Ž. Dogan: E, naš Franjo

Kada bi Tuđman stavio ruku na srce, mi smo znali da tamo leži Hrvatska

U prošlu nedjelju, 10. prosinca, navršilo se sedamnaest godina od smrti prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana. Ako se prisjetimo u kakvim je uvijetimačvrsto stao na čelo svog naroda i udahnuo mu snagu i vjeru u pobjedu, kada je već bio otpisan i pripremljen za žrtvu, onda je jasno zašto će vam ljudi koji duboko vjeruju u Boga reći da je pokojni predsjednik Tuđman bio Božji dar Hrvatima. Predodređen da se u onom kritičnom povijesnom času, pojavi kao spasitelj i izbavi svoj narod od planiranog daljnjeg sužanjstva i postupnog uništenja.

Pobijediti u neravnopravnoj borbi protiv brutalne velikosrpske agresije i suptilne međunarodne zavjere i u takvim uvjetima svome narodu ostvariti slobodu i državu napravili su od Tuđmana velikana hrvatske povijesti koji nikada neće umrijeti u srcima Hrvata. U sudbonosnim trenutcima raspadanja jednog nakaradno sklepanog političkog čudovišta, Hrvatska je zaista imala sreću što je u Tuđmanu pronašla sposobnog i nepokolebljivog vođu koji je imao viziju kako se suočiti s vrlo složenim situacijama i izazovima na putu do toliko željene slobode. U tim dramatičnim trenutcima maestralno je vukao sudbonosne poteze znajući da nema pravo na pogrješku.

Bio je iznimno vješt vojni strateg. Njegove strateške odluke u Domovinskom ratu klasičan su primjer briljantnog vojskovođe koji točno zna kada treba stati, a kada nezadrživo udariti po neprijatelju i krenuti naprijed. Odlučnim vojnim i političkim akcijama presijecao je planove velikosrpskog agresora i njegovih vanjskih mentora, koji su bili pogubni za Hrvatsku. Čitav svijet imao je tada prigodu vidjeti neravnopravnu borbu Davida s Golijatom i Tuđmanovu briljantnu pobjedu nad daleko jačim agresorom. Uspio je, ne samo na bojnom polju poraziti daleko nadmoćnijeg neprijatelja nego i na političkom nadmudriti cijelu diplomatsku elitu ‘međunarodne zajednice’ država koje su tradicionalno bile nesklone hrvatskoj slobodi. I potpuno neočekivano izići kao pobjednik iz rata koji je bio planiran i vođen tako da ga Hrvatska izgubi.

Uspjeh Tuđmanu nisu oprostili

Točno je predviđao sve zakulisane planove i poteze velikosrba u Beogradu, njihovih mentora iz ”medunarodne zajednice” i petokolonaša u Hrvatskoj. Znao ih je maestralno preduhitriti i nadmudriti tako da je, nakon poraza njihovog udruženog zločinačkog pothvata protiv slobode Hrvatske, razočaranom i ogorčenom lordu Owenu, preostalo jedino džentlemenski priznati: ”Tuđman je postao jedini pobjednik u ovom ratu.”

Naravno, taj Tuđmanov uspjeh, velikosrbi, za koje je on bio i ostao ‘povampireni ustaša’ i ‘međunarodna zajednica’, za koje je bio i ostao ‘opasni nacionalist’ nikada mu nisu i neće oprostiti. Izravan dokaz za to bio je iza zavjese vrlo elegantno organiziran bojkot njegova sprovoda i činjenica da su ga čak i mrtvoga (preko žrtvovanog generala Gotovine) zbog tog ‘zločinačkog pothvata’ htjeli osuditi.

Tradicionalni srpski saveznici i mentori njihovog osvajačkog širenja u Hrvatskoj i BiH bili su frustrirani žilavošću hrvatskog otpora agresoru i Tuđmanovim energičnim odbijanjem da se na okupiranom hrvatskom području stvori srpska paradržava, a u BiH na račun Hrvata, Bošnjacima nadoknadi ono što su izgubili od Srba. To je kod crtača mapa ‘novog Regiona’ izazvalo osvetnički bijes pa je istvremeno iz Londona, Pariza i Beograda podignut golemi val antituđmanovske promidžbe koji je preko moćnih medija ‘međunarodne zajednice’ zapljusnuo cijeli svijet s ciljem da se borbu hrvatskog naroda za slobodu prikaže u vrlo ružnom svjetlu.

Savezništvo s Hitlerom u II. svj. ratu i zločini ustaškog režima napuhavani su tada do neslućenih razmjera. U okviru te šire slike Tuđmana se pokušavalo ocrniti kao povampirenog ustašu kako bi ga se prisililo na ustupke i popuštanje velikosrbima. No, on se nije pokolebao. Nikada nije izdao nacionalne interese niti je pravio kompromise na njihov račun.

To je toliko sablaznilo ‘međunarodnu zajednicu’ elitnih centara moći u zemljama osnivačima bivših Jugoslavija da je novostvorena hrvatska država nakon Tuđmanove smrti naglo postala središte njihove posebne pozornosti i ‘brige’. Zagreb je najednom počeo vrvjeti od njihovih predstavnika, poslanika, veleposlanika, nevladinih organizacija,’novinara’ i ‘haških’ istražitelja, koji su tamo poslani da s glavnim suradnicima, tadašnjim hrvatskim predsjednikom Mesićem i nekadašnjim ‘sekretarom’ terorističke paradržave ‘Krajine’ na okupiranom dijelu Hrvatske, Savom Štrpcem taj Tuđmanov ‘zločinački pothvat’ istraže, osude ikazne.

Mesić je deset godina i svoja dva mandata na mjestu Tuđmanova nasljednika potrošio da bi – žrtvujući nacionalne interese – detuđmanizirao Hrvatsku, ponovo međusobno zavadio i podijelio Hrvate i opet ih ‘regionalno’ naguravao u istu onu tamnicu iz koje ih je Tuđman izbavio. Desetljeće njegovog jugoudbaški rigidnog protuhrvatstva uz nametanja obveze ponovne ‘regionalne’ balkanizacije i nekontrolirano zaduživanje izbilo je Hrvatskoj sve adute iz ruku, dovelo je na ivicu bankrota i napravilo od nje taoca nove – ‘Regije’. Skupa s Račanom i Sanaderom, koji su bili pod njegovom kontrolom i utjecajem, od stanja stabilnosti sloge i ponosa u Tuđmanovo doba, Hrvatsku je doveo do stanja razočaranja, podijela i rezignacije, koje traje do danas.

Posebice je bila mizerna Mesićeva kampanja blaćenja pok. predsjednika Tuđmanana putovanjima izvan Hrvatske. Svojim prijezirnim vicevima na račun preminulog prvog hrvatskog predsjednika i podmetanjem glasina o njegovom navodnom dogovoru s Miloševićem o podijeli BiH, potpirivao je antihrvatske osjećaje kod svjetskih političara i uglednika. Nakon toga, čak i oni koji su za vrijeme Domovinskog rata na naša stradanja i borbu za slobodu gledali s simpatijama, često su citirali Mesića komentirajući Tuđmanovu ulogu u ‘građanskom ratu’ na prostoru bivše Jugoslavije.

Danas zvuči kao neslana šala činjenica da su Hrvati (ako su?) na slobodnim i demokratskim izborima dva puta za svog predsjednika birali tog antipatičnog političkog kameleona vrlo mutne jugoudbaške prošlosti.

Zombiji jugoispranog mozga

Bizarno je i tragikomično da su upravo takvi još uvijek najeksponiraniji u vodećim ‘hrvatskim’ medijima preko kojih na balkanski podmukao načini dalje narodu sustavno nameću ozračje odbojnosti prema Tuđmanu i braniteljima koji su obranili i spasili Hrvatsku. Zanimljiva stvar, oni danas svoju otuđenost i jad pravdaju istim onim pričicama za malu djecu koje su nakon poraza počeli širiti ‘bivši’ velikosrbi. Kako je sve to – od dvadesetak tisuća ubijenih, stotine tisuća ranjenih, mučenih i prognanih Hrvata do tamo nekakavog Vukovara i drugih razorenih hrvatskih gradova i mjesta – bio samo ‘glupi i nepotrebni rat’ dogovoren između Tuđmana i Miloševića, a ne brutalna velikosrpska agresija s ciljem da se okupira i uništi Hrvatska.

Ovakva zastrašujuća ignorancija patnje i žrtve vlastitog naroda za slobodu,od strane tog odnarođenog sloja, zombija jugoispranog mozga, kojima je sluganstvo drugima jedini isplativ način života, normalnom ljudskom razumu se gadi.

Ne treba biti nektitičan prema bilo kome, ali blaćenje pokojnog predsjednika Tuđmana koji se toliko žrtvovao za slobodu svog naroda, od strane onih koji su na njegovom tamničenju i muci, kao prodani karijeristi desetljećima se parazitski tovili i gradili karijere, apsolutno je patetično.

Za razliku od njih, Tuđman je odbio udobno zasjesti u akademsku fotelju visoko iznad svog naroda, zatvoriti oči pred njegovim patnjama i obmanjivati ga velikosrpskim lažima i jugomitovima. Njegova žrtva i borba za hrvatsku slobodu bila je stvarna, teška i patnička. Nije se bojao javno uhvatiti u koštac s moćnim i monstruozno lažljivim velikosrpskim promidžbenim strojem u bivšoj Jugoslaviji, dokazujući, na temelju nespornih činjenica, strašne gubitke i nepravdu koje je hrvatski narod podnosio zatočen u jugobalkanskoj tamnici.

Spustio se među izrabljivane i progonjene te unatoč riziku i opasnostima povezivao državotvorne Hrvate domovinske i iseljene Hrvatske dajući im savjete, smjernice i upute na koji način je izvući iz krvavog jugobalkanskog kazamata. Time je osvojio srce i razum svog naroda. Od običnih malih ljudi iz ‘sela ispod planine’, nacionalno svijesnih intelektualaca i radnika do pripadnika ‘neprijateljske emigracije’.

Bio je svjetionik nade milijunima Hrvata u Domovini i izvan nje koji su naraštajima bili ponižavani, proganjani i obilježeni da nestanu u nasilju i nepravdi. Prošao je suđenja, bolnice, zatvore i policijske brutalnosti, ali je tvrdo vjerovao da njegova žrtva nije uzaludna i da će na svoj način prinijeti ostvarenju željene hrvatske slobode i države.Tijekom strašnih godina velikosrpske agresije, u trenutcima kada smo se osjećali bespomoćni, žrtvovani i napušteni od svih, Tuđman nam je uvijek pružao utjehu i vraćao vjeru u konačnu pobjedu.

Prošavši progone u komunizmu i pakao Domovinskog rata, blaćen i klevetan od mnogih, on je sigurno znao što znači patiti za svoj potlačeni narod, da bi njegovim oslobođenjem, na vrhu kninske tvrđave, konačno doživio osjećaj istinske sreće za koju se borio najveći dio svog života. Duboko uman i uzdržan gospodin, s vrlo malo vanjskih emocija, radovao se tada kao malo dijete ljubeći hrvatski barjak, presretan što je, nakon stoljetnog sužanjstva, hrvatska sloboda konačno stigla kući.

Hrvatska je s Tuđmanom na čelu konačno dobila svoju slobodu!

Tog povijesnog ljeta 1995. bio sam u Hrvatskoj. Nikada neću zaboraviti kako smo stajali kao hipnotizirani ispred televizora u jednom jednostavno neopisivom duševnom raspoloženju u trenutku dok je Tuđman ljubio hrvatski barjak na kninskoj tvrđavi. Ozračje je bilo nekako nadnaravno i iznimno osjećajno. Nitko se nije ustručavao pokazati suze radosnice i ponos zbog ostvarenog sna – Hrvatska je s Tuđmanom na čelu konačno dobila svoju slobodu!

Nakon svega što je hrvatski narod prošao u svojoj mukotrpnoj povijesti, poglavito u sadističkom jugoudbaškom režimu bivše Jugoslavije, za milijune slobodoljubivih Hrvata u Domovini i izvan nje, bio je to najsretniji trenutak i najljepši dar. Ali i konačna počast onim nepreglednim kolonama nepokorenih mučenika koji su za slobodu Hrvatske stoljećima prkosno ginuli i patili.

Teško je povjerovati da će Hrvati ikada ponovo doživjeti tako veličanstven i uzvišen trenutak koji će zlatnim slovima biti zapisan u knjigu naše povijesti. Može se taj trenutak Tuđmanovog razvijanja hrvatskog barjaka slobode na kninskoj tvrđavi u Hrvatskoj sustavno potiskivati u zaborav. Može s vremenom pomalo i izblijediti. Ali nakon njega osjećaj i vjera da hrvatska zemlja pripada Hrvatima, nikada neće izblijediti.

Bilo je puno sretnih trenutaka u godinama Tuđmanove vladavine. Bile su to sretne godine za čestite i slobodoljubive Hrvate u Domovini. Bile su to sretne godine za Hrvate u BiH i u iseljeništvu. Država je funkcionirala, ljudi su bili sretni, motivirani i angažirani. Postojao je zanos i aktivizam jer je narod osjećao da sam odlučuje o svojoj sudbini. Bilo je to vrijeme sloge, ponosa i slave, kojeg se mnogi od nas sjećaju s nostalgijom. I kako godine prolaze, dobro je s vremena na vrijeme prisjetiti se koliko smo bili sretni što smo u jednom od najkritičnijih trenutaka naše povijesti imali Tuđmana, s kojim smo dobili ono o čemu smo oduvijek sanjali.

Nije bio svetac, nije bio nepogrješiv. Imao je i on mrlja u svojoj prošlosti. Koji čovjek ih nema? Iz njegovog političkog životopisa moglo bi mu se prigovoriti ovo ili ono, ali kada bi on stavio ruku na srce, mi smo znali da tamo leži Hrvatska. Iako Hrvatska trenutno nije onakva kakvom ju je Tuđman zamišljao i kakvom bi je mnogi od nas željeli vidjeti, mi smo ipak sretni i ponosni što je imamo. I što smo imali Tuđmana.

Željko Dogan/HKV/http://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo