Pokušaj oživljivanja mrtvaca iz 19. i 20. stoljeća

U Podgorici, Splitu, Beogradu i Sarajevu prošle godine od travnja do studenoga održana je nizanka pod lozinkom „Jezici i nacionalizmi“. Riječ je o „Seriji regionalnih ekspertnih konferencija“ na prostoru prijašnjega tzv. srpskohrvatskoga/hrvatskosrpskoga, a sada valjda bošnjačkocrnogorskosrpskohravtskoga jezika. Dostupna mi je građa iz svibnja, listopada i studenoga (Split, Beograd, Sarajevo). Moram priznati kako sam poslije višesatnoga uvida skoro povraćao, da bi uvid na kraju završio grohotom, kad sam shvatio da novonastali klub jezičnih unitarista okupljen oko Snježane Kordić, kao patuljci oko Snjeguljice, pokušava oživjeti mrtvaca koji se raspao iako nikad nije ni živio i nadam se u Hrvatskoj ne će uskrsnuti osim kao utvara prošlosti.

Istina, oživljavanje je u nas ubačeno u petu brzinu Kordićkinom knjigom „Jezik i nacionalizam“. U toj knjizi autorica je negirala samostalnost hrvatskoga jezika, hrvatske jezikoslovce nazvala nacionalistima usporedivši njihovu djelatnost s razdobljem njemačkoga Reiha. Knjigu je sufinanciralo hrvatsko Ministarstvo kulture, valjda jedino na svijetu koje radi protiv interesa vlastite kulture.

Konobari jugojezičnoga koktela

Poderao sam se od smijeha kad sam pročitao organizatore „regionalnih ekspertnih konferencija“. Udruženje Krokodil iz Srbije. To je – ha, ha, ha – zapravo „Književno regionalno okupljanje koje otklanja dosadu i letargiju“. Krokodila sponzoriraju Erste banka, Goethe institut, srbijansko Ministarstvo kulture i informiranja, Grad Beograd i Traduki („europska mreža za književnost i knjige“). Organizator je i udruga Kurs iz Splita – prestah se smijati. Njezini „partneri“ su hrvatsko Ministarstvo kulture, Grad Split, Traduki, Predsjednik RH Ivo Josipović vlastoručno potpisan (kad otvorite „partnera“ na zaslonu se, međutim, ukaže aktualna Predsjednica), Francuski institut i S. Fischer stiftung. Preostala dva organizatora su Centar za građansko obrazovanje iz Crne Gore i PEN centar Bosne i Hercegovine.

Članovi partizanske radne grupe zadužene za jezike i nacionalizme, po uzoru na komunističku Internacionalu, putuju od grada do grada na „prostoru bivše Jugoslavije“ organizirajući manifestacije za povratak u bolju jezičnu prošlost SH/HS ili BCSH jezika. Pritom promoviraju razdoblje jezičnoga jugoslavenskoga unitarizma prve i druge Jugoslavije. Unitarizam zanemaruje razlike. Rješavanje nacionalnih problema vidi u sveopćoj uzajamnoj asimilaciji – u brisanju etničkih, kulturnih, psiholoških, tradicijskih, državnih, jezičnih i drugih razlika među narodima. Pod krinkom demokracije i tzv. otvorenoga društva konobari jugounitarizma sve jezike trpaju u jednu čašu, miješajući ih u jedan jezični koktel. Kad ga smućkaju, zaboravite „demokratiju“ i otvoreno društvo. Bez žrtava iz kaveza više nema van!

Jednoumlje proglasili otvorenim dijalogom

Ponovo unitaristi hoće vratiti jezike i narode u stanje bivše Jugoslavije. Cilj njihova internacionalnoga pohoda jest rušenje svega što je stvoreno na polju samostalnih jezika tijekom neovisnoga razvitka u stručnim institucijama, uključujući službene nazive hrvatskoga, srpskoga, bosanskoga i crnogorskoga jezika u ustavima tih država. Na održanim manifestacijama (tzv. konferencijama) ponovo je u prvom planu stara politička manipulacija na temu jezika.

Pišu da se radi o „debatnim seansama i otvorenom dijalogu“. S kim vode dijalog sudionici partizanskih okultnih debatnih seansa, ako u raspravama nema ni jednoga stručnoga oponenta koji bi zastupao drugo ili drukčije mišljenje? Izgleda, sami sa sobom, što je čisto jednoumlje, uz istodobnu promidžbu jednoga, jedinoga i jedinstvenoga srpskohrvatskoga/hrvatskosrpskoga trupla. Pokušaj je to utjecaja na daljnja projugoslavenska popuštanja legitimnih vlasti u državama „na ovim prostorima“. Sekundarno i pokušaj utjecaja na pozvanu publiku, tj. stvaranje jugounitarističkih pionira, omladine, radnika, seljaka i poštene inteligencije.

Srbi, Crnogorci, Bošnjaci i Hrvati govore istim jezikom!

Konferencije su trajale po dva dana. U beogradskim materijalima piše: „Projekat Jezici i nacionalizam omogućili su Allianz Kulturstiftung, Berlin i Forum ZFD, Beograd“. Sudionici su uglavnom isti, riječ je o jugounitarističkom putujućem cirkusu. Nadam se da nije sufinanciran hrvatskim proračunskim novcima, kao i Kordićkina knjiga, u što opravdano sumnjam. Kako i ne bi, kad su okupljeni eksperti, primjerice, u Splitu: Igor Lakić, Vladimir Arsenić, Sandra Zlotrg, Mate Kapović, Vladimir Matijanić, Jagoda Granić, Snježana Kordić i Ranko Bugarski (svrstani u „prvi debatni krug“). U Splitu se raspravljalo o dvije teme: „Prijeti li anarhija ako ne propisujemo kako govoriti?“, i „Što ako Hrvati i Srbi imaju zajednički jezik?“.

Beogradska „sala“ Centra za kulturnu dekontaminaciju ugostila je Bobana Arsenijevića, Ivana Čolovića, Kseniju Rakočević, Vuka Perišića, Nikolu Vučića, Ranka Bugarskog i Snježanu Kordić. Oni su unitaristički dekontaminirali temu „Ko kome krade jezik“. Ne znam je li „sala“ po završetku seanse deratizirana. Znam, međutim, da je srpska ocjena „konferencije“ sljedeća: „Srbi, Crnogorci, Bošnjaci i Hrvati govore istim jezikom ocenili su večeras učesnici konferencije ‘Jezici i nacionalizam’“ – prenosi b92.net. Duboko udahnuh, jer ostao sam bez „kiseonika“.

Protuustavne sektaške „debatne seanse“

Bez obzira na temu „učesnici“ verglaju stalno iste teze poput dosadnih aktivista ili zadrtih sektaša. U Sarajevu se društvo okupilo na Fakultetu političkih nauka. Teme „jednoipočasovne debatne seanse“: „Političke manipulacije temom jezika“ i „Lektori kao utjerivači nacionalnosti“. Sudjelovali su („učestvovali“): Danijela Majstorović, Snježana Kordić, Nataša Jovović, Nenad Veličković, Teofil Pančić, Hanka Vajzović. Lektore četiri samostalna jezika sasjekoše u „paramparčad“.

PEN BiH na svojim stranicama piše (prenosim izvornik): Osnovna namjera projekta „Jezici i nacionalizmi“ jeste da se kroz otvoreni dijalog lingvista i drugih stručnjaka problematizira pitanje postojanja četiri „politička“ jezika na prostoru nekadašnjeg hrvatsko-srpskog/srpsko-hrvatskog, kao i sve one značajne i izazovne teme u kojima se lingvistička nauka neprincipijelno ukršta s identitetskom politikom. Tako je i danas, uprkos željenoj i ostvarenoj emancipaciji, te formalnom postojanju četiri standarda, identitetsko-jezičke strasti nisu se smirile, a perspektivizam, zanesenost jezičkim imperijalizmom, teze o „pedesetogodišnjem jezičkom ropstvu“ i čitav dijapazon pogrešnih interpretacija i dalje traju. Sve su to razlozi zbog kojih su četiri partnerske organizacije iz Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije u saradnji s radnom grupom projekta, koju čine najutjecajniji eksperti na ovom polju: prof. dr. Snježana Kordić, prof. dr. Hanka Vajzović, prof. dr. Ranko Bugarski i Božena Jelušić, pokrenule projekat „Jezici i nacionalizmi.“ – kraj pengulaš citata.

Tko je što na kojoj od sektaških seansi govorio, vjerujte mi na riječ, nije bitno, ali ipak provjerite. Sa stajališta hrvatskoga Ustava bitno je da su konferencije i sam „projekat“ protuustavni, suprotivi članku 12. Ilustracije radi evo jedne od teza, koja sublimira sve ostale: „Ako je jezik u nacionalističkoj mitologiji temelj nacionalnog identiteta onda nam zajedno sa njim oduzimaju i dušu. Naravno da je jezik samo jedan dok god se Srbi, Hrvati, Bošnjaci i Crnogorci lako sa njim sporazumevaju“, rekao je izdavač i pisac Ivan Čolović. U pitanju je jugoslavenska duša koju su nacionalisti „pocepali“ u četiri „dela“, ali opet će kad-tad biti „cela“, nadaju se. Jugoslavenski sektaši priznaju samo „celovitu“ jugojezičnu dušu/kašu, a jugoslavenska mitologija samo jedan svoj nadjezik „sporazumevanja“. Iz zamjene im teza slijedi kako su nepostojeći Jugoslaveni „na ovim prostorima“ ugrožena vrsta okružena krokodilima. I tako beskonačno ukrug.

Nacionalizmi su krivi za srpskohrvatsku smrt

Osnovno polazište jugoslavenskih unitarista i mitomana jest obračun s „nacionalistima“, u prijevodu – s državama nastalima po raspadu voljene Jugoslavije, koje su odredile svoje jezike. Tako Bugarski prisnažuje Čolovića: „Jezik nije novčanik da vam ga neko ukrade. Vredi govoriti o raširenosti tvrdnji da su Hrvati ukrali jezik Srbima. Nacionalisti se drže ideologija, a ne zdravog razuma. Jedina istina je da jezici pripadaju govornicima ma koje oni nacionalnosti bili i ma gde oni živeli“ – smatra Bugarski. Zdravi razbor govori da prevoljene Jugoslavije više nema, samim time ni „veštačkoga“ i nametnutoga srpskohrvatskoga. Zdravi razbor govori da su jezici postojali i prije 1945. ili 1918. Zdravi razbor govori da je insistiranje na jednome, nepostojećem, jugojeziku sastavni dio jugounitarističke ideologije. Ona u startu miriše na krv, na ponavljanje agresije, kako je to povijest već više puta pokazala.

Bolesni jugorazum je nesaglediv. „Uvek se dobro zamislim da li da kažem hiljada ili zejtin u Hrvatskoj. Odmah tog momenta moram da objašnjavam šta sam zapravo želeo tim rečima. E pa, nacionalisti su nam oduzeli elementarno ljudsko pravo da biramo kojim jezikom ćemo se sporazumevati sa ljudima oko sebe. Na taj način su nam ugrozili misao, jer umesto samo nešto da kažemo, mi razmišljamo kako će to što kažemo biti prihvaćeno od nekih ljudi“ – veli „prevodilac“ Vuk Perišić. Društvo jugounitarista i jugomitomana bez jezika, države, perspektive i budućnosti smatra kako je njihovo specifično (a nepostojeće) ljudsko pravo – pravo na nepostojeći jezik i nepostojeću državu! I oni bi to „pravo“, da opet mogu, nametnuli svima. S tim pravom, računaju, bolje bi se „sporazumevali“ i slobodnije mislili. Tko to normalan može financirati, slušati i podnositi poslije jugoslavenskoga iskustva? Jedino sami sebe.

Jugounitaristi i jugomitomani, razvidno je iz sadržaja „jednoipočasovnih debatnih seansi“ razgovaraju sami sa sobom, udaljeni od stvarnosti, ali ne i od pipe. Ugroženi su sve dok postoje službeni jezici u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Srbiji. Ne će biti ugroženi u Hrvatskoj kad promijene članak 12 Ustava, kad u Ustav ugrade nepostojeći hrvatskosrpski i proglase Hrvatsku „parčetom“ Jugoslavije na čelu s Titom, odnosno velike Srbije na čelu s Vukom Karadžićem. A onda, kad opet krenu „svim raspoloživim sredstvima“ i na Hrvatsku, pa ih Hrvati otrijezne od ideologije, unitarizma i mitova, idemo iznova u novi „projekat Jezici i nacionalizmi“. Da se povijest ne bi ponovila u svojoj krvavoj inačici, Hrvatska bi morala na vrijeme reagirati, što je već propustila, kao i u Račanovo doba tijekom osamdesetih.

Bečki (1850.) i novosadski (1954.) dogovori na popravnom ispitu 2016.

Kako, pitate se? Kad je riječ o hrvatskome jeziku, onda barem ovako: „U više od 65 godina svojega postojanja Institut je u više navrata mijenjao ime i ustroj, ali nikada se nije odricao svoje temeljne zadaće – skrbi o hrvatskome jeziku i očuvanju hrvatskoga jezičnoga identiteta“ – piše na stranicama Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje (O Institutu). Rušitelji hrvatskoga jezičnoga identiteta paradiraju nam pred nosom, ali reakcije iz Instituta nema. Valjda ga zato u javnosti sve češće nazivaju skraćeno za glavu – Institut za jezik.

A nije da se ne zna promptno, brzo, energično i svim raspoloživim sredstvima reagirati. Ravnatelj Instituta, kad hoće, svaki dan je u medijima glavne struje, osobito kad pogrješno smatra da mora reagirati na stručne kritike Institutova pravopisa ili svojega ravnanja Institutom. Štoviše, koristi čak i rubrike pisma čitatelja, piše otvorena pisma, podnosi tužbe sudu, smišlja pamflete, naziva redakcije, štanca intervjue…

Kad, međutim, treba reagirati na organiziranu diverziju jugonacionalista, jugounitarista i jugomitomana na hrvatski jezik (posljedično i na Ustav i ustavnopravni poredak Republike Hrvatske), onda vlada muk. Tišu – mišu. Jer, što ako jugounitaristi i jugonacionalisti uspiju sklepati Jugu u bilo kom obliku? Moglo bi se ostati bez sinekurčine, moguće i bez glave, a tko će onda raditi novi SH/HS pravopis?! Strah od „oslobođenja“ 1945.? Ma, ne. Riječ je o sindromu karakterističnom za judosferu.

Putujući cirkus jugounitarističkih krokodila pokušava, dakle, preispitati ono što je već preispitano. Oživljavanje srpskohrvatskoga (srpskoga) „veštačkog“ mrtvaca djeluje tragikomično. Ali, nije li godine 1850. i 1954 tako izgledao i bečki (književni) i novosadski dogovor ondašnjih jugosanjara? I gdje su nas odveli? Nisu li i onda smatrali kako jezike „južnih Slovena“ treba pretopiti u jedan i tako dokazati da smo svi jedan narod spreman za jednu državu pod srpskom hegemonijom? Popravni ispiti bečkoga i novosadskoga dogovora u organizaciji radne grupe za unitarizaciju vraćaju nas u 19. i 20. stoljeće. Umjesto šutnje u 21. stoljeću zavrjeđuju dužnu i pravodobnu pozornost struke i politike, mjerodavnih ustanova i služba zaduženih za nacionalnu sigurnost.

Nenad Piskač/HKV/http://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo