Iza obzora Z. Vukman : Klaunomanija je jedan od simptoma našeg vremena

 Dobri klaun nije lako biti, ali zli klaun doista svatko može biti

Klaunovi napadaju, Bob Dylan nestao, Pernar izvodi perfomanse u Saboru, i svakako je postao zanimljiviji od Trumpa i Clintonice. Klaunomanija je jedan od simptoma našeg vremena. Stanje svijesti. Da se internetom proširi vijest kako zombiji napadaju, uskoro bi se tupani počeli maskirati u zombije i plašiti djecu. Uostalom, zombologija i vampirologija je već odavno postala dio masovne holivudske kulture. Sada i zli klaunovi nadiru sa svih strana. Ni klaunovi nisu više ono što su bili. Zapravo, u današnjem svijetu je sve potrošeno. Kako svatko misli da može biti pisac, kolumnist, političar, predsjednik, analitičar, slikar, kipar, fotograf, dovoljno da barata „pametnim“ telefonom ili visi satima po fejsbucima, tako valjda svatko misli da može biti i – klaun. A pravi klaun je, vjerujte, vrlo teško biti. To je nekad bio zahtjevan posao. Samotan i težak. Od djetinjstva sam klaune uvijek zamišljao kao privatno najtužnije i najusamljenije ljude, i što su iza kulisa bili depresivniji, to su bolje nasmijavali publiku. Nije ovo samo igra riječi ili neki sofistički paradoks.

Dobri klaun nije lako biti, ali zli klaun doista svatko može biti. Ima ih svugdje, i u medijima i u politici, i u parlamentima i Vladama, i na ulici i na forumima, tajnih i javnih, često ih i ne prepoznajemo – svugdje su prikriveni. Klaunovi koji se smiju, ali su u srcu zli. Opasniji su od klaunova sa strašnim obličjem koji trče za malom djecom. Takve bi trebalo potprašiti u tur, dati im vritnjak, gdje god. No vratimo se paradoksu o dobrom i tužnom klaunu. Čovjek kojemu je posao nasmijavati druge, živi sa smijehom drugih, ima taj dar da drugima razvedri dan – ali i on je čovjek sa svojim privatnim životom, svojim emocijama, brigama i nevoljama. Kako su u postolara najgore cipele, teško da jedan dobri klaun može samog sebe nasmijati. I tko će nasmijati onoga koji povazdan nasmijava druge? Umori se svatko od svog posla, pogotovo kad ti je posao smijeh. I od umora dođe tuga jer smijeh je nešto prolazno. On je kulisa života. Smijati se, to je dobro, kažu i zdravo, ali mnogi osmjesi su naučeni ili su već postali tako namješteni da su facijalni grč. I dobri klaun duboko osjeća tu dvostruku potplatu života i ljudskih duša, on zna da je uvijek negdje nešto skriveno i mračno.

I sada, nesretni klaun u ovakvom svijetu gubi identitet koji je imao u djetinjstvima mnogih od nas kad je cirkus još bio cirkus, a svijet stvaran svijet, i kad smo u cirkus išli razveseliti se i biti na dva sata sretna djeca. Danas je dovoljno uključiti televizor, pogledati saborsku parlaonicu ili vijesti iz zemlje i svijeta, i zaključiti kako ne možemo više razlučiti što je stvarnost, a što cirkus. Da ne govorim o američkoj predizbornoj predsjedničkoj kampanji koja je pokazala koliko je suvremena Amerika dotaknulo moralno dno živeći od najnižih medijskih strasti.

Klaun je danas svatko tko želi svojih „pet minuta slave“

Klaun je danas svatko tko želi svojih „pet minuta slave“. Bio on poznat ili nepoznat, natječe se da bi osvojio publiku ili birače klaunovskom upornošću. Pravi klaunovi su, u stvari, vrsta koja izumire. Zanat im propada, jer klaun više nije profesija, nije umijeće, to je stanje svijesti suvremenog čovjeka izluđenog medijima koji sa svih strana nastoje zaokupiti njegovu pozornost. A da bi u tomu uspjeli moraju biti što trivijalniji, što pikantniji, što jezovitiji, i na koncu, što uvjerljiviji u stvaranju nečega što bih nazvao marketinškim psihozama. Sve što danas izmisli bilo kakav um, pa tako i zločesti ali dosjetljivi, može u 24 sata postati stvar globalne manije.

Psihotično i zarazno djelovanje medija ponekad plaši pametne ljude. Jer ako je Orson Wells mogao tridesetih godina prošlog stoljeća radijski izvesti i režirati dramu H. G. Wellsa o napadu Marsovaca i proizvesti stvarnu paniku i histeriju, što li tek onda može proizvesti suvremena medijska moć – kakvu globalnu paniku ili manipulaciju? No ima jedna kvaka u tome.

Ljudi su nekada radio shvaćali kao ozbiljan medij, a danas medije u biti nitko ozbiljno ne shvaća osim kao sredstvo zabave i proizvodnje senzacija kojih su mnogi siti. Tako ni zle klaunove više nitko uskoro neće ozbiljno shvaćati. Stephen King je u svom romanu „It“ izmislio zlog klauna koji je izazivao jezu, prvi je u klaunovskom otkrio potencijal zla, ali to je bila iznimka – ni sam slavni pisac nije mogao pomisliti da bi desetljećima kasnije, u dobu interneta, klaunomanija mogla postati jedan globalni trivijalni fenomen, a posebno hrvatska zabava između dvije sjednice Sabora, između utakmica Premiershipa i posjeta kladionicama.

Trebalo bi uvesti studij za profesionalnog diplomiranog kladioničara jer sam primijetio da mnogi Hrvati pomno satima proučavaju kladioničke spise i gonetaju parove, mistiku brojeva i rezultata – dipl. kladilac, kladitelj ili kako god, još je puno teže postati nego klaun jer treba puno čitati i računati. Vjerojatno ni odvjetnici ne prouče toliko spisa koliko uvaženi doktori klađenja. E to je studij koji kod nas ima budućnost. To je zanimanje a ne biti nekakav dobri i profi klaun pored toliko klaunova amatera u politici.

Gdje je nestao Bob Dylan?

Dok iščekujemo masovne napade klaunova, moramo se zabrinuto zapitati gdje je nestao Bob Dylan, zašto se danima ne javlja na mailove i na telefon niti se oglašava u javnosti otkako je dobio Nobelovu nagradu. Što se s čovjekom dogodilo? Gdje je Robert Allen Zimermann? To je zagonetka koja muči švedski odbor za dodjelu Nobela. Dali su čovjeku Nobela za književnost, a on ni „a“ ni „be“. Ako se ne pojavi na dodjeli, ostat će bez 900.000 dolara, a moram priznati, meni žao novca. Iako je materijalno osiguran, nikad se ne zna, čovjek u tim godinama nije siguran, može mu sutra zatrebati kao Jeann Paul Sartreu, koji je odbio, pa ostao bez love, pa se predmislio, ali bilo je već kasno, diližansa s dolarima ode…

Leonarda Cohena je bila opelješila neka ženska, pa je taj veseli starčić morao održavati koncerte u poznijoj dobi od Dylana e da bi preživio. Uostalom, Cohen je bolji pjesnik od Dylana među svjetskim kantautorima. Iako sam u mladosti volio Dylana, danas mi je ipak samo dio glazbene memorije. Mislim da je odbor pogriješio, Dylan jest pjesnik, ali on je ipak prije svega ostarjeli rocker i sad su ga našla ta švedska gospoda zamarati s tim svojim ceremonijama. Predložio bi im da naprave presedan pa nagradu ipak daju onima koji bi je uzeli, recimo Tomiću za Poskokovu dragu, ili Jergoviću ili nekom trećem geniju „s ovih prostora“, a da milijunček dolara uplate za pučke kuhinje u Hrvatskoj.

U poanti cijele priče – kako se toga nisam odmah sjetio – shvatio sam zašto se Dylan ne javlja. Pa čovjek je pomislio da dobiva spamove tipa – dobili ste milijun dolara na švedskom lotu, ili dva milijuna funti na britanskom, nasljedstvo iz Nigerije, pošaljite nam soj broj računa….jednostavno je brisao očajničke mailove odbora za Nobel misleći da su sve to spamovi…pomislio je da ga netko zeza, jer zaista je glupo jednom glazbeniku dati Nobela za književnost i tako ga potrošiti za ovu godinu, kad imamo tu jednog Tomića i slične zle klaunove…..

Zoran Vukman/HKV/http://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo