V. Magaš : Amnestija se ne smije pretvoriti u nacionalnu amneziju

Zašto javnost i mjerodavne državne institucije nemaju pojma tko su abolirani srpski zločinci?

U želji da spriječi ili smanji ratne gubitke, da demotivira daljnje pobunjeničke aktivnosti, da privede rat civiliziranome svršetku i omogući integraciju srpskih pobunjenika u hrvatski pravni i politički poredak, hrvatska vlast, predvođena u to vrijeme dr. Franjom Tuđmanom, donijela je niz, više ili manje smislenih i promišljenih, zakonskih i političkih akata. Uz famozni Erdutski sporazum, najistaknutiji takav akt jest Zakon o općemu oprostu. Ti su akti sračunati na razbijanje kohezije neprijatelja, na poticanje pobunjenika da otkažu lojalnost pobunjeničkim snagama i da prihvate hrvatski državni poredak. Namjera je vlasti bila spriječiti da strah od kaznenoga progona bude pogonsko gorivo za daljnju pobunjeničku aktivnost.

Zbog istih razloga već ranije je, još u rujnu 1992. donesen Zakon o oprostu od krivičnoga progona i postupka za krivična djela počinjena u oružanim sukobima i u ratu protiv Republike Hrvatske. Novelom iz lipnja 1995. suspenzija kaznenoga progona po tom Zakonu produljena je, odnosno ograničena, na djela počinjena do 10. svibnja 1995. g. U svibnju 1996. g. zbog potreba pri integraciji hrvatskoga Podunavlja donesen je Zakon o oprostu počiniteljima kaznenih djela s privremeno okupiranih dijelova područja Vukovarsko-srijemske i Osječko-baranjske županije. Ova dva zakona prestala su vrijediti donošenjem spomenutoga Zakona o općemu oprostu u rujnu 1996. godine.

Smislenost takvih pravnih mjera, napose u ratnim uvjetima, nije upitna, ali u našim konkretnim uvjetima sporne su okolnosti donošenja, opseg takvih mjera i napose nedosljedna, selektivna i politikantski manipulirana primjena. Uz dirigirane i zloćudne političke interpretacije ratnih zbivanja, najvažniji instrument u niveliranju i uravnoteženju krivnje, u izjednačavanju žrtve i agresora, jest, upravo sustavna nedosljednost i tendencioznost u primjeni tzv. ‘abolicijskog zakona’.

Količina nedosljednosti i pravne nakaradnosti u (ne)primjeni Zakona o općemu oprostu narasla je do golemoga društvenog apsurda i do neviđenoga zabacivanja temeljnih nacionalnih vrijednosti. Dapače, ‘primjena’ ovoga Zakona prometnula se u najučinkovitije sredstvo za potiranje krvavo izborenih vrijednosti Domovinskoga rata, koji fingira(?) i mora fingirati kao temelj moderne hrvatske države. Urušavanje Domovinskoga rata, kao zaglavnoga kamena i temeljne simboličke odrednice, nužno povlači ugrozu i urušavanje slobodne i samostalne hrvatske države.

Tobožnja primjena, a zapravo izigravanje Zakona o oprostu uspostavlja se kao najzloćudnije i najučinkovitije sredstvo za paraliziranje pravnoga poretka pri procesuiranju zločina počinjenih u agresiji na Hrvatsku. Sam Zakon izuzeo je od oprosta brojna kaznena djela te je ostavljena mogućnost da se mogu goniti ‘počinitelji najtežih povreda humanitarnoga prava koje imaju karakter ratnih zločina: genocida, ratnoga zločina protiv civilnoga stanovništva, ratnoga zločina protiv ranjenika i bolesnika, ratnoag zločina protiv ratnih zarobljenika, organiziranja grupe i poticanja na počinjenje genocida i ratnih zločina, protupravnoga ubijanja i ranjavanja neprijatelja, upotrebe nedopuštenih sredstava borbe, surovoga postupka s ranjenim, bolesnicima i ratnim zarobljenicima, uništavanja kulturnih i povijesnih spomenika, poticanja na agresivni rat, međunarodnoga terorizma, ugrožavanja osoba pod međunarodnom zaštitom, uzimanja talaca, međunarodnoga terorizma…’

Međutim, pasivnošću tijela progona i krajnje neodgovornim i neosnovanim pozivanjem na Zakon o oprostu, nastupila je opća opstrukcija progona zločinaca i zločina počinjenih u agresiji na Republiku Hrvatsku. Famozni Zakon o oprostu bio je krinka za pasivnost vlasti i za zločine agresora. U razdoblju od 17. kolovoza 1990. do 31. prosinca 2010. Ministarstvo unutarnjih poslova, u suradnji s drugim službama i mjerodavnim pravosudnim tijelima Republike Hrvatske, podnijelo je kaznene prijave za ukupno 1739 kaznenih djela, te pri tome ukupno prijavilo 9029 počinitelja ovih kaznenih djela.

