I. Bekavac: Mile Gojsalić, između mitskoga heroizma i nedostojnih interpretacija

Mila Gojsalić

Tko je mogao očekivati da bi, početkom 21. stoljeća, netko u našoj zemlji htio mijenjati sadržaj jednoga važnoga mita iz hrvatske narodne predaje, samo zbog osvete suvremenoj žrtvi za slobodu, u kojoj su hrvatski branitelji oživljavali i tu mitsku stvarnost. Interpretacije, pune odbojnosti, idu dotle da uspoređuju davne akte otporai udarena osvajačku vojnu silu,saktualnim napadima terorista na nedužne civile, po Europi i Bliskom Istoku. Izmišljaju se besmislene konstrukcije kako bi se otklonila razlika između ‘mitskoga heroizma’ i običnoga ‘terorizma’. Dobro je, početkom siječnja 2016. napisao jedan komentator da je lako u Hrvatskoj dobiti medijski prostor ako iskazujete dovoljno prijezira prema hrvatskoj državi, njezinim institucijama, tradiciji, narodu i identitetu. (I. Lučić). Priča koja nas vraća kroz vrijeme u slavnu Poljičku kneževinu, tiče se i naše tradicije i naroda i identiteta.

Maršal Marmont je prije dvjesto godina napisao da Poljičani ne trpe tuđega jarma i da izbjegavaju pokornost; sami sebi imenuju zapovjednike i činovnike, a u potrebi je svatko pod oružjem.„Ništa pravilnijeg i marljivijeg od njihova poljotežanja, ništa pristojnije od njihovih sela i ništa pravičnije od njihovih uredaba.” Iz takva života i takva razumijevanja pravičnosti, ponosa i odanosti slobodi, niknula je i bogata duhovna baština. U svijesti poljičkoga puka, već stoljećimaje Mile Gojsalić simbolom hrabrosti i žrtve za slobodu. Mitska priča kazujeda je svojom voljom izabrala smrt.Taj se lik postupno ugrađivao i u patriotsku memoriju ostalih Hrvata. Da nije bilotakve duhovne baštine, tko zna bi li bilo i današnje države Hrvatske. Koliko i što možemoreći o Mili Gojsalić? Na razini povijesnih utvrđenja – ništa, na razini povijesne predaje – puno. Ta je, hrvatska junakinja, u vrijeme kad su Osmanlije ušle na područje Poljica (oko 1530) otišla, prema pučkoj legendi, u osmanlijski tabor i, „zavevši pašu, zapalila osmansku barutanu. Nakon toga je u osmanskim postrojbama nastala pomutnja pa su Poljičani porazili i otjerali protivničku vojsku.“ Citirani prikaz, koji smo uzeli iz Hrvatske enciklopedije (mrežno izdanje), potpuno se poklapa s narodnom predajom, što se kroz stoljeća, sve do danas, zadržala u svijesti Poljičana. To što je tabor osvajačke vojske u Gatima, u Poljicima, Poljičanima je bio dovoljan razlog da se u njemu upali barut. Tomu ne treba nikakvo dodatno, posebno nasilje. Ali onima kojima je posve razumljivo i, zbog nečega, opravdano što je osmanlijska sila tu, potrebno je ‘silovanje’, a ne osvajačka vojska, da bi se oblikovao razlog za žrtvu. I tako shvaćenu žrtvu, dva naša današnja interpretatora, uzimaju posljedicom ‘teološkoga učenja’ o naravi djevičanstva (ustvari, podnošenja nasilja nad osobnim integritetom).

Kad je nadmoćna sila upala u njihovu kneževinu, nije bilo druge nego tražiti načina kako se osloboditi. U prvi mah je potpuno narazumljivo zbog čega danas ti interpretatori pokušavaju promijeniti sadržaj mitske priče i civilizacijska obilježja prostora u kome se začela, pa žrtvu za zajednicu pokušavaju preoblikovati u osobni osvetnički čin. O tomu ovdje pokušavamo oblikovati još nekoliko pitanja.

Priča o Mili Gojsalić donosila je Poljičanima, koji su živjeli nakon nje, pogled na svijet koji nadilazi pojedinačne interese. S jedne ih je strane poučavala da se može umrijeti i živjeti zauvijek, da su smrt i život nerazdvojni, a s druge omogućavala puku suočavanje sa strahom i očajem zbog stalne izloženosti osvajačkim silama, koje su dolazile s različitih strana svijeta. Svrha mita o toj narodnoj junakinji nije bila u tomu da nam ponudi ikone „koje ćemo obožavati, nego dodirnuti žicu junaštva u nama samima“ (K. Armstrong). Dakle, Mile Gojsalić je mogla krenuti k paši u dogovoru s poljičkim prvacima, kako bi učinila to što je učinila, a mogla je i sama odlučiti, bez dogovora bilo s kim. U njezinoj odluci da se žrtvuje, neovisno o tomu je li to nekome najavila, potpuno je razgovjetan temelj mitu.Tu nema nikakva ‘teološkoga’ upliva.

‘Temeljne činjenice’

Dva su pisca, koji žive u Zagrebu ,odlučili, u naše vrijeme, kroz interpretaciju mitskoga lika Mile Gojsalić razmotriti „fenomen društvene korisnosti herojskog čina“, kako je napisao SP Novak. Njegovim tragom, nešto kasnije, krenut će i M. Jergović. Pišući o Mili Gojsalić u duhu balkanskoosmanlijske nostalgije, M. Jergović je, koncem prosinca 2016., svoj kratki tekst odlučio osloniti na ‘dvije činjenice’, odnosno na ono što on tako naziva. Tvrdi da se legenda o Mili Gojsalić ‘svodi’ „na dvije temeljne činjenice: nju je Turčin silovao, ona je i njega i sebe ubila“. Pozornost bi odmah trebalo usmjeriti na njegovoj nakani: na jedan civilizacijski koncept života, primjeniti vrijednosni sustav i kriterije posve drukčije tradicije. Jedan je zapadni kulturno-civilizacijski krug, a drugi je balkanskoosmanlijski.

Iako je najprije ustvrdio da su nesporne dvije bitne činjenice, od kojih prva govori o silovanju, u nastavku teksta zapisuje: „Napokon, možda ni Ahmed paša nije silovao Milu Gojsalić, ako ju je već obeščastio.“Od svoje dvije ‘temeljne činjenice’, jednu sam stavlja u sumnju. Ali zašto je onda napisao da je ‘silovanje’ prva temeljna činjenica? Njegov će um na kraju trijumfirati s ovakvim zaključkom: „Od svega tako je ostala trajati legenda da su osvajači onako usput i u predahu bitke silovali naše žene.“ Što njemu znači silovanje, što mu znači ‘onako usput’? Teško je govoriti koliko je Jergovićev stav pod utjecajem muslimanskoga odnosa prema silovanju, odnosno tvrdnji da su u njihovoj svjetonazorskoj orijentaciji Osmanlijama silovanja dopuštena.

Poljičanima je silovanje oduvijek i zauvijek napad na ljudski integritet, na slobodu, dostojanstvo i čast određene osobe. Pretpostavljamo da će u njihovu kulturno-civilizacijskom krugu rijetki to osporavati. Ni jedna etička norma, nikakva teologija, pa ni sunitska koju, spominje pisac Jergović, ne može promijeniti narav silovanja, čina zla i nasilja. „On ju je, legenda kaže, obnoć silovao, pa pustio neka ide sa svojom sramotom.“ Sa svojom sramotom? Kakvom sramotom? Što je lik iz legende učinio da bi išao sa „svojom sramotom“? Sramota može biti samo na nasilniku, ondašnjem i današnjem. Onom pretpostavljenom u Gatima onda, ili, danas, onima ‘povijesnim’ po njemačkim i drugim europskim gradovima uz, primjerice, proslavu Nove godine (2016.).

Silovanje i terorizam

Nasuprot prikazu koji donosi Hrvatska enciklopedija, postoje, dakle, i tvrdnje da je paša silovao Milu Gojsalić i da je ona zbog toga potpalila barut i izgorjela skupa s pašom i njegovim čuvarima. U takvu sadržaju mitskoga zbivanja, u osvetničkoj osobnoj odluci, donesenoj pod pritiskom zlodjela koje je toj osobi učinjeno, gubi se njegova bitna sastavnica. Uz to, tko bi mogao svjedočiti da je Mile Gojsalić nakon ‘silovanja’ raznijela osmanlijski tabor? Tko je osim Mile i paše mogao znati za ‘silovanje’? Bi li se paša hvalio time što ga je Mile odbila, pa je do njezina tijela došao strašnim razbojstvom? Bi li Mile nekome rekla da je silovana, nakon što je dragovoljno otišla u tabor? Kome se mogao paša ‘pohvaliti’, tko bi mogao prenijeti tu ‘vijest’? Bi li mogao svjedočiti neki od ratnika koji je skupa s pašom izgorio, ili je na neki drugi način nastradao? Bi li mrtvi ratnik mogao pronositi vijest o razlogu ‘lagumiranja’ tabora? Ta pitanja ostaju i ako pretpostavimo da je Mile zarobljena.

Iz legende o Mili Gojsalić Jergović bi izbrisao žrtvu za interese poljičke zajednice jer, kako piše, paša je s vojskom u Poljicima slučajno, a po nekom pravu, koje nose sa sobom, smiju nekažnjivo silovati i poljičke žene. Na taj se osmanlijski kodeks i praksu, koja iz njega izvire, oslanja Jergović, pokušavajući skinuti plašt herojstva s lika Mile Gojsalić. Njezin čin on ustvari vidi kao čin terorizma. Tvrdi da je ono „što se danas naziva terorizmom oduvijek /je/ postojalo. Ideje u ime kojih mučenice žrtvuju nisu se promijenile. O tome treba voditi računa.“

Ipak, nasilje jest učinjeno i to nad svim Poljičankama i Poljičanima, nad njihovom slobodom i njihovim životom, nad narodom koji je dobro poznavao obveze čuvanja, branjenja i oslobađanja svogadoma. Valjda bi, zbog nekih aktualnih zbivanja, htio dokazivati kako su Osmanlije imali pravo na nasilje protiv Poljičana, Poljičanki i njihove slobode. Zbog toga ispisuje i ovu rečenicu: „Ima li među muslimankama koje su se u posljednjih petnaestak godina raznijele eksplozivom i žena koje su nevjernici prethodno obeščastili? Sasvim sigurno ima“. Koja je razlika između toga jesu li ih obeščastili ‘vjernici’ ili ‘nevjernici’? Ako im neke moralne regule zapovijedaju dići ruku na se, tko im zapovijeda dići ruku na civile oko sebe?

Na kraju krajeva, piše Jergović, i otkrivanje lica pokrivenih žena mogući je oblik obeščašćivanja. I zbog toga, kako mu se čini, one stavljaju dinamit uz tijelo i aktiviraju ga, ali ne u agresorskim taborima, nego na mjestima gdje ima puno civila. Eksploziv je Jergovićeva veza između tih žena i Mile Gojsalić. Poljičanku nije trebalo silovati da bi prinijela i svoju osobnu, najveću žrtvu poljičkoj slobodi.

Vrlo je teško razumjeti za čim ide drugi pisac, SP Novak, na koga se Jergović poziva, kad ovo napiše: „Mila Gojsalić, djevica u trenutku Turčinove obljube, izabrala je dvojni, a to će reći sasvim literarni i ponešto melodramatski rasplet, izabrala je seksualni odnos, ali nakon njega i smrt s političkim happyendom.“ Tvrdi da je naša junakinja „izabrala“ seksualni odnos, dakle, nema nasilja (obljube). Izabrala je i smrt zbog nekoga „političkoga“ cilja. Njemu mit u svojim dubinama nudi baš takav ‘zaplet’? To je proizvod njegove mašte, ili on zna nešto što mi ne znamo? Teško je u toj rečenici SP Novaka pronaći ikakve promišljenosti, teško je u njegovoj intervenciji u sadržaj mita vidjeti ikakve imaginacije. Tu nema ničega, samo nesuvislo upisivanje u mitski tekst neke aktualne, najjeftinije politikantske srdžbe.Najprije tvrdi da je silovana, pa onda da je ona sama nešto ‘izabrala’, dakle tu nema nikakva nasilja, a nakon svega tu je i neki – „happyend“. Smrt kao sretni završetak još sretnijega uvoda (‘izabranoga’)!?

Usput i slučajno

Jergoviću je, izgleda, važno uz mitski lik Mile Gojsalić dopisivati nešto što uza nj ne ide, ali ide uz Jergovićev lik. Neka je ‘vjera’ usmjerila postupanje Mile Gojsalić, neko protivljenje ‘nevjernicima’. Ali kakve veze ima ‘vjera’ naše Poljičanke s aktom zaposjedanja poljičke zemlje. Kao da Poljičani nisu vodili bitke i s vjernicima svoje vjere, od Mlečana do Francuza. Jergović: „Onaj dio priče o Milinim racionalnim i metafizičkim razlozima da se tako ubije, ubijajući svog zlotvora i stotine drugih nevjernika koji su se slučajno zatekli tu, u međuvremenu je zaboravljen, prebrisan i otklonjen zato jer je prestao biti razumljiv. A razumljiv je prestao biti zato što se u međuvremenu promijenila praksa crkvenih učenja oko djevojačke nevinosti, nakon čega su se promijenila i sama učenja“. To su, dakle, prakse i učenja (crkvena) različita od osmanlijskih učenja i prakse. Stvar je, kako tvrdi, u razumijevanju ‘djevojačke nevinosti’.

Jergović sugerira što bi bilo da Mile Gojsalić nije shvatila (‘zbog crkvenih učenja’) kako je silovanje zlo i nedopustivo nasilje, nego da je naučila ono što paša ‘uči’: ne bi vidjela ništa lošega u nasrtaju na svoj fizički integritet i slobodu, pa ne bi ni potpalila barut u osmanlijskom taboru. Dakle, prema Jergovićevoj evidenciji, ne bi se upisala u knjigu teroristkinja.

Kako to da pisac’ne vidi’ kako se ‘drugi nevjernici’ nisu u Gatima ‘slučajno zatekli’, nego su bili u osmanlijskom taboru, u kome je bio i paša. Nije Mile Gojsalić tražila ni pašu, ni ‘nevjernike’ nego je ušla među osvajačku vojsku i tražila barutanu. Ponovno pitamo: kako su se to osmanlijski ratnici slučajno zatekli u pašinu taboru, u poljičkim Gatima? Je li paša bio na turističkom proputovanju kroz Poljica, na godišnjem odmoru, ili su ga tamo doveli osvajački razlozi?

Ako se kaže da je u podlozi legendi o M. Gojsalić osveta zbog silovanja, zatamnjuje se smisao njezina čina, koji se i pučkom predajom i u umjetničkoj transformaciji, koja oživljava taj lik, prenosi kroz stoljeća, sve do našega vremena. Prema njegovom vlastitom svjedočenju, Jergović je dio podloge za svoju interpretaciju našao u tekstu SP Novaka, koji je napisao i ovo: „Umjesto života u sramoti – jer bi gdje god pođe išla sa svojom sramotom obeščašćene žene – odabrala je mučeničku, herojsku smrt i po riječima onodobnih katoličkih teologa, a o čemu je pisao Slobodan Prosperov Novak – herojsko djevičanstvo.“ Sad ‘znamo’ da se SP Novak ne oslanja na legendu, nego na riječi „onodobnih katoličkih teologa“. Bože moj!

Nasuprot čistoj mitskoj slici koja je postala dijelom hrvatskoga nacionalnoga identita (žrtva pojedinca za zajednicu) otvaraju se tobože učena pitanja, u kojima tu pučku predaju treba interpretirati u nekoj drukčijoj vizuri. „Umjesto složenih objašnjenja „katoličkih teologa“ „valja nam se poslužiti ništa manje složenim teološkim objašnjenjima sunitskih, bliskoistočnih imama i alima našega doba,“piše Jergović. Eto, o čemu se radi, eto rješenja! SP Novak, međutim, tvrdi da u cijeloj toj priči postoje i skriveni elementi: „…Mila Gojsalić, premda nepismena, po napucima teološke, ali i vojne literature onoga vremena te učenih srednjovjekovnih traktata, izabrala je umjesto života u sramoti i laži život poslije smrti. “U kojoj i čijoj sramoti i laži? O tomu smo već nešto rekli; zamislimo se nad tim da je naša junakinja postupala i po naputcima „vojne literature onoga vremena“!

Gdje su ta Poljica?

Osim ‘teologa’ i ‘vojne literature’, SP Novak posebno naglašava utjecaj prirodnoga okoliša na mentalitet i postupke Mile Gojsalić, nazivajući Poljičanke i Poljičane ‘gorštakinjama’ i ‘gorštacima’. Treba pretpostaviti da zna gdje su Poljica i kako izgleda taj kraj iako, bar ovih nekoliko rečenica iz njegova teksta, tu pretpostavku dovodi u sumnju. Stoljećima se malena zajednica na hrvatskom jugu, između Splita, na zapadu, i Omiša, na istoku, uz more na jugu i padina Mosora na sjeveru, zvana Poljička republika ili kneževina, opirala osvajačima, koji su stizali s raznih strana. U lipnju 1807. Napoleonova je vojska proglasila svršetak sedam stoljeća poljičke samouprave. Iako SP Novak, Poljičane naziva neukrotivim ‘gorštacima’, maršal Marmont je, prije dva stoljeća, u knjizi svojih uspomena napisao da stanovnici Poljičke kneževine„ne trpe tuđeg jarma i da izbjegavaju pokornost, i stoga je trebalo da im Mlečani podjeljuju onako velike povlastice. Nikakva se poreza ne plaća u Poljicima, koja sama sebi imenuju zapovjednike i činovnike i ne kupe ni kopnene vojske ni mornara, a u potrebi je svako pod oružjem… Ništa pravilnijeg i marljivijeg od njihova poljotežanja, ništa pristojnije od njihovih sela i ništa pravičnije od njihovih uredaba.”

Pisac SP Novak, ipak, hvali ‘plemenitu neodgovornost’ Mile Gojsalić i njezinu ‘elementarnu ljudskost’ iako je potpuno nerazumljivo kako bi neodgovornost mogla biti plemenita, kako bi mogla sadržavati ‘elementarnu ljudskost’ kad je odgovornost prema vlastitom životu i svemu živom, prvi aksiom ljudskosti, onoga statusa po kome se čovjek razlikuje od drugih živih bića. Odgovornost prema životu u slobodi. Kome to pripisuje neracionalnost i neodgovornost kao srž ‘elementarne ljudskosti’? Poljičanima. SPNovak: „U herojskim postupcima ove zagorske heroine, u njezinoj izokrenutoj kalkulaciji s djevičanstvom, suvišno je tražiti bilo kakvu sistematizaciju zatečenog vrijednosnog sustava. Nema tu niti očekivanosti, niti uljudne ravnoteže, pa nema ni dobrog ukusa. Ali zato ima neke plemenite neodgovornosti i obilja elementarne ljudskosti. Konačno, ima u gorštačkim herojima nadasve aktivnog oslobađanja vlastite osobe od svih obveza da se djeluje racionalno.“ Eto, tako to ide.

Da Poljičanke i Poljičani nisu postupali racionalno ne bi stoljećima uspijevali sačuvati svoju čuvenu Republiku. Svoj su život uredili Statutom čiji su najstariji zapisi sačuvani još iz 15. stoljeća. Stručnjaci tvrde da pokazuje visoki stupanj pravne stručnosti i društvene svijesti. Otkud onda ideja SP Novaku da seu„herojskom činu Mile Gojsalić ukazuje /se/ sav paradoks Zagore i njezinog mitskog heroizma. I dok su se u renesansi uz europske dvorove pisale i igrale drame o posrnulim ili poludjelim kraljevima, dok su se ondje varirale fabule o ubijenim i propalim božanskim vođama, dotle je u hrvatskoj Zagori ideal vršnjacima i vršnjakinjama tih Europljana bio neposluh navodno poslušnih, snaga slabih.“

Prvo Poljica ne treba opisivati kao zagoru, jer je tek nekoliko poljičkih sela u Mosoru i oko njega (Gornja Poljica). Južna strana je po cijeloj svojoj dužini uz more, zapadna je uz rijeku Žrnovnicu, a istočna uz korito rijeke Cetine. Od Gata i Kostanja, u pitomim Srednjim Poljicima, do mora (Donja Poljica) nema više od pola sata ili sat hoda. O kom neposluhu govori, u odnosu na koga su Poljičani bili slabi, kad su stoljećima uspijevali sačuvati svoju samoupravu, u kojoj je život bio pozorno uređen drevnim zakonikom koji se naziva Poljičkim (statutom). Napisan je hrvatskim ćiriličnim pismom i hrvatskim jezikom (štokavskim i čakavskim). Spomenimo na kraju još nekoliko općenitih značajki mitske predaje.

Duh balkanštine

Smisao mitske priče nije u tomu da oblikuje i uputi poruke samo jednoj generaciji ili jednom vremenu. Ona se u vanjskom iskazivanju prilagođava različitim razdobljima ljudske povijesti, ali se njezina bit ne mijenja. Neke od njih snažno suoblikuju svijest o kolektivnim vrijednostima pojedinih zajednica, ugrađujući neko posebno iskustvo u memoriju naroda. Tako suoblikuje i onu svijest koju nazivamo njihovim identitetom. Povijesne i geopolitičke okolnosti naglašavaju pojedine elemente zajedničkih iskustava ne samo jedne zajednice nego i većeg broja narodnih zajednica, a kasnije i nacija. Hrvati veći dio svoje znane povijesti žive unutar civilizacijskoga i kulturnoga kruga koji nazivamo – zapadnim, iako je Hrvatska uvijek živjela na razmeđu svjetova i bila izložena različitim utjecajima. Može se govoriti i o političko-kulturnom krugu koji je uvjetovan hrvatskim pripadanjem austrougarskom, kasnije habsburškom, carstvu u čijem je susjedstvu stoljećima bilo i osmanlijsko carstvo. Nakon raspada Jugoslavije koja je baštinila dijelove i jednoga i drugoga nasljeđa, u hrvatskoj jača osvješčivanje pripadnosti zapadnom političko-kulturnom krugu, jača ona svijest koja je, i pored svih nastojanja da se iskorjeni, ostala živom i snažnom. Nasuprot tomu zagovornici jugoslavenstva pokušavaju i danas održavati na životu duh balkanštine i potkopavati identitetske temelje hrvatskoga nacionalnoga bića. Osim kulturne scene, njihov je utjecaj vrlo izražen i u pojedinim medijima. Ne biraju se sredstva kako bi se ‘balkaniziralo’ čak i mitske likove iz narodne predaje.

Ivan Bekavac/Hrvatsko slovo/http://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo