Ivan Botica : Mir kao vječna borba i nutarnja snaga..
Vrijeme:2 min, 2 sec
Izniman napredak na poljima znanosti i kulture posvjedočilo je u prilog čovjeku da je u posljednjih 200 godina težio razvoju u svoj svojoj širini.
Često puta ta razvojna linija nije hodila u korak sa čovjekovom duhovnom stranom. Naprosto je zanemarena i ostala je onkraj naših ideologija. A njih je bilo napretek i u izobilju. Dogodio se jedan paradoks i sustavna nebriga gdje su posve neobjektivno zanemarene duhovne dimenzije čovjeka u vremenu i prostoru. Kakva je to dimenzija čovjeka kada u svojim nastojanjima čini dijametralno suprotna djela gdje se sam on kao jedinka spočitava o vlastitu grandioznost svojih ideja i djela? Gdje je u svemu tome mir u srcima kao nekakva okosnica i presjek čovjeka? Zalud su velika djela ako na pozornici naših ljudskih prizora imamo stradavanja i ratna pustošenja, necivilizirana ponašanja, nebrigu za djecu, stare i nemoćne.
Prisutna je i naširoko propagirana i u medijima reklamirana kultura nasilja, netolerancije i mržnje. Toliko daleko se ide da zagovornicima tih mračnih ideja i zamisli nista nije sveto.
Mučna je ta kvazi neoliberalna mašinerija koja potpomognuta i novčanim iznosima daje dodatni stimulans i podstrek razarajućem efektu tzv.slobodnog čovjeka.
Nastanio se trajni nemir i zebnja među populacijom koja je na neki način zatečena tim maršom nekulture i nemira. Gdje čedomorstvo postaje njihova igra i konačni epilog u samoj razarjućoj formi gubitka svakog smisla suprostavljanja tim aktivnostima. Gdje je nestao naš otpor?
Pa možemo slobodno reći da se sve to izgubilo u našim pretjeranim željama da zadovoljimo tu formu koja nije uspjela zaprimiti stanje unutarnjeg mira kod čovjeka nego je bivala i biva potaknuta idejama društveno političkog miro odnosno nemira.
U sveopćem stupnjevanju i pravljenju nekakvih ljestvica grandioznosti i stradavanja zaboravlja se na temeljnu želju Gospodinovu da čovjek kao nesavršeno biće ipak i nadsve mora i može suspregnuti i odstraniti svoje želje za razaranjem i uništavanjem svojih protivnika.
U sveopćem stupnjevanju i pravljenju nekakvih ljestvica grandioznosti i stradavanja zaboravlja se na temeljnu želju Gospodinovu da čovjek kao nesavršeno biće ipak i nadsve mora i može suspregnuti i odstraniti svoje želje za razaranjem i uništavanjem svojih protivnika.
Kroz povijest za ideologiju ratova i razaranja kršćanstvo je uvijek i nanovo pokušavalo spojiti nespojivo, s jedne strane Pax Christi i Pax Romana. Kršćanski mir pak nije od ovoga svijeta(Iv 14,27).
On, iako je dar Božji ne pada s neba. Mir ima svoju cijenu koja se i na neki način očituje u samome izboru čovjeka. Dakle izaberimo mir, založimo se za njega i neka nam Isusovo mirotvorstvo ostane trajno nadahnuće u našim životima. Tijelom svojim poništi protivnost, i zakon zapovjedi u propisima, da iz obojega načini u sebi jednog novog čovjeka, čineći mir (Ef 2,15).
Ivan Botica /Hrvatsko nebo