Amnestija kao amnezija

Sam Zakon pomalo je nedorečen i paušalan, napose glede procedure, odnosno primjene. Nejasno je u koju pravnu kategoriju spada ‘oprost’, i o tim nejasnoćama se do danas raspravlja. Radi li se o aboliciji, kad djelo nije utvrđeno, kad postoji samo sumnja, a abolicija često odbacuje i protupravnost, pa i kažnjivost počinjenoga djela. Ili se radi o amnestiji i pomilovanju, kad je kaznena narav djela nesporna i kada pravni poredak iskazuje ‘čin milosti’. S obzirom na okolnosti rata nejasnoće su donekle i razumljive. Međutim, nikakve nesavršenosti zakona ne mogu opravdati zanemarivanje općih pravnih standarda, kršenje načela i uzusa pravne države. Kao što ne mogu opravdati ni zanemarivanje i potkopavanje nacionalnih interesa. Temeljno kod amnestije i pomilovanja, kao državnoga čina milosti, jest da je to ‘specifična djelatnost nesudskih tijela vlasti u oblasti pravosuđa, kojom se učinci osude mijenjaju u prilog osuđenoga… Iako se aktom amnestije i pomilovanja mijenja sudska odluka, ipak se time ne dira u njezinu pravomoćnost, u njezinu zakonitost, u njezino utvrđenje da je određena osoba učinila kazneno djelo.’ (Franjo Bačić: Krivično pravo, Informator, 1978.)

Dakle da bi najviša državna tijela (najčešće Predsjednik) podijelila oprost ili amnestiju, treba znati kome se i za koje djelo taj oprost dodjeljuje. S druge strane kad se sud, i osobe pred sudom, pozivaju na ‘oprost’, ‘amnestiju’, ‘aboliciju’, to nije moguće učiniti bez konkretnoga ‘akta milosti’ od strane mjerodavnoga državnog tijela, prema konkretnoj osobi i za konkretno djelo. Paušalno i načelno pozivanje na Zakon pravno je nedopušteno. Hoće li se netko konačno zapitati tko su amnestirani agresori i, napose, zašto se ne procesuiraju ratni zločinci? Zašto se ne sudi onima koji su nesporno izuzeti od bilo kakve amnestije, oprosta i abolicije.

Pokret ‘STOP progonu hrvatskih branitelja’ još prije pet godina zahtijevao je od brojnih institucija vlasti da dostave ‘podatke o osobama koje pomilovane Odlukama Predsjednika RH u razdoblju od 1991. do 1996. godine’. Većina državnih tijela se oglušila, a Joško Klisović, predstojnik Ureda predsjednika Ive Josipovića, hladnokrvno je lagao ‘da su traženi podatci kao javna informacija dostupni na internetskim stranicama Narodnih novina’. No nakon internetske potrage postalo je razvidno da se radi o jeftinome blefu. Pokret ‘STOP progonu hrvatskih branitelja’, pa čak ni stručne službe Narodnih novina, nisu uspjeli ući u trag Klisovićevim podatcima. Narodne su novine potom izvijestile ‘Pokret’ da ‘ove odluke najvjerojatnije nisu ni objavljene u Narodnim novinama’. Uputili su na pretraživanje oko 700 brojeva tiskanoga izdanja. Aktivisti Pokreta potom su prelistali gotovo 1000 brojeva Narodnih novina, ali nisu našli ni jednu jedinu pojedinačnu predsjedničku Odluku o pomilovanju.

Treba li napominjati da je progon većine od gore spomenutih 9029 počinitelja obustavljen, opstruiran i da nije završio osuđujućom presudom, iako se ne radi o djelima koja potpadaju pod ‘oprost’, već se radi samo i isključivo o djelima koja okvirno zovemo ratni zločini. Istodobno je u istome razdoblju u nakaradnim sudskim postupcima (slučaj Hrastov, slučaj ‘Lora’, slučaj Merčep…) procesuirano 4236 hrvatskih branitelja.

U ožujku 2012. u tekstu o Veljku Mariću, (HT 392.), založio sam se za procesuiranje Glavnoga državnog odvjetnika Mladena Bajića, za kojega je postalo bjelodano da je funkcionirao kao strani špijun. Razmjeri njegove opstrukcije i izdaje sve su očitiji. Hrvatsko nacionalno etičko sudište protiv njega užurbano priprema veleizdajnički proces, a vrijeme je da se i redovna tijela progona pozabave ovim miljenikom svih režima. Amnestija ima isto jezično podrijetlo kao i amnezija, ali se amnestija ne smije pretvoriti u nacionalnu amneziju!

Vjekoslav Magaš/Hrvatski tjednik/http://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo