Marija Dubravac i Hrvatsko nebo : SRETAN VAM DAN SVETOGA MARTINA BISKUPA – HRVATA!

SVETI MARTIN HRVATSKI

Mračak pao panonskom nizinom

U kućici suha trijeska gori.

Otac  Hrvat s nejakim Martinom

O svecima katoličkim zbori.

U ruci mu knjiga pohabana,

A u knjizi, divnoga li krasa!

Ljudi časni, milost Bogom dana,

Ljudskom rodu da izmole spasa.

Petar, Pav’o, Jakov i Andrija,

Filip, Toma, Šimun, Sveti Ivo…

Časnih ljudi cijela ”kupmanija”

Otac čita, mališ prati živo.

Najedanput uzdisaj se krao,

Bol i tuga  ovladaše sinom.

”Ružno si mi ime oče dao,

Svijet me zove smrdljivim Martinom.

 Sličim kukcu od kojeg svijet bježi,

Kud god krenem – Martin sramoti me.

Svakim danom srdašce mi teži

Da promjenim to nezgodno ime.

Što me nisi zvao Tomislavom,

Zvonimirom il’ možda Stjepanom?

Sličio bih Hrvatiću pravom,

Zar pastiru to stvorenje sliči,

Blijedo, ružno, ispijena lica?

Biskupija da se njime diči?

Da im biskup bude neznalica?

A naš Martin pobjeg’o u sijeno,

Poput miša skrio se i moli:

‘‘Moj Isuse, nek je određeno

Da gladujem sred zemaljske doli.

Ostavi me s mojim bijednicima

Nek sam vječno siromaha slika.

Štap i mitra mene ne zanima,

Daj da živim životom patnika.’’

Martin moli, a narod dolazi,

Guska bijela gače oko sijena.

De Martine, iz sijena izlazi,

Biskupska ti halja donešena.

U Toursu gradu francuskome,

Siromašak biskupom se zvao.

Vječni ponos rodu hrvatskome,

Jer je Kristu pola plašta dao.

Jučer biskup, danas svetac pravi,

Krasan uzor čestitog življenja.

Hrvatski ga narod štuje, slavi,

Putokaz je sigurnog spasenja.

Po Martinu mnoge crkve slove,

Spomendan mu širom Domovine.

Po njem narod djecu svoju zove,

Po njemu si i ti nazvan, sine.

Kud ćeš ljepšeg imena od svoga,

Njim se diči kud ti noga krene.

Tvoj imenjak obuk’o je Boga,

Nek i tebe vjerom zaodjene.

Od starina, baka tvoja reče,

Ostala nam tradicija fina:

Na Martinje selo gusku peče,

Na Martinje blagoslov je vina.

Nigdi sinko lijepih običaja

Ko u Zemlji mrtvih pradjedova.

Sa svecima Hrvat prošlost spaja,

Čvrst mu temelj u vijeke vijekova.”

Otac prič’o, sinku lice sjalo,

Zagrlio brižnog roditelja.

Srdašce mu u grud’ma igralo,

Ajme ljudi, pustog li veselja.

Uskliknuo: ‘‘Tato moj voljeni,

Stijeg Hrvatstva nek mi čelo kiti.

Dično ime nadjen’o si meni,

Ja sam Martin – i Martin ću biti!”

Marija Dubravac Brisbane

 Marija Dubravac /Hrvatsko nebo