Brisani prostor N. Piskač : Koji je prvi hrvatski interes u Bosni i Hercegovini ?

Ukidanje Republike srpske kao moguće vanjskopolitičko polazište

Ispraznicama, bile one i europske, ne može se braniti hrvatski interes u Bosni i Hercegovini. Ne može se braniti ni i iz pozicije međunarodnoga objekta. Ne može se braniti niti u slučaju da nacionalni interes nije definiran. Branitelji hrvatskoga interesa ne mogu biti graditelji, podupiratelji i sluge dosadašnjega sustava izdaje. U takvim okolnostima vladi je oraškim uhićenjima bačena rukavica. Opće je opće poznato i Srbima i Bošnjacima, Beogradu i Ankari, da Hrvatska nema vanjsku politiku usklađenu s nacionalnim interesima. Što ona može učiniti: 1. Ako nema definirane nacionalne interese, 2. Ako sustavima države neometano kolaju sluge sustava izdaje, 3. Ako država nema informacije i snage, premda je u NATO-u i EU, za uspostavu ozbiljne vanjske politike? Ništa. EU još manje!

U potrazi za vanjskoplitičkim uzletištem

Europska unija nema nikakvu politiku prema Bosni i Hercegovini kojom bi zaštitila Hrvate. Europska perspektivaima isti šuplji prizvuk kao i jugoslavenska perspektiva. Islamski svijet nastoji stvoriti od BiH unitarističku državu Bošnjaka. Srbi se vjerodostojno drže Memoranduma SANU (I. i II.), u osnovi vanjsku politiku ne mijenjaju od Garašaninovih Načertanija. Hrvatima u Bosni i Hercegovini jednaka su prijetnja Banja Luka i Sarajevo. Oboje na njih i s njima ne računaju. Beha Hrvatima već šesnaest godina prijetnja je i službeni Zagreb i veliki dio tamošnjih dužnosnika iz hrvatske kvote. U toj konstelaciji snaga novoj vladi je najbolje stvari staviti na neupitne načelne temelje, ako misli suvereno, hrvatski vjerodostojno i europski ozbiljno.

Ako bi Plenkovićeva vlada željela promijeniti odnos stvari i izazvati pozornost svijeta na hrvatski problem u BiH, onda bi trebala poći od najveće rak rane Bosne i Hercegovine. To je Republika srpska. Je li interes Hrvatske ukidanje ove genocidne tvorevine? Bez odgovora na ovo pitanje nema učinkovite politike prema Bosni i Hercegovini. Republika srpska je okvir iz kojega se i u odsustvu velikosrpske oružane agresije Hrvati iseljavaju, a već ranije istjerani tijekom vojne agresije se ne vraćaju. Na toj činjenici Hrvatska doseže dodatni legitimitet za ozbiljniji nastup. Primarni legitimitet crpi iz činjenice da je supotpisnica Daytonskoga sporazuma, što su prethodne vlade namjerno zaboravljale, kao i još dvije važne činjenice: Hrvati su konstitutivni narod u BiH i RH ima ustavnu obvezu štititi Hrvate u BiH. Tek potom dolaze priče o „europskom putu“, koje su eventualno zanimljive Hrvatima, koji čine oko 24 posto stanovništva. Što je nedovoljno za ulazak u europski autoklub, kamoli Uniju. Hrvatska, naime, nije dovoljno jaka pa da i u BiH kroz promjenu Ustava namjesti ulazak u EU!

Ako je hrvatski interes ukidanje separatistički raspoložene Republike srpske, s kojom se automatski ukida i unitaristički nastrojena Federacija, sve to, dakako, na nekom budućem međunarodnom forumu koji će napraviti rekapitulaciju i reviziju Daytona, onda se Hrvatska mora postaviti vjerodostojno i argumentirano u odnosu na svoj cilj. To bi moglo značiti sljedeće – blokirati Srbiju i Bosnu i Hercegovinu na putu u EU, to jest radikalno se odmaknuti od dosadašnje vanjskopolitičke pozicije u koju je stjerana sustavom izdaje. Time bi Hrvatska stekla „platformu“ s koje bi svijetu mogla obrazložiti sva otvorena i zatvorena pitanja hrvatskih nacionalnih interesa u Bosni i Hercegovini, ne zanemarujući pritom i nove geopolitičke silnice koje dolaze iz prijateljskoga odnosa Putina i Erdogana. Ostane li na poziciji da su hrvatski vanjskopolitički strateški ciljevi ulazak Srbije i BiH u EU, nastavak hrvatske agonije će se nastaviti.

Kako od objekta opet postati međunarodni subjekt

Srbija ima definiran cilj. To je 49 posto teritorija Bosne i Hercegovine, što iznosi pola od ciljeva koji proizlaze izprvog Memoranduma SANU. Bošnjaci također imaju definiran interes, od Federacije BiH napraviti fildžan državu po mjeri jedne nacije i jedne vjeroispovijesti koja stoljećima prodire u Europu. Srbi i Bošnjaci u tom pogledu imaju i svoje jake saveznike. Za razliku od njih Hrvati Bosne i Hercegovine nemaju ništa i nikoga. Bruxelles je daleko. Zagreb obezmuđen.

Ako Plenković i Stier misle rješavati pitanje Hrvata u BiH via Bruxelles, onda bi morali biti na vlasti možda i četiri mandata da bi se stvar pomaknula s mjesta. Razmjeri problema i tragedije hrvatskoga naroda, međutim, ne mogu čekati euročinovnike, rasplet brexita, nove nizozemske referendume i uskladbu „direktiva i procedura“. Potrebna je načelna i efikasna vanjska politika. Možemo li barem sanjati brzo prestrojavanje s jasnim ciljevima?

Kojim? Evo moguće skice: 1. Ukidanje Republike srpske kroz reviziju Daytona, 2. Dotad će Hrvatska blokirati Srbiju i BiH u pregovorima s EU i svakodnevno pomagati najugroženiji konstitutivni narod, uključujući i uhićene Posavljake, ali i haašku šestoricu, ako treba i referendumom o tome žele li Hrvati u EU, ili tiho izumirati prema daytonskom kanonu, ili uspostavu hrvatskoga entiteta, 3. Hrvatska traži od Bruxellesa da podupre novu hrvatsku vanjsku politiku i time zaštiti Hrvate iz BiH od tihog genocida, budući da su oni najvećim dijelom već postali građanima Europske unije.

Na tom uzletištu hrvatska se vanjska politika može osoviti na noge i ponovo postati subjektom međunarodnih odnosa, kakva je bila u Tuđmanovo doba.

Kreirati odnose ili rješavati posljedice

Hrvatska ima pregršt argumenata koje uopće ne koristi u vanjskoj politici. Već dugo nijedno kreativno rješenje nije izišlo iz Zrinjevca. Zbog toga je postala od ratnoga pobjednika i regionalne sile gubitnik u miru. Hrvatska vanjska politika tome je dala nemjerljiv prinos, ali nigdje toliko vidljiv koliko na pitanju Hrvata u Bosni i Hercegovini. Ako Plenković misli pomoći Hrvatima u BiH, onda se mora obračunati sa sustavom izdaje i istodobno osoviti novu vanjsku politiku koja polazi od istine da je Domovinski rat jedini temelj hrvatske države. Nikakvi Manolići i nikakvi Lončari nemaju tu što tražiti, kao ni njihovi dobro raspoređeni šegrti.

Sve dok Hrvatska nema definirane nacionalne ciljeve, ona ostaje čak i „na prostoru bivše Jugoslavije“ objektom. Može naknadno reagirati, recimo, na uhićenja. Povremeno plakati i pilatovski prati ruke. Kako će, međutim, Plenković voditi politiku prema Bosni i Hercegovini ako tek sad „prikuplja relevantne informacije“ o kontekstima uhidbe deset hrvatskih branitelja iz Posavine? Znači li to da je došao nepripremljen na najodgovorniju funkciju u državi?

Što pak znači kad hrvatski ministar obrane ne smije iz sigurnosnih razloga posjetiti Sarajevo? Ili kad Hrvatska nezna što i za koga rade predstavnici Hrvata u Bosni i Hercegovini? Ili kad Predsjednica usred vojne vježbe Srbije, Rusije i Bjelorusije tik do hrvatske granice, premješta svoj ured na pričuvni položaj u Rijeku iz koje nekoliko dana poslije uhidbe hrvatskih Posavljaka konstatira da su optužnice protiv njih „odjeknule iznimno negativno“?

Daytonska BiH pretvorila se u mirnodopsko bojno polje protiv najmalobrojnijih Hrvata. Kad nestanu, borba će se nastaviti između Moskve i Turske. Također do istrjebljenja. Treba li naša vanjska politika samo čekati da se SAD počnu ozbiljnije baviti „prostorom bivše Jugoslavije“, kako bi se istrjebljenje Hrvata zaustavilo, ili treba nastupati suvereno, više nije pitanje, nego krajnja potreba s kasnim paljenjem. Odnosom prema Hrvatima u Bosni i Hercegovini Plenkovićeva će vlada pokazati je li ona vjerodostojni „desni centar“ ili je, zajedno s Predsjednicom, puki nastavak Mesić – Račan – Sanader – Josipović – Kosor – Milanovićevoga jugoslavenskoga vozanja „slučajne države“.

Vanjska politika Zagreba šivana po mjeri Srba i Bošnjaka

Plenkovićeva će se politika ubrzo vidjeti i osjetiti i kroz „regionalnu saradnju“ Ministarstva kulture kroz koje Hrvatska godinama plaća protuhrvatsku propagandu, osim u samoj Hrvatskoj, u BiH i Srbiji. Istodobno ukoričene dokumente velikosrpske agresije i domovinske obrane, proglašavalo se šundom, itd. Za početak predsjednik Vlade morao bi pročitati hrpu politšunda – ugovore i sporazume o suradnji „na ovim prostorima“, klasificirati ih po sektorima i proučiti njihove posljedice. Hrvatska je sama sebi iskopala grob potpisujući sa Srbijom, BiH i Crnom Gorom različite papire, koje je, još od zlatnih godina haaške pete kolone, sustav izdaje proizvodio na tekućoj traci. Dok ih pročita i prikupi „relevantne informacije“, proći će godina dana mandata, tijekom kojih će Erdogan i Putin napraviti „korak dalje“ u čišćenju BiH od Hrvata, prkoseći „na ovim prostorima“ EU i NATO-u. Postavlja se pitanje, kome je trebala hrvatska vanjska politika kakvu smo imali prigode gledati proteklih šesnaest godina? Odgovor je očit – Srbima i Bošnjacima!

Slučaj Orašje pravi bi državnik shvatio kao prigodu, odličan povod za radikalnu promjenu politike prema Bosni iHercegovini. Skrivati se iza „europskoga puta“ i Bruxellesa, bježati od vlastite odgovornosti, prihvatiti poziciju objekta, značilo bi baviti se samo i isključivo negativnim posljedicama. A one su tragične i dugoročne, moguće vode u nove ratove. Pravi odgovor je snažna, jasna i energična vanjska politika, kakvu već dugo ne vidjesmo, još od Tuđmana. Jaka vanjska počiva na odličnoj unutarnjoj politici, što će reći da treba povući amnestije i konvalidacije agresora, podići tužbe za svakoga tko je sudjelovao u agresiji, očistiti službe i državnu upravu od jugokomunističkoga kadra i tako dalje. Na unutarnjem planu u Hrvatskoj veću težinu još ima stogodišnji Manolić i amnestirani stanimirovići, negoli demokratski izabrani, recimo, Hasanbegović!

Tuđman ili osovina Mesić – Manolić – Lončar

Nikakve promjene u Hrvatskoj nisu moguće sve dok ona vozi na prastaroj hrđavoj kadrovskoj osovini Manolić –Lončar. Manolić je ključan čimbenik unutarnje (komunističke), a Lončar vanjske (jugoslavenske) politike. Mesić utjelovljuje obojicu. Stoga nova vlada, ako misli stabilizirati unutarnju politiku, treba komuniste i jugoslavenčine vratiti na početnu poziciju, u svibanj 1945., neka objasne pravnoj državi što su radili tijekom masovnih komunističkih likvidacija, pa sve do današnjih dana, kako bismo lakše odabrali najučinkovitiji model lustracije.

Eutanazija hrvatske vanjske politike, osobito izražena u odnosu prema BiH, nastupila je kad je Mesić iz jugoslavenskoga groba na Pantovčak izvukao Budu Lončara, te zajedno s Račanom započeo „sukreirati vanjsku politiku“. Ubrzo je Hrvatska od ratnoga pobjednika i regionalne sile postala mirnodopski gubitnik i lopta za europsko i regionalno napucavanje. Izdavši Hrvate u BiH, Zagreb je dao zeleno svjetlo separatizmu Banja Luke i unitarizmu Sarajeva.

Plenković ima vanjskopolitički izbor: Tuđman ili Budo. Ako pak misli na nekakvu vanjskopolitičku „treću paradigmu“, onda mu je bolje vratiti se u Bruxelles gdje za masnu lovu može mlatiti praznu slamu o europskim dimenzijama, europskim perspektivama i europskom okviru.

Nenad Piskač/HKV/http://www.hkv.hr/izdvojeno/Hrvatsko nebo