G. Borić: Skupo plaćeni državni glumci

  Trebalo bi modernizirati hrvatski Zakon o političkim strankama

U Njemačkoj se neke političare podrugljivo naziva „Staatsschauspieler“ ili u prijevodu državni glumci, što znači da ne treba ozbiljno uzimati njihovo nastupanje u javnosti jer svojim riječima žele prikriti svoje pravo mišljenje, jednostavno, žele se svidjeti publici i dobiti glasove na izborima ili pak samo odobravanje za ono o čemu govore u svome glumatanju, kako se to izvrsno kaže u hrvatskom jeziku. A za to dobivaju masne državne plaće! Sjetimo se kako je Zoran Milanović na pretprošlim i još više prošlim izborima za Sabor glumatao velikoga hrvatskoga rodoljuba, očito po savjetu svoga američkog promidžbenog gurua. Amerikanac se čudio da Zoki i njegov SDP nemaju u svojoj predizbornoj kampanji ni jednu oznaku države u kojoj žive, dok u Americi gotovo na svakome javnom zahodu visi američka zastava.

I drugi hrvatski političari i stranke ne zaostaju u glumatanju za socijaldemokratima. Često se pitamo što je Hrvatska narodna stranka. Pa, zaboga, sve su hrvatske stranke narodne, nisu valjda marsijanske. Narodnjaci su navodno liberali. Možda, ali po čemu, po odbojnosti spram Katoličke Crkve kao najjače izvanpolitičke organizacije u naciji. No to nije dosta. Liberali bi se trebali zauzimati za slobode pojedinaca, biti protiv zahvata države i društva u njihova neotuđiva prava, boriti se za tržišno gospodarstvo, zapravo biti stranka građanskoga staleža, ali njega u Hrvatskoj zapravo nema, odnosno oni koji se takvima smatraju nalaze se u HDZ-u. Dakle narodnjaci glumataju da su liberali. Ustvari, oni su, zahvaljujući hrvatskome izbornom zakonu koji dopušta sklapanje koalicija prije izbora, najveći paraziti hrvatske politike jer na leđima socijaldemokrata ulaze u Sabor i to u znatno većemu broju nego što bi mogli da samostalno nastupe na izborima.

Da su stvarni liberali, slobodnjaci, zatražili bi promjenu Izbornoga zakona u smislu individualnoga nastupa stranaka na izborima, pa kome opanci, kome obojci. No vlast je za tzv. nacionalne liberale slast i mast, što se tako sjajno vidi u djelovanju njihove bivše predsjednice Vesne Pusić koja se kandidirala za glavnu tajnicu Ujedinjenih naroda, precjenjujući svoje sposobnosti i mogućnosti potpore sa strane, u astronomskim količinama. I kad nije uspjela, nikome ništa, ostaje u Saboru glumatati narodnu zastupnicu, a zapravo iza nje ne stoji nitko. Usput rečeno, gospođu Pusić predstavlja popularna Wikipedia da je rođena u Zagrebu, Jugoslavija. Nije to promijenila, a i kako bi kad je više bila šefica diplomacije tzv. Regiona nego naše države.

Zašto HDZ prepušta kadroviranje manjincima?

Glede uloge „državnih glumaca“ ni Hrvatska demokratska zajednica nije daleko odmakla od ostalih hrvatskihstranaka. Hadezeovci stalno naglašavaju da su ključna hrvatska stranka, da bez njih ne bi bilo hrvatske države, no kad se malko bolje pogleda, može se utvrditi da je najviše bivših članova Saveza komunista našlo utočište u HDZ-u, više nego u Socijaldemokratskoj partiji, ali u naglašavanju hrvatskoga nacionalizma i u mahanju trobojnicama hadezeovci su bili najuočljiviji i najglasniji. I oni su glumili ono što nisu bili. Možda se to nešto promijenilo u posljednjih 25 godina, ali ne previše. Još uvijek u HDZ-u vlada negdašnji partijski „demokratski centralizam“, odnosno šefovi stranaka odlučuju gotovo o svemu, njihova je posljednja. HDZ bi zapravo trebao biti pučka stranka s više frakcija koje trebaju biti ne samo političke nego i strukovne i teritorijalne. A to znači da se pojedine frakcije stvaraju temeljem nekih razlika u mišljenjima, ali i po zvanjima i po pokrajinskoj pripadnosti.

Klasičan primjer za samoodlučivanje jednoga čovjeka u HDZ-u njegov je predsjednik Andrej Plenković. To se odnosi se na tajanstvenost oko odabira ministara za novuvladu. HDZ sigurno ima više kandidata nego ministarskih stolaca i to mu služi na čast, ali nije tajna koji su ministri u prošloj vladi bili najbolji i stoga bi trebali nastaviti svoj posao. Među njima je na prvome mjestu ministar kulture Zlatko Hasanbegović koji je stalno na udaru nekih ekstremnih ljevičara i manjega dijela zastupnika nacionalnih manjina. Zar je Hrvatska pala na tako niske grane da kadroviranje vlade preuzimaju ideološki i nacionalni manjinci? Ako je tome tako, onda ju se s pravom može nazivati banana republikom. A krivnju za to snosit će onaj koji je nedavno rekao kako mu se nitko ne smije miješati u odlučivanje tko će biti ministar. To nije demokratski. Takve odluke uvijek su rezultat raznih prijedloga i kompromisa. Od demokratičnosti političkih stranaka u najvećoj mjeri zavisi i demokratska zrelost neke države.

Ako Hasanbegović otpadne kao izraziti konzervativac i kao moguća spojnica između Hrvatske i muslimanskoga dijela Bosne i Hercegovine, to će oslabjeti unutarnju i vanjsku politiku naše republike. Toga bi morao biti svjestan i budući predsjednik hrvatske vlade kojega naveliko hvale upravo oni koji ne vole Hrvatsku. Pametnome dosta. U demokratski zrelijim država to je drukčije, u njima su i stranke pluralistične.

Ne treba se plašiti „frakcionaštva“ u demokratskim strankama

U austrijskoj pučkoj stranci ÖVP-u postoje podorganizacije zemljoradnika, činovnika i pripadnika pojedinih pokrajina Ländera, no sve skupa čine jednu cjelinu, stranku desno od centra. Slično je i u drugim zemljama EU-a. U njemačkoj Socijaldemokratskoj partiji frakcije su uglavnom političke naravi, od izrazitih ljevičara do umjerenih desničara, no nitko ne sumnja u njihovu privrženost njihovoj stranci. I u ostalim državama Europske unije velike pučke stranke posjeduju frakcije i izrazite pojedince koji zastupaju nerijetko drukčija mišljenja od vodstva stranaka i ništa im se negativno ne događa.

Ne treba se plašiti „frakcionaštva“ u demokratskim strankama, kako su taj izraz zloupotrebljavali komunisti, nedopuštajući ni milimetarski pomak od tzv. pravocrtne politike jedne monolitne Partije. Ako bi bile dopuštene razlike u nekima ne baš najvažnijim mišljenjima različitima od stavova vodstva stranke, političari se ne bi trebali pretvarati, to jest glumatati, izražavajući privrženost svemogućemu Vođi bez obzira na svoje intimno mišljenje. Čak je i Mao Ce Dong govorio „neka cvjeta stotine cvjetova“, dakako to je bila demagogija, ali u demokraciji ne bi smjela biti. Baš bi te razlike bile dokaz za demokratičnost neke stranke.

Idemo dalje. Je li Hrvatska seljačka stranka zaista stranka seljačkoga staleža? Nije sad, a niti je ikad potpuno bila. Stjepan Radić uzeo je taj naslov za svoju stranku u vrijeme kad su oko 80 posto Hrvata bili zemljodjelci, uveo je seljaštvo u politiku, ali strankom su upravljali učeni ljudi, u vodstvima su seljaci bili samo „nakit“. Danas seljaci čine valjda ne više od 15 posto stanovništva Hrvatske pa naslov seljačke stranke nije adekvatan. Bolje bi bilo kad bi se HSS uključio u HDZ, a zemljodjelci namjesto stranke osnovali snažnu sindikalnu organizaciju bez političkih sadržaja, tražeći sva prava za svoje članstvo tako da procvjeta plodna Slavonija koju masovno napuštaju njezini stanovnici jer u njoj ne vide svoju budućnost, a ona bi mogla prehranjivati barem deset milijuna ljudi.

Čudni su hrvatski politički običaji

Čudni su hrvatski politički običaji. Stranke u našoj Republici niču kao gljive poslije kiše. Kad se netko naljuti na svoje stranačko vodstvo ili ga on odbaci, jednostavno osnuje novu stranku i dade joj neko čudno ime. To bih nazvao privatnim strankama čije bi članstvo moglo stati u dva tramvajska vagona. Slično se događa već od početka stvaranja naše države među pravašima. Koliko ono ima pravaških stranaka? Pet, šest, sedam? Jadni Ante Starčević vrtio bi se kao ventilator u svome šestinskome grobu kad bi znao što je ostalo od njegove negdašnje legendarne stranke. Zapravo veći dio pravaša lako bi se uklopio u HDZ, ali ovo je puka želja jer svi oni misle da su megahrvati, da ih u rodoljublju nitko ne može nadmašiti. Ljuto se varaju jer rodoljublje i domoljublje ne mjere se demagoškim tvrdnjama nego praktičnim djelovanjem u korist naroda i države.

Vjerojatno bi trebalo modernizirati hrvatski Zakon o političkim strankama. Stranke bi trebale imati mnogo veći broj članova nego dosad, znači više od stotinu, da bude priznate kao takve. Prije nego što budu uvrštene u registar, stranke bi trebale održati osnivačku skupštinu, izglasati Statut i dokazati da posjeduju određenu svotu novca kako bi državna uprava znala da mogu djelovati kao pravne osobe. Ovo nije nevažno jer nitko ne može osnovati ni privatnu tvrtku ako ne posjeduje određena financijska sredstva. U svakome slučaju, ovo smo više puta ponovili, zakonom bi trebalo odlučiti da stranke mogu izaći na izbore samo pojedinačno, a ne na zajedničkim listama, tako da im se zna stvarna jakost u biračkome tijelu. Sve drugo je manipulacija. Za glumatanja članova stranaka krivi su i mediji koji često donose izjave onih kojima je jedini cilj populistički se svidjeti biračima. Mediji trebaju stalno upozoravati na razlike između riječi i djela svih političara. Ako to ne čine, očito se nalaze u službi onih od kojih očekuju porezne olakšice i ostale prednosti pa i u davanju ekskluzivnih informacija, a to je poraz svakog ozbiljnoga žurnalizma, na žalost tako često viđenoga u Hrvatskoj.

Gojko Borić/Hrvatski tjednik/http://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo