Marija Dubravac : DUŠMANU ĆE PLATIT BOG (Bolna sjećanja vukovarskoga dječaka)

DUŠMANU ĆE PLATIT BOG

(Bolna sjećanja vukovarskoga dječaka)

Dječačić sam bio mali,
Al’ još pamtim onu noć –
Zli ljudi su majku zvali
Morala je nekud poć.

Nasrnuše divlje zvijeri
Urlao im domom glas:
”Oj ustaška mlada kćeri,
Zabavit ćeš malo nas!”

Vrištala je sirotica
Trzajuć se snagom svom,
Proguta ju noći tmica
Srce moje ošlo s njom.

Dopuzala jutrom crna
Iznakažen bi joj lik,
Ko ranjena mlada srna
Zatomila bolan krik.

Satrvena, pred Raspelom –
Mene radi ne htje mrijet.
Kup’o sam ju suzom vrelom
Proklinjući grešni svijet.

Vikah Bogu: ‘‘Daj mi reci
Tko je kriv za ratni vir?
Vukovarskoj jadnoj djeci
Tko ukrade radost, mir?

Kome smeta majka moja
I uz Dunav krasni grad,
Kaži, Bože, neman koja,
Slabu ženu tuče rad?”

Nizale se stravne noći
Silovanja mnogih broj,
Majka svela od nemoći
Vukovarom plamso boj.

Htjedoh postat čarobnjakom
S’krit majku u dalek kraj,
Obasut je srećom svakom
Nek zemaljski ima raj.

Slutila je mila mati
O čem snatri junak njen
I ne htjede vjerovati
Da se bliži smrti tren.

Posta kostur, bijela sjena,
Ljepotu joj ukro vrag,
Hrvatica, tužna žena
Izgubila čast i prag.

O Isuse, spasi mi je,
Ostat ću ko sužanj sam,
Bez nje život gorak mi je,
Nit kud krenut, nit kog znam.

Kad anđeli sa Nebesa
Zapjevali rajski poj,
Sred paklenog urnebesa,
Osmjehnu se sreća njoj.

Sve se zbilo jednom davno
Dok dječarac bijah tek,
Srce nije zaboravno
Uspomene čuva vijek.

Krvolok mi oca uze,
Hranitelja, doma štit,
Prekinuše rat i suze
Mog djetinjstva zlatnu nit.

Danas kad me majka vidi
Nazirem joj istu bol.
Gledati me sveđ se stidi,
Progoni ju mora tol.

Grozna mora, grozne noći,
Agresora srbovlast,
Kad morala s onim’ poći
Koji gaze žensku čast.

Ljuta rana boli, peče,
Osvete me žari plam,
Al’ mi zakon Krista reče
Da j’ osvetnik đavo sam.

Majko moja, Hrvatice,
Čuvarice roda svog,
Nemoj skrivat oči, lice,
Dušmanu će platit Bog.

Sucu kojeg pravda kiti
Ne umače kmet ni car,
Bog i Hrvat vijek će biti
Vukovara gospodar.