Šutnja je zlo – Z. Miliša : Medijsko skrivanje činjenica i širenja laži

Medijske laži

{Postoje dvije stvarnosti. Jedna je medijska i druga koja im nije zanimljiva. Kada se urednici ili vlasnici medija suoče s kritikom o nedostatku analitičkih ili pozitivni(ji)h tekstova, njihova reakcija otprilike glasi: “To ionako nitko ne čita, sluša ili gleda”. Ciljana publika medijskih manipulatora su oni koji radije biraju upakiranu laž nego neugodnu istinu. Lakovjerne hipnotiziraju skandalima, senzacionalističkim ili trivijalnim sadržajima, uz drugo obrazloženje: “Oni to traže”. Postavljaju lažnu dilemu: Nebitna istina ili upakirana laž? Smatraju da se dobro prodaju izmišljene priče i afere. Zanemaruju činjenice, a vidljive postaju tek (novinarske) interpretacije. Naravno, kada su prethodno “navukli” čitatelje ili gledatelje na slične sadržaje. “Obeshrabrujuće je vidjeti koliko se malo ljudi čudi kada čuju istinu, a koliko ih malo šokiraju laži (Noël Coward). Jedan od razloga je taj što ljudi prihvaćaju laži koje se podudaraju s njihovim nekritičkim mišljenjem. Tada svako diskreditiranje dobiva opravdanje. Nepristrani izvori ili činjenice postaju suvišni.

Ovo na neizravan način objašnjava Danski profesor i specijalist interne medicine Peter C. Gotzsche, u knjizi “Smrtonosni lijekovi i organizirani kriminal farmacutske industrije”. Obrazlaže brojnim primjerima i tvrdnjom (ka)da su lijekovi jedan od najvećih uzroka smrtnosti. Evo jednog citata iz knjige: “Pacijenti vjeruju lijekovima jer vjeruju svojim liječnicima, a liječnici o lijekovima znaju samo onoliko koliko im to dopusti farmaceutska industrija, koja pak usko surađuje s vlastima i depopulacijskim idejama o smanjenju broja ljudi. Podatci o kliničkim istraživanjima većinom financiraju isti ljudi koji stoje iza ove industrije, a oni publicirani u znanstvenim časopisima prečesto su iskrivljeni ili lažni. . Političare je lako potkupiti, a zdrave i bolesne lako obmanuti.”

Farmaceutska mafija ne zna za recesiju i “zbunjeno stado” – ljude obmanjuje “ludim” kravama, janjcima, pticama i svinjama? Sjećamo li se orkestrirane medijske kampanje o pandemiji svinjske gripe kada je prodaja Tamiflua, virusnog lijeka protiv gripe (ako je to uopće i bio lijek), drastično povećana? Pitam: Do kada tolerirati medijsko ispiranje mozga, obmanjivanje građana, pseudodogađaje na naslovnicama, napade i/ili optuživanje neistomišljenika, trivijaliziranje života i indoktriniranje? Svrha nekih agencija za ispitivanje javnog mišljenja jest obmanjivanje javnošću i/ili utjecaj na izborni rezultat u korist jedne političke opcije, a ne objektivno istraživanje. Vlasnici medija koriste novinare kao servis za zaglupljivanje, podjelu i indoktriniranje.. Naši mediji nerado pišu o Hudoj jami, žrtvama ili junacima Domovinskog rata, a stopostotne invalide (nerijetko) tretiraju kao državne uhljebe. Ne intrigira ih činjenica da nikada nisu osuđeni zbog počinjenih komunističkih zločina.

Markenting – reklame i oglašavanje

Netko je jednom dobro komentirao da bi političari imali štošta naučiti o lažima iz svijeta marketinga. Markentiški inženjering zadužen je za identifikaciju potrošača s proizvodom. Dave Rmsey je u jednoj rečenici opisao posljedice kada (protestantsku) etiku rada zamjenjuje konzumerizam: “Kupujemo stvari koje nam ne trebaju, novcem koji nemamo, kako bismo zadivili ljude koje ne volimo.” Posljedica te markentiške strategije je da danas u dnevnim novinama ima više prostora za senzacionalizam, crnu kroniku, oglase, reklame, teroriziranje privatnošću trivijalnih “faca”, negoli za znanost, kulturu i školstvo. Pretvoreni su u tabloide i bespoštednu trgovačku kampanju u kojoj svaka reklama istiskuje prostor za ozbiljan novinski tekst. Zato ljudi novine ne čitaju, nego prelistavaju. Britanski list The Sun u svakome broju ima od 25 do 30 reklama. To je “najžući” britanski dnevni list, a hrvatski list 24 sata slijedi ga kao primjer tabloidizacije. Uredništvo lista The Sun obraća se mladim čitateljima: “Ako imaš priču o slavnoj osobi, skandalu ili slično, nazovi nas. Čeka te velik novac.” Sredinom devedesetih objavljeni su rezultati anketiranja članova uredništva najčitanijih američkih dnevnih listova. Rezultati otkrivaju da je za daleko najveći postotak članova tih redakcija najveći događaj u 1994. bila afera s O. J. Simpsonom (bivšom zvijezdom američkoga nogometa, optuženom za ubojstvo supruge i njezina ljubavnika). U to se vrijeme događalo krvoproliće u Ruandi, koje se medijski prikrivalo jer su ubijali katolike.

Namjerne laži, obmanjivanje javnosti i diskreditiranje hrabrih

Laži postaju dio strategije diskreditiranja protivnika. Pred zadnje američke izbore plasiranu su dezinformacije, kako je agent američkog FBI-a koji je istraživao meilove Hillary Clinton pronađen ubijen te da papa Franjo podržava Trumpa. Jestin Coler ne skriva da kao vlasnik internetske kompanije (disinformedia.inc) od 2013. namjerno (sa tridesetak suradnika) ciljano obmanjuje građane. Njegov glavni moto je: “Na lažima se dobro zarađuje!” Svi američki mediji su mjesecima izvještavali o seksualnoj avanturi M. Levinsky i tadašnjeg predsjednika SAD-a B. Clintona, umjesto o rastućim krizama i ratovima diljem svijeta. Šutnja američkih mainstrem medija bila je i u situaciji kada su SAD provodile krajnje nehuman pokus na zatvorenicima u Gvatemali. Kako bi testirale učinak lijekova na njima, podvrgavali su ih raznim bolestima. Dugo je trebalo da bi Obama konačno priznao skandaloznu suradnju Medicinskog instituta SAD-a i vojne industrije, čineći zločine nad tim ljudima. Dandanas mainstrem mediji tvrde da su cjepiva prijeko potrebna, nužna i obvezna, osobito za djecu, najviše u postsocijalističkim državama- uključujući Hrvatsku. Liječnik Andrey Wakefield dokazano je nevin iako su protiv njega mediji širili neistinite optužbe.

Britanski Medicinski dnevnik svojevremeno je optužio Wakefildea za lažiranje rezultata o pogubnom utjecaju cjepiva na djecu zbog utjecaja žive i aluminija. Toga su liječnika medijski diskreditirali, a njegove radove kompromitirali. Moć manipulacije nalazi se (i) u odnosu između činjenica i informacija. Jednom se plasirala informacija kako farmaceutska kompanija Glaxosmithline planira obustaviti istraživanje i razvoj analgetika i antidepresiva te smanjiti broj zaposlenih i zatvoriti laboratorije u EU i Kanadi. Jesmo li u takvoj medijskoj igri s lijekovima prepoznali što su informacije, a što činjenice? Je li nas zaintrigirala činjenica što će biti s “razvojem” lijekova, a zanemaruje činjenica što tisuće onih ljudi ostaju bez posla? Benjamin Franklin odavno je upozorio da je “medicina toliko napredovala da praktički više nijedan čovjek nije potpuno zdrav”, a don Anđelo Kačunko precizirao: “Medicina je toliko napredovala da je za svaki lijek pronađena bolest!”

Prošle godine, nekako u ovo vrijeme, novinar-komentator Gearoid O’Colmain, za emisiju Today RT televizije, je govorio o uzrocima masakra u Parizu. Otkrio je istinu o financiranju ISIL-a, koji su “naoružali i obučili SAD, a sada se licemjerno zgražaju nad situacijom.” Istaknuo je da se mediji stavljaju u službu širenja straha od muslimana s ciljem uvođenja svjetske strahovlade. Turska narodna izreka kaže: “Da nema laži, istina ne bi bila dragocjena”. Često čujemo da nije važno što je netko rekao, nego tko je rekao. Kod pravilnog prosuđivanja važna su oba pitanja i još neka… Važno je znati uočiti razliku od onoga što se u medijima prikazuje važnim, a što je nama važno. Jesu li to činjenice, (medijske) informacije ili (re)interpretacije ili obmane? Je li vijest stvarna, izmišljena, provjerljiva i je li što prešućeno? Je li plasirana prije ili poslije nekog (važnijeg) događaja? Je li ona provjerljiva (u drugim medijima)? Ima li informativnu, obrazovnu, manipulativnu ili neku drugu ulogu? Pojašnjava li ona ili stvara (dodatnu) zbrku?

Poučno za kraj 

Aurelije Augustin u Ispovijestima je ustvrdio: Ljudi ne ljube istinu, nego svoje mišljenje kao istinu.” U ovoj rečenici sažima se još jedan od argumenata odakle tolika moć medijskih manipulatora. Evo jednog sjajnog opisa potvrde Augustinove tvrdnje… Jorge Bucay u knjizi “Ispričat ću ti priču” navodi primjer suočavanja s istinom. “Neki je čovjek šetao uličicama grada. Zastajao pred svakim izlogom, pred svakom trgovinom, na svakom trgu. Iznenada se našao pred skromnim dućanom bez ikakva natpisa. Znatiželjan, odluči ući. Ugleda pult na kojemu je stajala tabla s rukom pisanim natpisom: Dućan istine. Prišao je gospođici i upitao: ‘Oprostite, ovo je dućan istine?’ ‘Da, gospodine. Kakvu istinu tražite? Djelomičnu istinu, relativnu istinu, statističku istinu, potpunu istinu?’ ‘Potpunu istinu’, odgovori bez razmišljanja. ‘Toliko sam umoran od laži i krivotvorenja. Ne želim više generalizacija ni opravdanja, laži ni prijevara. Čistu istinu želim.’ ‘Dobro, gospodine. Ali, oprostite, znate li koja je cijena?’ ‘Ne. Koja je?’ ‘Ako je kupite’, rekla mu je, ‘cijena je da više nikada nećete biti mirni!’ Čovjekovim su leđima prošli trnci. ‘Hvala, hvala… Oprostite’, promucao je. Okrenuo se i izašao iz dućana. Osjećao se postiđen kad je shvatio da još nije spreman za potpunu istinu… ‘Možda poslije’, pomislio je.” Zato medijski manipulatori računaju na (većinu) one radije biraju upakiranu laž nego neugodnu istinu?

prof. dr. sc. Zlatko Miliša/hkv.hr/http://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo