Ilija Vincetić : Budimo realni, Plenković je možda etnički Hrvat, politički nije i nikada to neće biti.

Je li nam baš za sve kriv Andrej Plenković!!

Budimo realni, Plenković je možda etnički Hrvat, politički nije i nikada to neće biti. Neću tvrditi ni da je “antihrvat”, no on je prema Hrvatstvu, na političkoj i emocionalnoj razini, RAVNODUŠAN. Neutralan. Osim ako se ne radi o suprotstavljanim interesima hrvatskog naroda i države, s jedne strane i Europske Umije, s druge strane. Tada je Andrej Plenković „eurocentrik“, dosljedni i uvjereni „euronacionalist“, istina bez strasti i emocija. I nema tu ništa „osobnog“! Kao „američki general“ koji će bez protivljenja svijesti i grižnje savjesti, (kao kolateralnu žrtvu) bombardirati bolnicu, svatove ili punu školu djece.  I to je to. Možete li zamisliti Andreja Plenkovića s djetetom u naručju?

Pokušajte!!

I nepošteno je od nas tvrditi da sve  to nismo znali!!

Svojim preferencijama, ljestvicom prioriteta, izborom ciljeva, ali i retorikom u kratkoj “kampanji bez kampanje” za izbor Predsjednika HDZ-a, Andrej Plenković se jasno i nedvosmisleno legitimirao kao EUrocentrik, za početak bespogovorni egzekutor odluka birokratiziranog, od nacionalnih Vlada država članica otuđenog, nedemokratskog i elitističkog “središta moći”.

Ljudi koji su ga birali, nisu mogli, niti su imali  na temelju čega  očekivati “zastupanje, promicanje ili zaštitu nacionalnih interesa” od osobe koja ne poznaje tu kategoriju, i to svi znamo.

I mi i oni.

Zašto se neki „prave grbavi“, neki odobravaju, a neki šute, iako „svi sve znaju“, drugo je pitanje?

Koliko ljudi, )gotovo) toliko i odgovora!!

Vjerujem da je puno ljudi koji se ne slažu s ovim što se događa. No, neki se boje grijeha, neki propusta, neki „čuvaju“ svoje radno mjesto (bilo ono uhljebničko ili zasluženo), neki se tek nadaju sinekuri, neki „imaju djecu“ kojoj treba namještenje, neki nisu svjesni, neki …!!

No, isto tako, vjerujem da su mnogi „došli na svoje“!! Uvijek se zalagali za ovaj smjer, ali se to nisu usudili javno reći.

Možda je i nepravedno, čak nepošteno, za bilo što kriviti Andreja Plenkovića?

Ja sam uvjeren da jest.

Andrej Plenković, istina,  ne razumije pojam NACIJE i NACIONALNIH INTERESA.

Čak ni na razini “fantomske boli” koju osjećaju “amputirci”.

Ti osjećaji kod njega nisu (u procesu političkog oblikovanja) amputirani.

Oni naprosto, nisu ni postojali.

Čovjek jednostavno NEMA osjetilni aparat za osjećaje koji uključuju HRVATSKO. NACIONALNO.

I, „ruku na srce“, nije to ni skrivao!!

Istina je, u kampanji za izbor Predsjednika HDZ-a nam je sve to manje-više otvoreno rekao, dok je u kampanji za izbor zastupnika u Sabor Republike Hrvatske, slao „dvostruke poruke“, ali nitko ne može tvrditi da je izrijekom obećao biti Hrvatskim Predsjednikom Vlade!!

Sve je „mirisalo na to da ćemo dobiti još jednog u nizu Predsjednika Vlade Republike Hrvatske.

Na kraju smo dobili namjesnika Europske birokracije.

Složio se tko ili ne, ja tvrdim da je sve ovo bilo ne samo predvidivo, nego i jasno vidljivo.

Tko je htio slušati i gledati.

Pitanja na koje bi trebalo potražiti odgovor je:-„ Kako definirati one koji su ga nametnuli, a kako one koji su ga birali??! Ne na „parlamentarnim izborima, nego za Predsjednika HDZ-a!!

Na „parlamentarnim“ izborima većina domoljuba je glasovala za HDZ a protiv SDP-a, računajući da od SDP-a ne postoji ništa gore (ja i danas tako mislim) i uzdajući se u snagu „državotvorne stranke“.

Kako imenovati one koji su sagnuli šiju i šute, (što je misterij), iako svi vide da se „ide u pogrešnom smjeru“?!!

Izborom Andreja Plenkovića za Predsjednika HDZ-a, dogodilo se ono što se nije smjelo dogoditi. Dogodila se (strah me je) “plastična deformacija” (ireverzibilno stanje) do tada (na mahove) upitno? državotvorne stranke.

Sve do ove avanture, slučaj Ive Sanadera se mogao smatrati “elastičnom deformacijom” (prolaznom epizodom). No, ova plebiscitarna potpora smjeru u kojem stranku vodi Andrej Plenković (prostom apologijom, poborništvom, sljedbeništvom ili šutnjom), TRAJNO je obilježila HDZ, što god tko mislio o tome.

Jučer je bilo vrijeme za razmišljati. Danas je vrijeme za zbrajati (i reducirati) štetu.

A sutra, bojim se da će sutra biti vrijeme (gorkog) kajanja.

Tko će (počev od običnog članstva do stranačkih elita), i kojim pravom, sutra, kada i zadnji slijepac (pod udarom gorke istine) progleda, tko će, dakle,  imati obraza i reći “JA NISAM ZNAO”??!

Što će reći i čime će opravdati apologeti i pobornici Andreja Plenkovića?

Obične i slijepe sljedbenike ionako nitko neće pitati, od njih se ne očekuje, niti će se tražiti odgovor.

Prisjetimo li se, da nakon “pustošenja” (stranke i države) od strane Ive Sanadera i Jadranke Kosor, rijetki su se posuli pepelom zbog slijepog sljedbeništva i ispričali svom narodu zbog vlastitog kukavičluka i sramotne šutnje a većina je nonšalantno izjavila:-“Ja nisam ništa znao”, i „promijenila dres“!!

Ne Plenković nezna koliku štetu čini, hrvatskoj državi i narodu, niti ga to zanima!!

On želi postići stabilnost utemeljenu na “političkom centrizmu”, na izjednačavanju tlakova,  “eliminiranju EKSTREMA” kako je to i najavio, smatrajući ekstremima sve koji narušavaju IDILU u ravnoteži eurocentrizma i jugoslavenstva. Ne zbog toga što preferira nekoga od njih, nego zbog toga što mu je naloženo „stabilizirati državu“ kako bi EU iz nje mogla iscrpsti maksimum, bez ozbiljnog otpora.

I ne, nema tu zloće Andreja Plenkovića. On je tu neutralan. Kao bilo koje sredstvo, oružje, oruđe, tehnološki iskorak. „Nožem se svojoj djeci može rezati kruh nakon molitve za obiteljskim stolom, a može se i ubiti čovjeka.“ U oba slučaja može se raditi o istom nožu!!

Zato se ne treba ljutiti na Andreja Plenkovića. Krivnja nije u njemu, nego u onima koji su ga instalirali i onima koji su ga „birali“!!

A na svima nama koji smo „savili šije i sramotno šutimo, je ODGOVORNOST!!

Zatvarati oči pred činjenicom da su za opstanak hrvatske države podjednako opasni eurocentrici tipa Andreja Plenkovića ili jugoslaveni okupljeni oko SDP-a, je nerazumno, kukavički i protuhrvatski.

Savez sa velikosrbima je veleizdajnički čin, od koga god dolazio.

RAZBIJANJE HRVATSKE DESNICE, koje je (uz pomoć insidera u HSP-u) započeo Ivo Sanader u predizbornoj kampanji, a proveo nakon uspostave saborske većine bez HSP-a, i dovršio potpunim eliminiranjem u tom mandatu, uz koaliciju s SDSS-om i veleizdajničkim uvođenjem SDSS-a kao stranke a Milorada Pupovca kao pojedinca na “nacionalnu političku razinu”, otvarajući širom vrata velikosrpskoj ideologiji i politici, ISTO TAKO!!

Nakon dosezanja dna na koje su Ivo Sanader i jadranka Kosor gurnuli HDZ, Tomislav Karamarko je skromnim snagama i u krajnje nepovoljnim okolnostima uspio „preokrenuti paradigmu“ i od gubitničke stranke, vratiti HDZ na uzlaznu putanju.

Jedan od najvažnijih poteza Tomislava karamarka, na tom „uzlaznom putu“, potpuno “neprepoznat” i neprijateljski dočekan (kako u vlastitoj stranci tako i “na desnici”), bio je pokušaj stratificiranja snaga na desnici i oživljavanja “pravaške političke scene”!! Darovao je Pravašima 5 mandata koje razjedinjene „vođe“ nisu znale kapitalizirati a članstvo nije znalo honorirati masovnim izlaskom na izbora i davanjem glasa Domoljubnoj koaliciji. Jednostavno, tu „pruženu ruku“ nisu prepoznali, nego su je „do krvi“ izgrizli!!

U HDZ-u su uhljebi tih 5 mandata doživjeli kao “izmakli ratni plijen” i prvom prigodom se „osvetili Tomislavu Karamarku.

Sada je, bojim se, kasno.

HDZ je oštro skreuo u lijevo i žurno ide u susret SDP-u, u savezu s SDSS-om.

Andrej Plenković je tražio i našao modus operandi za postizanje „dugoročne stabilnosti“.

Desnica, ona i HDZ-u ne shvaća da je slijedeći Andreja Plenkovića, postala anakrona, teret, da su oni „ekstremisti“ o kojima je Plenković govorio u kampanji i nada se nemogućem.

Još uvijek ne shvaća što je izgubila napuštajući smjer u kojem je HDZ vodio Tomislav Karamarko.

Desnica pak, izvan HDZ-a je potpuno razbijena. Ne postoji kao organizirana politička snaga.

Činjenica je, i to vidi i zna svaki dobronamjerni Hrvat, Hrvatska se mora razvijati, mora „držati korak“ s takozvanim „razvijenim svijetom“, no to se mora događati na sveobuhvatnoj nacionalnoj doktrini, razvijenoj na dosadašnjem povijesnom iskustvu, znanstvenim spoznajama, dosezima tehnologije.

Ta i takva doktrina je proces koji traje, nadograđuje se, unaprjeđuje.

Iz nje izviru koncepcije za pojedine oblasti i područja interesa ili , a nakon izrade periodičnih planova, usvajaju se provedbene strategije.

Hrvatska je već izgubila četvrt stoljeća zbog toga što se nije odrekla naslijeđa komunizma, u svim područjima djelovanja.

Ponekad, povratak na “staro” može u stvari, biti uspon. Kao u slučaju pada u duboku provaliju.

Uspon uz litice provalije, koji je mukotrpan, težak, no, tek je “povratak na staro”!

To je pokušao uraditi Tomislav Karamarko. Vratiti Hrvatsku u 1999.godinu. U pogledu stanja nacionalne svijesti, državotvorne ideje i suverenističke politike.

Mi Hrvati na žalost to nismo uspjeli shvatiti.

Umjesto napornog uspona, trnovitim putom, mi smo izbrali ponovni sunovrat, koji je komforniji i lakši (i pad je let), do prizemljenja,

Prizemljenja koje će biti „tvrdo“!!

No, nije pošteno kriviti Andreja Plenkovića!!

Krivi smo MI!!

Netko zbog nečega!!

Ilija Vincetić /Hrvatsko nebo