DJECA PARTIZANA ZATAŠKALA MASOVNO GROBIŠTE NA MJESTU ODLAGALIŠTA OTPADA U VRBOVCU
Vrijeme:7 min, 36 sec
Ne mogu djeca ubojica dopustit da se dođe do posmrtnih ostataka ubijenih građana. Svako sredstvo koje može uništit dokaz u tim slučajevima je više nego dobro došlo. Moj stari je doma pričao kako su iza rata na današnjem odlagalištu otpada Beljavine završili brojni ubijeni, a među njima je bilo žena i djece.
Imanje na kojem su zakapani, napušteno je i prepušteno općini da bi se napravilo veliko odlagalište smeća. Nitko od seljaka sedamdesetih i osmadesetih godina se nije bunio. Nisam nikoga čula da to nekom smeta. Izbjegavali su tu temu uopće, osim susjeda Pavla Kosa. Prije par godina koliko sam upoznata iz okolnih sela su navodno tražili naknadu za smrad i onečišenje koje se širi, ali kad je preventivno trebalo i moglo se spriječit stvaranje divljeg otpada, nitko nije htio poduzet potrebne radnje da se to spriječi, iz razloga da se nekom ne zamjere.
Namjerno su se sedamdesetih godina usmjeravali kamioni iz pravca Zagreba na crno, koji su dovozili dnevno tone i tone otpada, a koji se potom otvoreno spaljivao. Bilo je dana kad je znalo doći i nekoliko kamiona ne samo jedan… Kao dijete sam promatrala što rade. Čudila sam se, nije mi bilo jasno što se dešava… Pokojni susjed Kos Pavle iz mog sela, koji je bio pri samom ulasku u selu i račvanju dijela puta do tog divljeg deponija znao je zaustavljat kamione i tražit od njih da više ne dovoze smeće. Sa vilama u rukama znao bi stati na put i priječit prolazak kamionima sa otpadom. Dolazio je u konflikt sa vozačima, koji su mu objašnjavali da su dobili takvo naređenje… Znali su mu tad za inat istresti smeće u kanal tik do njegova imanja. Dio siromašnijih seljaka na tom divljem odlagalištu smeća koje je svakog dana sve više i više raslo, tražili su nerijetko odjeću i obuću. I tako se imanje na kojem sam se kao klinka igrala, pretvorilo se u jednu strahotu. Šuma koju smo zvali Tarzanova šuma tik do tog današnjeg odlagališta otpada, prije par godina kad sam je vidjela, u potpunosti je propala. Nekad je to bila šuma sa čistim zrakom, uređena, očišćena, održavana. U proljeće je bila prepuna šafrana, ljubičica, zvončića i zumbula… Kao klinci svi smo se penjali po tim stablima koja su bila prava divota. Danas ni ptice nema u toj šumi, dok nekad su dolazile srne, prepelice, fazani i ostala divljač. Kako se dovozio otpad, počele su se dovozit ckrotine životinja da bi njihove kosti ostale, i na taj način se prikrilo da se ispod tog nanosa smeća ne radi o ljudskim kostima pobijenih nakon 1945, već o životinjskima. Osamdesetih su počeli dolazit sa bagerima krčit smetlište, polijevat opasnim tekućinama, svakodnevno je doslovno bio požar na tom smetlištu. Svi su šutjeli i o tome više nitko nije progovarao niti riječi.
Gledala bih gusti dim sa tavanskog prozora u smjeru tog imanja, a nesnošljivi smrad je i tih par stotina metara zračne linije od kuće do smetlišta bio katastrofalan. I tako od jednog prekrasnog imanja, na kojem sam kao sedmogodišnjakinja znala ljeti prenočit, nastalo je jedno odlagalište odtpada. A priča mog starog kako ima ispod tog otpada i ljudskih kostiju ostala je samo jedno sjećanje, kao i sjećanje na nekad davno imanje koje je služilo djeci iz okolnih sela za igru.
Supruga Pavla Kosa, Katarina Kos kao osamdesetogodišnjakinja, prije 20 godina točnije 1996 godine, otkrila mi je jednu poraznu činjenicu kako joj je muž bio na meti određenih ljudi iz Novog sela kraj Vrbovca, koji su ga doslovno maltretirali zbog te činjenice, jer je spriječavao ilegalni dovoz otpada kamionima sedamdesetih godina prošlog stoljeća i stvaranje divljeg deponija na današnjem službenom odlagalištu otpada Beljavine iz pravca Zagreba. Frapantno mi je bilo otkriće kako je metoda ondašnjeg komunističkog režima za uništit jednog čovjeka zahvaćala čak i seoska domaćinstva i kulminirala pomoću anonimnih diskreditirajući i nerijetko lažnih dojava u pisanom obliku svjedočanstava od strane samih seljaka.
Jedno u nizu od nekoliko anonimnih optužujućih pisama, koja su bila diskreditirajuća kontra Pavla Kosa, njegova supruga Katarina Kos, udova željela je prije smrti doslovno rasčistit tko je skriptor spornog anonimnog pisma pod naslovom « Podsjetnik » bez datuma pisanja i bez potpisa osobe, a koje je pismo dostavljeno na Općinu Vrbovec davne 1978 i zbog kojeg je pisma njen suprug bio predodređen da završi na robiji. Bila je svjesna kako zbog tog pisma, i ona je mogla stradati u žrvnju nepravde i nečije zle namjere, pa čak i ostat bez imovine.
Srećom,… zahvaljujući savjesti i sumnji jednog od općinskih službenika u Vrbovcu koji je sklonio pismo kako isto ne bi došlo u ruke iznimno ažurnom za takve slučajeve, predsjedniku Općine Vrbovec, a potom i do državnog odvjetnika i tadašnje milicije, polako se je kroz godine sužavao krug sumnjivih osoba koje su pisale i slale takva optužujuća anonimna pisma sa priljepljenim radnjama, etiketama i slično,… isključivo sa ciljem zagorčavanja života svojim sumještanima iz niskih pobuda zbog nacionalne netrpeljivosti i političke nepodobnosti, posebice onima za koje se sumnjalo da bi mogli nekome, ili na nekom mjestu ispričati svoja sjećanja o ratnim i poslijeratnim stradavanjima Hrvata, a koji su bili na meti komunističkih zločinaca, i to onih zločinaca koji su bez presedana tek iza rata najviše zakrvarili ruke nad domaćim stanovništvom ne birajući žrtve.
Istina znala sam kao klinka čuti od starijih ljudi sedamdesetih godina priče, kako neka anonimna i opaka pisma cirkuliraju i šalju se na Općinu, te kako su neki zbog takvih pisama završili iza rešetaka, ali mi nije padalo na um tko ih piše i zbog čega ih piše. Sumnje su kružile svakojake i sve i svatko je u svakoga sumnjao.
I tako je Katarina Kos danas pokojnica, zahvaljujući općinskom službeniku iz sedamedesetih godina, došla u posjed pisma koje je trebalo žrtvovat mir i spokojstvo njene cijele obitelji, iz razloga jer se sumnjalo u Pavla Kosa kako je spreman raskrinkati čovjeka koji je bio uzročnik likvidacije ljudi, na tom imanju današnjem deponiju… pa je shodno tome trebalo Pavla ušutkat sa anonimnim pismima…
Kad mi je Katarina Kos prije 20 godina pružila smotuljak papira sa suzama u očima, kako bih joj pomogla identificirati rukopis, tj. potvrdit ili negirat njenu sumnju radi li se doista o pismu pisanog rukom Milice Turniški iz Novog Sela, njene susjede, kako je ona dobila informaciju; ni u najluđem snu prije toga nisam nikad pomislila kako je tom gestom Katarina zapravo dala do znanja glede svog muža Pavla Kosa, da je on zapravo bio posljednji čuvar posmrtnih ostataka fizički zlostavljanih i mučki ubijenih osoba na tom području, koje su zakopane poslije rata na tom zapuštenom imanju od kojeg se stvorio kroz godine deponij pa je iz tog razloga spriječavao ilegalni dovoz smeća…
Prepoznala sam rukopis Milice Turniški, nije mi bio stran, dapače jako dobro poznat. Imala je običaj pisat kulinarske recepte koje sam znala čitati i tako mi je njen rukopis ostao u pamćenju. Bila sam u šoku od spoznaje na što je ta žena bila sve spremna kako bi zaštitila i prikrila poslijeratne zločince, a rođena je bila iza rata. Nisam mogla drugi zaključak napraviti osim navedenoga. Katarini nisam mogla negirat njenu sumnju u pogledu osobe koja je pisala pismo pod naslovom PODSJETNIK, već sam joj potvrdila njenu sumnju i informaciju koju je već od nekog ranije dobila, kako je upravo Milica pisala to pismo, jer je to njen rukopis.
Tekle su joj suze, ruke su joj se tresle, ta starica od 80-tak godina, udovica, već ionako fizički mala i sitna, postala je još zgurenija i sitnija od silnih suza zbog proživljenih strahova kroz niz desetljeća, starica koju je peklo tko je htio njenu obitelj uništit samo iz razloga, jer je njen muž igrom životnih okolnosti bio svjedok nečijeg stradavanja, svjedok koji je mogao za života uperit prst u zločinca, svjedok koji je znao gdje su leševi odraslih i djece bili zakopani … Priče koje sam znala čuti o ubijenima na tom imanju na kojem sam se igrala kao dijete, polako su dobile svoju jednu novu dimeniziju puno dublju, prožetiju i vjerodostojniju i shvatila sam kako se ne radi o ispraznim pričama.
I naravno postavila sam si pitanje, zbog čega zadnji vlasnici tog imanja nisu nikad progovorili o stradavanjima osoba na tom imanju i zbog čega su ga šutke napustili i kakva je njihova uloga u svemu tome bila.. Jedno je bilo sigurno, nisu bili slijepi ni gluhi, a da nisu vidjeli ni čuli što se događa i što se zakapa na tom imanju. Logičan i istinit odgovor nisam nikad dobila…već samo šutnju na moje upite i okretanje glave!
Ne mogu djeca ubojica dopustit da se dođe do posmrtnih ostataka ubijenih građana. Svako sredstvo koje može uništit dokaz u tim slučajevima je više nego dobro.
U zelenom kaputu je Milica Turniški, žena koja je 1978 imala 20 godina starosti i koju nitko nije mogao prisilit napisat takvo anonimno pismo a da ona to nije željela i smatrala potrebitim.
Udruga žena Novo Selo:
Svjedočenje čitateljice Radmile B
Komunistički zloćini.net /komunistickizlocini.net/ Hrvatsko nebo
