LGBTQ2IE-ITD…Ekoseksualci: seks s drvećem i masturbiranje pod vodopadima za “spas planete”

Napredni ste, progresivni? Liberalni ste, ekološki osvješteni, radite na spasu kitova i planete, a ujedno tražite nov način za izražavanje i identifikaciju svoje seksualnosti, je je biti gay tako yesterday, tako demode, tako devedesete?

Provjerite onda zanima li vas pokret za prava ekoseksualaca. Tako možete svoje ekološko nadahnuće i strast za spašavanjem planete spojiti s novim pojmom u katalogu ljudskih seksualnosti. 2016. je godina kad je u upotrebu ušao termin “ekoseksualac”. Što je svakako povijesni događaj.

Oni koji su pokušali katalogizirati do sad poznate vidove “ljudske seksualnosti” – što god to bilo  – do sada su identificirali 80 varijacija, odnosno grupa koje su same sebe definirale preko svoje “seksualnosti”. Među zanimljivijima su “Neu”, neutralni, koji osjećaju privlačnost prema ljudima koji su “spolno neodređeni”, potom “Iculasexual” – iza nemoguće kratice skrivaju se ljudi koji su “aseksualni, ali otvoreni za seksualni odnos”, pa čak i “Pre”: to su oni koji ne smatraju da za sad još mogu reći što je zapravo njihova orijentacija. Ukratko, ovi potonji, za razliku od ostalih, bar priznaju da su seksualno dezorijentirani.

‘Ekoseksualci’ do sada nisu bili dio tog kataloga “novih normalnosti”, ali taj propust će svakako morati ubrzo biti ispravljen. U ovom trenutku preko 100.000 ljudi diljem svijeta, uglavnom u SAD, se deklariraju kao ekoseksualci. Amanda Morgan, predavač na “Školi za društvene zdravstvene znanosti” Sveučilišta u Las Vegasu, UNLV, koja je dio pokreta ekoseksualaca, rekla je za američki portal “Vice” kako se “ekoseksualnost može mjeriti spektrom nalik onom Kinseyevoj skali”. On je naime mjerio koliko ste homoseksualni i to stupnjevao. Pa zaključio da je čak 5-10% ljudi manje ili više homoseksualno (stvarnost ga je kasnije demantirala, broj je ipak osjetno manji).

Na jednom kraju skale su, kaže ona, oni koji koriste “održive seksualne proizvode” – papirnate kondome umjesto gumenih, pretpostavljam – i oni koji vole goli hodati šumom, ili se kupati goli po rijekama i jezerima. A na drugom kraju skale su oni koji se “valjaju po zemlji i doživljavaju orgazme prekriveni plodnom zemljom”, i oni koji “j**u drveće, ili masturbiraju pod vodopadom”, kako je to profesorica živpisno opisala.

Kovanica “ekoseksualac” se prvi put, zapravo, pojavila još ranih dvijetisućitih, kaže ona, i od onda je brojni ljudi stavljaju na online profile na društvenim mrežama namijenjenim seksualnim kontaktima i upoznavanju. Pojam je dobio na važnosti nakon 2008, kad je poznata američka porno-performance umjetnica Annie Sprinkle sa svojom partnericom Elizabeth Stephens krenula križarski rat za oslobođenje ekoseksualaca. Ona se predstavlja kao “umjestnica, seksolog, ekoseksualac, autor, edukator, dramatičar. Također sam bila seksualna radnica svih vrsta (porno zvijezda i prostitutka, op.MH), pionir filmova za odrasle, režiser / izvođač u njima i profesionalni fotograf”. Ona ujedno ističe da je prva porno zvijezda s doktoratom i kako se njeni radovi proučavaju na brojnim sveučilištima u svijetu (što dosta govori o današnjim sveučilištima). A ekoseksualci imaju i svoje stranice, i to na internet domeni sveučilišta južna Kalifornija (uscs.edu)!  “Ekoseksualnost je novi pristup promišljanju globalne ekološke krize, eko-umjetnosti, i aktivističkih ekoloških strategija”, kažu oni. A navodno je i zabavno. Svaka budala ima svoje veselje, reklo bi se.

Ovaj par “umjetnica” je proizveo i nekoliko dokumentaraca, jedan od kojih prikazuje “poleno-ljubavni” odnos između njih dvije i Apalačkog gorja, a usput obilaze zemlju s predstavom “Prljava seksologija: 25 načina na koje možete voditi ljubav s planetom”. Usput su tu i ceremonije vjenčanja sa majkom zemljom, gdje ekoseksualci mogu oženiti zemlju, mjesec, i druge entitete u prirodi, recimo bukvu. Za sad još nije pokrenuto pitanje priznavanja tih brakova kao jednako vrijednih onima tradicionalnim, ali pretpostavljam da je to samo pitanje vremena. Uostalom, ako se žena želi udati za medvjeda u šumi, ili komad stijene, tko smo mi da branimo nekom ljubav, kako to utječe na naš život, kakvu štetu to radi ikom? (To su inače argumenti pobornika istospolnih brakova, da ne bude zabune).

“Zemlja je naša ljubavnica”, kaže se na stranicama ekoseksualaca. “Mi smo ludo, strastveno i vatreno zaljubljeni u nju i zahvalni smo joj za naš odnos svakog dana. Kako bismo stvorili obostran i održiv odnos sa Zemljom, surađujemo s prirodom. Tretiramo Zemlju s nježnošću, pažnjom, i poštovanjem”. U svojoj knjizi Eco-Sex, Stefanie Iris Weiss, jedna od pionirki pokreta, fokusira se na praktičke načine na koje naši seksualni životi mogu rezultirati “ekološkim efektima”. A ako mislite da se radi o nečem posve marginalnom – “ekoseksualnost” je zadnjih godina u fokusu nekoliko autora i znanstvenika, uključujući Dr. Serenu Anderlini-D’Onofrio, sociologinju Jennifer Reed, i Michaela J. Morrisa. Anderlini-D’Onofrio i Lindsay Hagamen su napisale knjigu “Ekoseksualnost: kad priroda inspirira umijeće ljubavi”, za koju kažu da je “prvva knjiga koja će biti glas ekoseksualnog pokreta koji upravo izrasta”. Jennifer Reed je provela sociološko istraživanje fokusirano na ekoseksualni pokret kao “rastući grassroots transnacionalni socijalni pokret koji spaja održivost, klimatsku i ekološku pravednost s rodnim, spolnim i aktiviznom za reproduktivna prava”.

Michael J. Morris definira ekoseksualnost kao “orijentaciju prema intra-aktivnom materijalnom odnosu unutar kojeg ljudsko biće nije definitivno odvojeno od neljudskog i sva seksualnost je sadržana u onom koje nije ljudsko” (nemojte pokušavati ovo protumačiti ljudskim riječnikom). Morris je također pisao o ekoseksualnosti u svom radu “Love Art Laboratory” koji je sadržan u “Oxford Handbook of Dance and Theater”, gdje ekoseksualnost koristi kao okvir za promatranje umjetničkog djela. A ako mislite da i mi nemamo konja za trku, “ekoseksualnost” se često povezuje s “ekofeminizmom”, što je nešto na čemu je diplomirala Mirela Holy, autorica knjige “Mitski aspekti ekofeminizma.”

Postoji i manifest pokreta, u kom se ekoseksualke kunu da će biti aktivisti za planetu zemlju, da će ekoseksualnost biti njihov identitet kojim će se predstavljati, i da će sve što svak idan radte biti “zeleno, organsko i lokalno”. Članak dva je najzanimljiviji, kaže: “Mi vodimo ljubav sa Zemljom. Mi smo akvafili, terafili, pirofili i aerofili. Mi besramno grlimo drveće, masiramo zemlju svojim stopalima, i vodimo erotske razgovore s biljkama (za ovo zadnje se nekad ljude zatvaralo u ludaru, op. MH). Mi obožavamo sunce, vodu, golotinju, i gledanje u zvijezde. Dodirujemo kamenje, uživamo pod vodopadima, i divimo se oblinama zemlje. Vodimo ljubav sa zemljom kroz svoja osjetila. Slavimo svoju E točku.”

Iako Sprinkle i Stephens, zajedno sa svojim sljedbenicima, govore o novom obliku seksualnosti  – što je i ceremonijalno obilježeno dodavanjem slova ‘E’ u akronim LGBTQ2I ranije tijekom ove godine – priznaju da su nadahnuće zapravo našle u svom aktivizmu oko istospolnih brakova. Htjele su, kažu, energiju pokreta za legalizaciju istospolnih brakova, kod nas zaustavljenog “katolibanskim” referendumom (tako da ubuduće u Hrvatskoj ne samo da nećete moći oženiti svog istospolnog partnera, već ni svoju mačku, biljku, dupina, ili potok iza kuće) pretočiti u ekološki pokret. U konačnici, ekoseksualci vjeruju da je pogled na zemlju kao na ljubavnicu prvi korak prema tome da enviromentalizam shvatimo ozbiljnije. Treba li njih shvaćati ozbiljno, drugo je pitanje: jer, dok i same rodonačelnice pokreta sve vide kao samopromociju i način da zarade koji dolar, dotle “liberalni” znanstvenici po sveučilištima čitavu tu priču doživljavaju smrtno ozbiljno…

Marcel Holjevac/Dnevno .hr/http://www.dnevno.hr/Hrvatsko nebo