Ekskluzivni razgovor s biskupom Bogovićem : Imam još dosta razloga za optimizam
Razgovor s biskupom u miru dr. Milom Bogovićem
Poštovani oče biskupe, hrvatski biskupi sa svoga nedavnoga zasjedanja poslali su poziv državi da napokon omogući rasvjetljavanje, na znanstvenim osnovama, istine o žrtvama Drugoga svjetskog rata i poraća, odnosno istinu o jasenovačkim logorima i masovnim grobištima i ostatcima stradalnika, kako u Hrvatskoj, tako i u drugim zemljama, osobito Sloveniji. Ima li po Vama naznaka da će se s novom vladom u vezi s time što promijeniti?
Već dugo očekujemo da se nama Hrvatima prizna da je jedan plus jedan – dva, da to ne .bude podložno političkoj ili nekoj drugoj valorizacije. To jest da nam se pred zdravim očima ne govori da je nešto bijelo, ako je crno – i obratno. Hoće li i dalje Hrvatski obveznici morati financirati pamflete protiv hrvatske države i hrvatskog naroda, to nam još sada nije jasno. U Vladu su uključeni i neki koji su proizvodili „istinu“, a nisu slušali pravu istinu. To ranjava naše nade.
Svakako ohrabruje izjava predsjednika Vlade koju je dao 27. listopada, na dan pokopa jednog dijela žrtava iz Hude jame, da se „kao društvo moramo suočiti sa zločinima svih totalitarnih sustava. Tome želimo pristupiti sustavno, institucionalno i pravno, s jednom distancom pomoći u utvrđivanju istine, jer bez istine nema prave pomirbe u društvu“.
Jasenovački mit
2016. je godina. Kome je potreban jasenovački mit i kome je danas još uvijek toliko stalo sakriti istinu o komunističkim zločinima? Ne govori li dosadašnji odnos upravljačke elite prema hrvatskim žrtvama najbolje koliko su one stvarno suverene, odnosno politički zaista hrvatske?
Došlo mi je da zaplačem kad sam čuo za neka imenovanja u Vladi, jer ona znače nastavak dosadašnje prakse prema kojoj se financiralo antihrvatske i antivjerske časopise i pamflete, a odbijalo potpomagati ono na čemu je nastala i narasla hrvatska država. No, shvatio sam da stari ljudi – kao što sam ja – lako prosuze i da se činovnici mijenjaju u skladu s željom gospodara.
Na tim mjestima najprije ćemo vidjeti „kud plovi ovaj brod“ naše nove Vlade. A kako je otporna laž u našoj sredini, upravo u pogledu Jasenovca! Odavna je već očito da se na popisima jasenovačkih žrtava nalaze mnogi koji se nisu ni živi ni mrtvi susreli s tim mjestom, da su na tim popisima i neki ljudi koji su preživjeli i Domovinski rat. Shvatljivo mi je da je onima kojima je kriva slika bila potrebna da im se teško od nje rastati, ali da to podnose ustanove samostalne hrvatske države – pa čak i financiraju – to nisam ni u snu pomišljao.
Malo je neobično da nas pojedini povjesničari iz Slovenije moraju upozoravati na potpunu indolenciju državnih tijela prema identifikaciji žrtava i neprimjerenom odnosu prema njihovim posmrtnim ostatcima. Zar u Hrvatskoj zaista nema nikoga zaduženoga i odgovornoga za praćenje iskapanja u Sloveniji i dostojnu sahranu hrvatskih žrtava?
Mi smo u zadnje vrijeme išli prema onoj: „Lijevo, desno nigdje moga stava.“ Gore spomenute riječi predsjednikaVlade kriju veliko obećanje ako je u njima izrečen stav nove vlasti, a veliko razočaranje ako je to tek prigodna izjava u osjetljivim prilikama.
Vidim da su se neki već razočarali s obzirom na poteze nove Vlade. Ja mislim da to nije zdravo. Ja imam još dosta razloga za optimizam, pa i kada prosuzim nad sudbinom naroda. Osjetio sam taj optimizam i na licima ljudi koji su 27. listopada došli u Maribor i u Dobravu kraj Maribora gdje smo sudjelovali pokopu dijela žrtava iz Hude jame (većinom Hrvata). Vjerujem da je taj dan početak novog kršćanskog i civilizacijskog odnosa prema žrtvama Drugog svjetskog rata i poraća.
Nadam se također da će dostojanstven pokop imati sve žrtve kojima je bilo oduzeto svako ljudsko dostojanstvo i koje su kao otpad bačeno u jame. Jasno je pak tada bilo nama Hrvatske, od premijera i ministra, preko biskupa i svećenika, do vozača i autostopiste, gdje nam je mjesto. Ipak je sve odisalo dobrim početkom. To mi je potvrdio i predsjednik slovenske državne komisije za ratne žrtve.
Svehrvatsko groblje
Prošlo je već više od dvije godine od sjednice Komisije Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine za hrvatski martirologij s koje je upućen javni poziv vlastima RH za ostvarenje ideje “Svehrvatskog groba”, odnosno osnivanju groblja za neidentificirane žrtve rata i poraća. Što je s tim projektom?
Nadam se također da će hrvatske žrtve biti pokopane u hrvatskoj zemlji. I u njima je svakako bila molitva Domovini koju je izrekao Preradović: „U tvom polju daj mu groba, s tvojim cvijećem grob mu kiti!“ Mislim da sve žrtve kojima se otkrije adresa treba pokopati na grobljima njihove obitelji, a one koje se ne mogu identificirati da se pokopaju u tzv. Svehrvatskom grob(lj)u kojemu je najprimjerenije mjesto na Krbavskom polju. Drago mi je bilo pročitati da je to jedna od zaključaka nedavno održanog kongresa Hrvatskog žrtvoslovnog društva. Kad sam 27. listopada izišao iz automobila pred mariborskom katedralom, dočekao me jedan svećenik i viknuo mi: „Došlo je vrijeme Svehrvatskog groba o kojem ste govorili.“ Drugi mi hodočasnik sa suzama u očima priđe i zahvali mi na dolasku jer on vjeruje da mogu nešto učiniti da se posmrtni ostaci žrtava iz njegove obitelji vrate u njegovu i njihovu domovinu. Obećao sam mu da ću učiniti što mogu, kao što sam to radio i do sada, i da se nadam boljim prilikama od onih do sada.
Ličani iz Kanade već mi nude neke novce da se započne s izgradnjom Svehrvatskog groba. Dakako, s time se nemože početi dok država ne stane iza toga. Crkva ne smije na svoju ruku premjestiti ni jednu kost. Nedavno je održan radni sastanak koji je sazvalo Ministarstvo branitelja. U zaključku toga sastanka također je Svehrvatski grob. Uvjeren sam da bi izgradnja takva groba na Krbavskom polju, podno Crkve hrvatskih mučenika, uvelike pomoglo našem narodu za izlječenje brojnih trauma koje nosi još od Drugog svjetskog rata.
Pred par dana posjetio sam gradilište Groblja mira u Hercegovini. Ondje su otišli već podaleko u onome što mi još imamo samo u željama i planovima. No, ondje je lokalna vlast stala iza inicijative. Vjerujem da će naša državna vlast uskoro biti ne samo podrška te inicijative nego da će i sama pokazati svoju originalnost u ostvarenju te želje našega naroda.
U Božićnom intervjuu za naš portal 2015. godine, vezano za osnivanje komisija s predstavnicima Srpske pravoslavne crkve na temu beatifikacije blaženog kardinala Alojzija Stepinca, komentirali ste, citiramo: „Ako srpska strana uzme za polazište stare laži i mitove, ako se laži koriste kao legitimno sredstvo, ako ne dođe do obračuna s kulturom laži, bit će to pomaganje proizvođačima laži da ih još više lansiraju na tržište mišljenja“. Rekli bismo da se upravo taj Vaš strah obistinio, i da su se polazišta službene srpske politike u potpunosti vratila na mitove koji su prethodili Domovinskom ratu. U svakom slučaju, po našoj skromnoj procjeni šteta je učinjena. Što sada?
Ljudi su skloni koristiti se svima što im omogućuje bilo kakvu korist. Teško je dijalogizirati s ljudima koji smatraju da i laž pripada legitimnim sredstvom u političkoj borbi za svoj narod. Prisjetimo se samo riječi donedavno intelektualne perjanice srpskog naroda Dobrice Ćosića. Teško se izboriti za primat istine. Kada se prihvati činjenice onakvima kakve one jesu, moći će se doći do istine. Nažalost, često smo svjedoci da nadvladaju lažni stavovi i mitovi, a to što su činjenice drukčije, to gore po njih – rekli bi neki.
Ne znam koliko je papa bio svjestan dimenzija inicijative koju je pokrenuo, ali ja sam uvjeren da je ona dobra. Ne treba, naime, kod papinskih inicijativa računati samo na njegovu osobnu inteligenciju, nego i na nadahnuće Božje.
Nama je to providonosno jer se u središte stavlja osoba, Hrvat u katolik, s kojom se može samo dobiti. Stepinac je toliko jaka figura na hrvatskoj šahovnici da s njome može uvijek igrati i država i Crkva, bez straha da će izgubiti. On se uzorno postavio prema svakoj državi: staroj Jugoslaviji, ratnoj NDH i poratnoj komunističkoj Jugoslaviji. U tom smislu trebamo biti zahvalni Svetom Ocu da je Stepinca stavio kao središnju točku razgovora Mješovite komisije. Pri tome ne treba računati samo na korisnost razgovora sa srpskom stranom. Treba znati da razgovor prati međunarodna strana koja je dugo vremena bila servisirana vijestima o zločinačkoj djelatnosti Stepinca . Sada će mnogi mijenjati sliku ne samo o Stepincu nego i o Hrvatima i njihovoj vjeri. Naša promidžba na međunarodnoj razini bila je nemoćna i slaba. I nakon uspostave hrvatske države. Kada sam 1992. bio u Španjolskoj, vidio sam da vijesti o događajima u Hrvatskoj primaju preko Tanjuga. I crkvena javnost. Oni nisu imali prilike čuti istinu o nama i o našoj povijesti. Svaku priliku treba iskoristiti da se proširi istina o nama. Stepinac je najbolji medij za popravak slike o Hrvatima u svijetu.
Svijet danas ima dovoljno snage da sam sebe uništi
Situacija u svijetu po našem sudu usložnjava se iz dana u dan, a zapadni civilizacijski krug pokazuje sve veće znakove dekadencije. Odnosi snaga među svjetskim silama mijenjaju se, što nas uvodi u vrijeme nestabilnosti i povećanih ratnih rizika. Koliko su po Vašoj procjeni izgledni crni scenariji?
Svijet danas ima dovoljno snage da sam sebe uništi. To se ne može reći za prijašnja stoljeća. Zato je opasnostdanas veća. Ipak treba priznati da su i prijašnji naraštaju katastrofično gledali u budućnost. Najgora predviđanja nisu se ostvarivala pa vjerujemo da neće ni sada.
Koliko su hrvatske elite uopće svjesne opasnosti koje može donijeti skora budućnost? Da li su svjesne vlastite odgovornosti za pripremu Hrvatske na te moguće opasne izazove?
Trebamo znati da se ne može imati odmah gotove stručnjake čim otvoriš školu. Ne možeš imati pripremljene kadrove za sva važna mjesta čim je nastala država. Neki imaju mnogostoljetnu državu pa imali su priliku naučiti kako se ona „drži“.
Često ponavljam ljudima da trebamo imati strpljenja sa samim sobom. Mi državu imamo samo četvrt stoljeća. Reći će netko: dovoljno da se upropasti. Ali ja kažem: nedovoljno da se sve nauči. Drugo je pitanje kako osposobljavamo ljude da znaju „držati“ državu. Mogu iskreno reći da je naša Crkva mogla više učiniti. Ona je i trebala tim više na tome raditi što su u tome bili najupućeniji oni koji Hrvatsku nisu sanjali i htjeli. Kvarove na putu treba predvidjeti, ali se treba čuvati da ne sletimo s ceste.
O. Barišić/HKV/http://www.hkv.hr/razgovori/Hrvatsko nebo