MLADEN PAVKOVIĆ: One koji su se vraćali dočekala je parola: „Živjela smrt i dobro došli u mrtvo selo“

Uz Vukovar, 18. studenoga 1991., okupirano je i malo mjesto nedaleko Zadra – Škabrnje. Srpski četnici predvođeni zloglasnom Jugoslavenskom narodnom armijom (JNA), s crvenom zvijezdom petokrakom na čelu, masakrirali su i ubili sve Hrvate, vojnike i civile, koje su zatekli. Ni jedna kuća, pa čak ni crkva, nije ostala pošteđena. Osim što su ubijali, čak su nevine Hrvate gazili i tenkovima, baš kao i svi razbojnici opljačkali su sve što je ostalo i vrijedilo. A kad se zna da je ovo mjesto bilo iznimno bogato, četnici su imali i što danima odvoziti, što teretnjacima i traktorima, što željezničkim prijevozom prema Benkovcu i Kninu. Srušili su i Crkvu Velike Gospe, ali i druge vjerske objekte, a nisu poštedjeli ni groblje. Opljačkali su i Poljoprivrednu zadrugu „Ravni kotari“ iz Škabrnja, a gospodarske zgrade zapalili. Samo materijalna šteta pričinjena ovoj zadruzi procijenjena je na oko 6,5 milijuna tadašnjih njemačkih maraka. U ovom selu nema obitelji koja nekog nije izgubila u obrambenom Domovinskome ratu. Tako je primjerice samo gospođa Eva Šegarić, poluslijepa žena, tog 18. studenoga 1991., izgubila supruga, svekrvu, djevera i njegovu ženu te još 14 članova svoje obitelji. Jeste li primjerice na Hrvatskoj radioteleviziji (HRT) vidjeli barem „jednominutni“ prilog o ovoj Junakinji Domovinskoga rata? Ili: kad ste zadnji put nešto gledali ili čitali o ovom junačkom mjestu, koje je bilo na prvim crtama obrane? Mediji ga se sjete (skromno) tek uoči neke obljetnice, iako su Vukovar i Škabrnje simboli hrvatskog Domovinskog rata! Oni koji su preživjeli pakao, prije svega od strane zločinačke JNA i svojih „komšija“ tek su se nakon Vojno-redarstvene operacije „Oluja“, znači, 1995, mogli početi vraćati u svoje selo, a umjesto kakve-takve dobrodošlice dočekale su ih stravične parole, poglavito na ruševinama spaljene Osnovne škole na kojima je pisalo: „Živjela smrt i dobro došli u mrtvo selo“.

O Škabrnji je ugledni i cijenjeni hrvatski branitelj i domoljub, ali i nekadašnji načelnik ove općine, Ante Milković (2001.) objavio zanimljivu i iznimno vrijednu knjigu s naslovom “Naša Škabrnja“. Kad smo ga pitali: kada će tiskati drugo izdanje, samo se nasmijao i rekao: „Kad smo pripremali i objavili ovu knjigu za pomoć smo se obratili mnogima, pa i tadašnjem Ministarstvu kulture Republike Hrvatske. Što mislite, što su nam odgovorili? Ništa! I sada smo pokušali objaviti drugo, prošireno izdanje, ali uglavnom su nam kazali da – nema novaca!“

Na to je Marko Miljanić, zapovjednik Samostalnog bataljuna Škabrnja, kojem je moja malenkost ovih dana objavila i knjigu s tim naslovom, dodao: „Ne, za takve projekte nema novaca, ali za filmove i teatre Rade Šerbedžije i sličnih ima koliko treba!“

Za mnoge „velike hrvatske pisce“, osobito izdajnike i dezertere, knjige na temu Domovinskoga rata uopće „ne postoje“. To su za njih „španska sela“. Naime, u hrvatskim medijima, ali i ne samo u njima, postoji skupina „uglednih pisaca“ koji isključivo jedni drugima pišu kritike i osvrte, kao i recenzije. Oni sami među sobom „dijele“ i nagrade i priznanja, a kako su gotovo svi mediji (svaka čast iznimkama) u njihovim rukama, obično se događa da urednici „samo njih“ pozivaju u emisije ili na intervjue (jednom Mirka drugi put Slavka), pa se stječe dojam da je to „vrh“ hrvatske publicistike ili književnosti, iako je zapravo riječ o „toalet majstorima pera“ (svaka čast iznimkama). A ako ti i takvi slučajno nešto i napišu ili objave o nekoj knjizi vezanoj uz Domovinski rat, onda je to mahom knjiga koja blati i pljuje što je stvoreno u slobodnoj, samostalnoj i neovisnoj hrvatskoj državi (svaka čast iznimkama).

Sve ono što se prije, u ratu i nakon toga događalo u Škabrnji kao stvoreno je za knjige, filmove, kazališne i ine predstave. Nu, od toga se bježi kao „vrag od tamjana“. Čak to nije zanimljivo ni onom riječkom diletantu-redatelju koji zajedno sa svojim „suradnikom“ prikazuje lažne predstave u kojima su i Hrvati „koljači“, i to „iz čistog mira“, odnosno uvijek mu je završetak da su žrtve i agresori zapravo jedno te isto. Za te svoje sramne uratke bogato je i nagrađivan, kao da mu je Rade Šerbedžija – rizničar.

Kako to da konkretno u riječkom teatru nikada „nisu čuli“ za tragediju u Škabrnji? Nu, ne da nisu čuli samo u tom kazalištu, nisu čuli ni u mnogim drugima, ali koji ipak za razliku od ovog diletanta-redatelja ako bi o tome nešto i prikazali ne bi – lagali.
Marko Miljanić je dosad najmanje sedam puta bio svjedok na Haaškom sudu. Nije se poput žalosnog bivšeg predsjednika RH Stjepana Mesića skrivao kao „zaštićeni svjedok“, već je svjedočio javno, kako to i priliči časnom i uglednom vojniku-zapovjedniku. Kad je sucu toga suda (koji je sudio i Gotovini) jednom zgodom pokazao fotografije masakriranih nevinih Hrvata iz Škabrnje, on je rekao: Maknite to od mene, to ne mogu gledati! Inače, i njemu su ubili oca i još nekoliko članova obitelji. Što mislite, koliko je hrvatskih medija barem nešto objavilo o njegovu istinskom svjedočenju o onom što se u tom selu događalo te o krivcima za ubijanje i rušenje? Gotovo niti jedan! Ne, „nije“ to priča za novine, a još manje za dokumentarni ili igrani film.
Svi branitelji Škabrnje su Junaci Domovinskoga rata, baš kao i svećenik Tomislav Sikirić, koji je tog 18. studenoga, prije 25. godina, spasio ne mali broj nevinih civila. Ali zasluge i priznanja za stvaranje slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države (svaka čast iznimkama) primaju i primali su mnogi, ali ne i sudionici rata na ovim prostorima.

Škabrnja nema ni jednog generala. Vukovar ima jednoga (Blago Zadro), ali taj je čin (zasluženo) dobio tek nakon što je sahranjen.

To nije pravda. To je sramota!

Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)

Hrvatsko nebo