. Osuđen je i kipar Ante Starčević koji je napravio kolaž.

No svećenik Josip je bio i dalje na „zubu“ tadašnjem režimu jer je okupljao djecu i mladež.

Imao je čak i svoju „dektivu“ u liku Željka Bartolovića, bivšeg agenta tajne službe iz Orahovice koji je bio zadužen za papučki kraj i koji  u svojoj knjizi “Probušena mantija” 2004. godine opisao svećenika.  „U toj knjizi on je mene jako lijepo opisao, moje stavove i moju nepokolebljivost. Bio je zadivljen nad svima onima koji nisu mijenjali svoje stavove i koji se nisu bojali njihovih progona. Dva – tri dana prije svoje smrti nazvao me telefonom i dosta dugo sa mnom, drhtavim glasom, razgovarao i tražio oproštenje ako je meni ili nekome drugome što nažao učinio“ – prisjetio se stražemanački župnik na sv. misi u Stražemanu  na blagdan Velike Gospe 2016.

Prošle su godine. Kao sudionica Hrvatskog proljeća, kojega se nikada nisam odrekla, nakon višegodišnjeg traženja posla, dospjela sam na „preodgoj“ u Petrinju. Stan sam mogla naći samo kod onih koji nisu voljeli Hrvatsku. I tada sam, baš kao akademik Pečarić u Beogradu, jer sam rekla da sam Hrvatica, saznala da sam, ustvari „ustaša“. Činilo se kao da u Petrinji nema Hrvata, nema Petrinjaca.

Tako me jednom prilikom, kad sam se s obitelji vraćala iz šetnje,  na vratima dočekala gazdaričina mama i značajno saopćila:

„ Sad sam gledala kako Stepinac u Jasenovcu kolje djecu.“

Ispalila sam k`o iz topa: „To niste gledali, jer to se nije dogodilo.“

„Pa rekli su…“, mucala je baba.

„Naravno, rekli su. Ali su lagali!“

Za vrijeme mog „progonstva“ u Petrinju saznala sam iz spisa Vladimira Dedijera da je Stepinac osuđen zato što nije htio, na Titov prijedlog, osnovati hrvatsku crkvu i odvojiti se od Vatikana.

… Alojzije je proglašen blaženim. Mnogi su ljudi stradali jer ga se nisu odrekli. A mnogi su napisali i prekrasne knjige o njemu.

Prije svega to je Židovka Dr. Esther Gitman i njena knjiga „Kad hrabrost prevlada“.

Drugi je britanski povjesničar i publicist Robin Harris. Napisao je „Stepinac His Life and Times“. Haris  danas živi u Hrvatskoj.

Ne smije se zaboraviti sve što je  napravio  prof. Juraj Batelja postulator kauze za proglašenje svetim blaženog Alojzija Stepinca. Tu su stranice i stranice dokumenata i svjedočanstava.

Meni posebno draga knjiga je ona naše književnice Nevenke Nekić. Poetično, slažući rečenice poput cvjetnog buketa ona opisuje život Alojzija Viktora Stepinca i Ive Brizića, kojeg je kardinal sreo u Emausu na hodočašću u Svetu Zemlju, kao dječaka. Nevenka isprepleće istinitu priču o životu pastira Stepinca i njegovog stada kojeg je opisao u liku Ive i obitelji Brizić. Roman je imao naslov „Susret u Emausu“, a onda je u izdanju „Verbuma“ izašao pod nazivom „Kardinalovo srce“. Mislim da je to već šesto izdanje, ali nije uvršten niti ni jednu listu najčitanijih knjiga u Hrvatskoj.

Tijekom Svete godine milosrđa u katedrali sam na ispovijedi spomenula da se ne slažem s papom Franjom glede formiranja hrvatsko-srpske komisije o djelovanju Alojzija Stepinca. Dobila sam za pokoru izmoliti sv. krunicu. Otišla sam do Alojzijeva groba i izmolila meni veoma dragu Krunicu Svjetlosti. Nakon molitve, prosula se na mene bujica milosti. Suze su mi potekle na oči i ja sam pustila da cure. „Hvala Alojzije! Znam, sve će biti dobro. Jer Krist je pobjednik.“

In te Domine speravi. (U tebe se, Gospodine, uzdam.)

A Hrvatska će odahnuti onda kad u srednjoškolskoj lektiri bude „Kardinalovo srce“ i kad HAVC bude financirao snimanje filma po toj knjizi.

Zorica Vuković/Hrvatsko nebo