Proročanstva Ilije Vincetića : VODI LI SE PROTIV REPUBLIKE HRVATSKE SPECIJALNI RAT ? peti dio .

Ilijino  elaboriranje  siguronosne situacije u Hrvatskoj objavljeno na FB-profilu   Ilije Vincetića 15. srpnja 2015  a nastavljeno je u više dijelova .Hrvatsko nebo će objaviti  u nastavcima sve dijelove osvrta Ilije Vincetića na siguronosnu situaciju . Rezultati lošega siguronosnoga stanja  stanja  su sada eksplodirali pred nama.

Tko je kriv za ovakovo stanje ?  Isprike nema  izrečene u riječima  “nismo znali “, jer se moralo znati…….

             Daran Bašić /Hrvatsko nebo 

Pogreške u hrvatskom nacionalnom konceptu (bez koncepcije)

Hrvatska je u Domovinskom obrambenom ratu “do nogu” porazila srpsku vojsku, i „miloševićevu“ agresivnu fašističku politiku, temeljenu na dobro osmišljenoj „memorandumskoj“ platformi, realno, respektabilnoj snazi JNA i mobilizacijskom potencijalu Srba u Srbiji, BiH i Hrvatskoj. Objektivno gledano, u tom trenutku, odnos snaga je bio na strani Miloševića i njegovih sljedbenika, no u svakom planu se dogodi neka greška.

Nisu ostavili mogućnost izbora žrtvi, (hrvatskom narodu) u kojemu su se probudili iskonski nagoni na razini borbe za goli opstanak, i, (slučajno ili ne) u samom početku se dogodilo nešto, što je relativiziralo sve miloševićeve prednosti. Hrvatski narod je izabrao „vođu“. Je li to bio „kolektivni“ refleks, promišljeni čin određenih „snaga“ ili se umiješala „providnost“ (možda od svega po malo) tek, razlika između „vođe“ i „vožda“ je bila ta koja je „prevalila kamen“ preko brda.

„Vožd“, histerični egoman, „komunistički nacionalist“, skromnog obrazovanja, sa iskustvom partijskog aparatčika i bankovnog službenika, na krilima velikosrpske mitomanije, opijen neviđenom kolektivnom histerijom srpskog naroda, nepromišljeno je krenuo u avanturu agresorskog rata, uz prethodne ponižavajuće ultimatume.

S druge strane, „Vođa“, istinski antifašist, umjereni (ali uvjereni) nacionalist, general (koji je naučio strateški razmišljati), erudit, odlučan i beskompromisan do rigidnosti, čovjek koji se cijeli život pripremao za tu ulogu, doživio je svojih „pet minuta“ u dugoj (osamstodevedesetogodišnjoj) povjesnici hrvatskog naroda i države.

I iskoristio je tu prigodu.

Dogodio se vojni sukob „Davida i Golijata“, sukob „blistavog stratega“, sa vojskom u nastajanju i „jako dobrog taktičara“ sa gotovom, respektabilnom vojnom silom. Ishod nam je poznat. No, ostaje pitanje:

– „Je li strateški genij dr. Franje Tuđmana bio dovoljan za dugoročno stabilnu i jaku Republiku Hrvatsku?

Dr. Franjo Tuđman je bio državnik, strateg, ali i čovjek koji je „u glavi“ imao cjelovitu koncepciju, „gotov“ projekt stvaranja Republike Hrvatske. Sve što mu je trebalo su „prave, istinite informacije i iskreni suradnici“ koji ga neće lagati, i on je na temelju toga mogao donositi ispravne odluke. Istina, njegovoj osobnosti je bio prilagođen i model izvršne vlasti, tako da je u osobi Predsjednika države koncentrirana ogromna moć, koja je u kombinaciji sa njegovom sposobnosti derivacije informacija, strateškim pregledom stanja, mogućnosti uočavanja odstupanja od strateške ideje, dovela do toga da je ispravnost njegovih odluka ovisila (gotovo) isključivo o točnosti informacija koje dobivao i iskrenosti suradnika u hijerarhijskoj uspravnici.

  Na žalost, ova struktura osobe dr. Tuđmana, „zgusnutost događaja“, stvarna pogibelj, cilj (stvaranje i istodobna obrana države) koji je bio puno „veći od njega“, rezultirao je i „nekim propustima“, koji se prije svega ogledaju u manjkavostima modela „neupitnog vođe“. Naime, svi smo imali prigodu čuti o vojskovođama koji su stajali na čelo vojske i kojima je jedina zapovijed bila „zamnom“!! To je obična prigodničarska, epska, mitološka (ili kako već hoćete) ispraznica. Tako se može ponašati desetnik, pa i stotnik, ali vojskovođa? Oni koji predvode napad ginu, zar ne? A što je vojska bez vojskovođe. To smo imali prigodu vidjeti nakon odlaska dr. Tuđmana sa životne i političke pozornice.

Dr. Franjo Tuđnan, prerano je (ne samo u biološkom, nego i u političkom pogledu) „otišao“ sa pozornice, u trenutku potpunoga vojnoga i političkog poraza „miloševićeve politike“ ali (nažalost) ne i velikikosrpske ekspanzionističke ideje i hegemonističke politike.

HDZ, kao jedina organizirana snaga koja se u tom trenutku) mogla, i morala, suprotstaviti tim, još živućim (unutar srbijanske politike i kolektivnoj memoriji etničkih srba u Hrvatskoj) protuhrvatskim i protudržavnim procesima, ostaje bez snažnog i neupitnog vođe, (ostaje sa pet – šest „ruku“ a bez „glave“), doživljava napade „pete kolone“ (unutar sebe i izvana) i ne uspijeva se „očistiti“ od balasta komunističkih elemenata i (mentaliteta) u stranci, provesti preobrazbu iz političkog pokreta u snažnu, modernu domoljubnu stranku, koja će politički potencijal stečen u Domovinskom obrambenom ratu iskoristiti za mirnodopski napredak.

U ključnom trenutku, nakon odlaska Predsjednika Tuđmana sa političke i životne pozornice, HDZ ostaje obezglavljen. Na čelno mjesto pretendira 5 (do 6) ljudi, podjednake političke snage koji nisu priznavali primat jedan drugome, nijedan od njih nije značajno „odskakao“ od drugih (ili to nije bilo prepoznato od dovoljnog broja sljedbenika), niti je itko uspio pridobiti dovoljan broj saveznika unutar tog koncentričnog kruga, te je kao kompromis, doveden „vanjski“ igrač. Svaki od pretendenata na čelnu poziciju je bio uvjeren da posjeduje dovoljan kapacitet utjecaja unutar stranke kojim će nadzirati proces (i instaliranog “igrača) u dovoljnoj mjeri da ostane „u sedlu“….

Kao (logičan) rezultat te loše odigrane partije (slabi igrači, loša taktika, odsustvo strategije), dogodio se dramatičan zaplet sa Sanaderom i još gori rasplet sa Jadrankom Kosor, koja je umjesto primjene logičnog načela „redukcije štete“ krenula u neshvatljivu operaciju „gašenja požara benzinom“

Na žalost, u međuvremenu je odgojena nova generacija „skojevaca“ u demokratskoj hrvatskoj državi, koji ne razumiju, ne osjećaju i ne žele osjetiti bilo hrvatskog političkog bića i Hrvati će se morati pozabaviti ovim fenomenom, na vrlo ozbiljan, ali dobro promišljen način (maksimalna redukcija štete, pacifikacija najradikalnijih dijelova, i postupan „preodgoj“ većine ideoloških klonova).

Još jedan od temeljnih „grijeha“ HDZ-a je pristajanje na „pasiviziranje“ braniteljske populacije u nepripremljenom i nedomišljenom procesu „demobiliziranja“ a kasnije i marginaliziranja (u svakom pogledu) i atomiziranja na bezbroj udruga.
Ne ulazeći u motive aktera ove priče, činjenica je da se od braniteljske populacije, koja je imala veliki politički i organizacijski DOMOLJUBNO ORIJENTIRAN potencijal uspjelo stvoriti rascjepkanu, dezorijentiranu gomilu antagoniziranu unutar sebe statusom ovisnika o proračunu, s jedne, i socijalnim slučajevima s druge strane, i nesposobnu oduprijeti se nasrtajima na temelje Hrvatske države.

Dolaskom na vlast prve protunarodne koalicije 2000.godine, negativni trendovi u gospodarstvu se produbljuju, a kreće nova kampanja „lova na sve hrvatsko“. Ovoga puta (ne iz oporbe), nego sa pozicije vlasti. Branitelji i ostali domoljubi, doslovno izručeni „na milost i nemilost“ dojučerašnjim neprijateljima, postali su nezaštićena lovina. Sa uzice je puštena gomila medijskih pasa (sjetimo se slike lova na lisice koji prakticira englesko plemstvo).

Na žalost, i naredna dva mandata HDZ-ove vlasti (Ivo Sanader i Jadranka Kosor) ne donose značajnije promjene. Prema braniteljima se zadržava nepovjerljiv stav,domoljublje postaje “nacionalizam”, u medijima se sustavno stigmatizira, vlast financijski podupire „umjetničke“ uratke koji ismijavaju i/ili kriminaliziraju domoljube, branitelje i Domovinski rat. Intelektualci koji su zadržali nešto domoljubnog naboja se stigmatiziraju, proganjaju, omalovažavaju.

Bez ikakvog otpora nastupaju falange „Nevladinog sektora“ i u svom razarajućem pohodu pustoše, kulturnu, običajnu, estetsku, religijsku, svjetonazorsku, jednom riječi, „identitetsku“ baštini. Bezočno se napada i zvjerski progoni katolička Crkva, sa ciljem protjerivanja iz javnog života. Dolaskom na vlast ove koalicije širom se otvaraju vrata svim neprijateljima Hrvatske države i naroda.

Ubrzano se provodi postupak rashrvaćenja. Sigurnosno-obavještajni sustav se ojačava na najnižoj razini za potrebe obračuna sa neistomišljenika i „fabriciranje“ dokaza za te obračune. DORH se otvoreno stavlja u službu vladajućih, do te mjere da se sadašnje stanje može usporediti sa stanjem SSSR u vremenu provedbe “crvenog terora“ 1917.godine. Na sveučilištima (koja su ranije osvojena od antihrvatskih snaga) domoljublje protjeruju iz visokog obrazovanja, vjera se proglašava opasnim natražnjaštvom, urbana fašizacija potiče depopulaciju sela i stvaranje povećanog priljeva u gradska središta koja nemaju kapaciteta prihvatiti i amortizirati takav pritisak, mediji šire paniku, beznađe i očaj.

U takvoj situaciji su pitanja „nacionalne sigurnosti i sigurnosne politike“, „zadnja rupa na svirali“. Naravno, taj položaj samoizazvane inferiornosti obilato koristi srbijanska politika i „krupnim koracima“ od nikoga u republici Hrvatskoj ometana, grabi prema svom cilju.

HOĆE LI NETKO IZVUĆI POUKE IZ OVE PRIČE?

http://hrvatskonebo.com/hrvatskonebo/2016/11/11/prorocanstva-ilije-vincetica-vodi-li-se-protiv-republike-hrvatske-specijalni-rat/

http://hrvatskonebo.com/hrvatskonebo/2016/11/13/prorocanstva-ilije-vincetica-vodi-li-se-protiv-republike-hrvatske-specijalni-rat-drugi-dio/

http://hrvatskonebo.com/hrvatskonebo/2016/11/14/prorocanstva-ilije-vincetica-vodi-li-se-protiv-republike-hrvatske-specijalni-rat-treci-dio/

http://hrvatskonebo.com/hrvatskonebo/2016/11/15/prorocanstva-ilije-vincetica-vodi-li-se-protiv-republike-hrvatske-specijalni-rat-cetvrti-dio/

 Ilija Vincetić /Hrvatsko nebo