Ilija Vincetić : LUSTRACIJA! PITANJE IZBORA ILI NUŽNOST?

Vrijeme:6 min, 21 sec

 

 

LUSTRACIJA!  PITANJE IZBORA ILI NUŽNOST?

Uvod

Danas mediji bruje vijestima o najavljenoj „Lustraciji“ u javnom životu Republike Hrvatske. Samo spominjanje tog, za svako društvo u tranziciji iz totalitarizma u demmokraciju, normalnog, samorazumljivog procesa, u Republici Hrvatskoj je lijevi dio političke scene (ali i poneke koji su se smjestili u centar), doslovno „podigao ne stražnje noge“. Da budemo do kraja iskreni, mnogi u HDZ-u, ali i brojnim strankama „desnije“ pozicioniranim od njega „strepe i drhture“ na sam spomen lustracije, iako se ne usude otvoreno pobuniti. Sve ispraznice kojima su korumpirani, lijevi mediji punili novinske stupce, ili okupirani elektromagnetni spektar, sa izuzetkom nekoliko privatnih televizija sa koncesijom na lokalnoj razini, tipa:

-„okrenimo se budućnosti“, „dosta je ustaša i partizana“, „okrenimo se onome od čega živimo“, „dajte nam gospodarske programe, posla i bolji životni standard“ i tome slično,

raspadaju se danas, poput mjehura od sapunice, i jasno govore da su bile tek „dimna zavjesa“ za nastupanje „crvene falange“, u ulozi prethodnice lenjinove boljševičke revolucije iz 1917.godine. „MI ili ONI“, bila je objava ideološko-političkog rata, a „We’ll give them hell“, poziv na juriš!!

Zločini komunističkog režima, provedeni nakon svibnja 1945.godine, u vidu brutalnih, masovnih fizičkih likvidacija razoružane Domovinske vojske, civila, ranjenika, bolesnika, žena i djece, nemoćnih, zločin koji se ne broji u tisućama, desetinama, nego u stotinama tisuća, desetkovao je hrvatski narod i njegov biološki potencijal. Pri tom se nerijetko zaboravlja da je u tom suludom plesu smrti, u vremenima u kojima život Hrvata nije vrijedio metka, te su u najvećem broju zvjerski pobijeni hladnim oružjem i raznim oruđima, ili pak živi zazidani u rudarska okna, zatrpavani u protutenkovske rovove, kojim je hrvatski narod desetkovan, HRVATSKA INTELIGENCIJA istrijebljena. Ono što je fizički preživjelo protjerano je u progonstvo, ili toliko zaplašeno, da se ni danas ne usuđuju „podići glavu“. Neki povjesničari, pa i pravnici, a poglavito „stručnjaci opće prakse“ tvrde da se nije radilo o ratnom zločinu, zbog toga što se rat formalno završen par dana ranije. Da se nije radilo o genocidu, zbog činjenice da je zločin (uglavnom) organiziran unutar istog naroda, te ne udovoljava definiciji genocida. Strogo formalno, „de iure“ gledano, možda su i u pravu. Nisam siguran. Niti ovdje ima prostora za sučeljavanje argumenata „za“ i „protiv“, niti se ja smatram kompetentnim presuđivati. No, ono u što sam siguran, za što postoje dokazi i svjedoci, „de facto“, ti zločini su se dogodili.

Po svojim razmjerima, po okrutnosti, organiziranosti,nadmašuju bilo koju inkriminiranu radnju izvan opisa zločina genocida i masovnih ratnih zločina. Po činjenici da su provedeni od strane organizirane sile, po nalogu političke vlasti koja je imala nadzor nad tim instrumentarijem sile, nadilaze sve poznate primjere represije organiziranih snaga pod učinkovitom političkom vlašću, uključujući i zločine odmazde u periodu rata (1941.-1945.), bez presedana u cijeloj ratom zahvaćenoj Europi. Niti poslijeratni zločini staljinovog režima, sa aspekta broja žrtava u odnosu na ukupan broj žrtava, nisu usporedivi s ovim zločinom, provedenim nad Hrvatima. Po dokazima da je ta politička vlast zločine zapovjedila, po izvršenju zločince nagradila, u svakom slučaju nije ih sankcionirala, nego (samo u manjem opsegu) provedbu zločina nastavila prakticirati idućih 45 godina, jasno je da je zločin planiran, organiziran, politički motiviran, (u ovom slučaju i ideološki, s tim da je umjesto rasne mržnje na djelu bila „klasna“, vjerska, i svjetonazorska).

Činjenica da je država (režim) prikrivala , nijekala, relativizirala, zabranjivala i kažnjavala sjećanje, izraze pijeteta za žrtvu, pravo na grobno mjesto i oznaku groba, identitet žrtve, pokop u krugu obitelji, pravo na vjersko obred pokopa i običaje, govori o zločinu memoricida, ponovnog viktimiziranja, ali i kriminaliziranja žrtve. Činjenicom planskog indoktriniranja u području obrazovanja, kulture i svim drugim oblastima javnog života, država preko obrazovnog sustava i institucija u kulturi,  žrtve proglašavala zločincima a zločin pravednom kaznom, upućuje na zločine „memoricida“ i „kulturocida“. “Memoricida” koji su nad hrvatskim narodom počinili komunisti, jedan je od najtežih planiranih i organiziranih zločina u zabilježenoj povijesti ljudske vrste. Duboko u svijest mnogih etničkih Hrvata usađene su komunističke laži i povijesne krivotvorine.

Na žalost, od osamostaljenja Republike Hrvatske i demokratskih promjena u politici, na „ispravljanju“ posljedica tog zločina, se ne čini gotovo ništa. Lustracija, (polako, ali sigurno) sve više postaje tek “krilatica”, (politička parola), sve je bliže postati ispraznica. Mali broj ljudi shvaća kako se Hrvati moraju osloboditi nametnutog tereta krivnje i objektivizirati svoju prošlost u II SR. I istodobno, raskrinkati partizanske, i ništa manje (nešto kasnije) komunističke zločine. Mali broj nas vidi kako to neće biti moguće, sve dok se iz javnog života ne prognaju bivši i sadašnji (mentalni) komunisti, te njihova djeca i unuci. Djeca i unuci?!, upitat će se “slobodoljubivi” dio “neutralnih” etničkih Hrvata. Pa, zaboga, “ne mogu djeca biti odgovorna za grijehe očeva”!!, reći će mnogi. I biti će glasni  kada su u pitanju josipovići, milanovići, brozovi, leke, pusići i nebrojeni drugi. Grijesi njihovih otaca “ne smiju biti stavljeni na teret djeci”!!, čuje se vriska. Liberala, naprednjaka, „lijevih“ intelektualaca, medija…! No, isti ti “istino i slobodoljupci”, prekapaju po dalekoj prošlosti svakog političkog Hrvata koji se pojavi na javnoj ili političkoj pozornici. Istražuje se rodoslovlje, (do devetog koljena), pokušava se pronaći i najmanji crimen ili pak praznina, koju se nastoji popuniti, ne vodeći računa o vjerodostojnosti i istini. Plasiraju se laži i poluistine. I gle, zaboravlja se načelo po kojemu „djeca ne mogu biti odgovorna za grijehe otaca“!! Ponovno se (istina ne u institucije vlasti, ali u javni diskurs da) uvode „ideološke komisije SKH“.

I jasno se ocrtavaju njihove „potkomisije“ koje su djelovale pod nazivima:-„ideološka“, „kadrovska“, „organizaciona“, „reviziona i komisija za historiju“, …., a od 1965. godine i mnoge druge. Vrlo učinkovito se provodi dobro uvježbana, 70 godina stara „lustracija“ na boljševički način. Ad hoc „narodnih sudova“, bez suđenja i dokaza, pod geslom „SMRT FAŠIZMU“, a u nedostatku fašista, etiketiranjem „proizvoditi ih“ u broju dovoljnom da „utaži glad“ poludjele gomile „revolucionara“!!

Najnoviji događaji  pokazuju svu nakaznost dijela javne i većine medijske scene. Nevjerojatna je dubina kojom je u podsvijest urezana mržnja prema svemu Hrvatskom, domoljubnom, katoličkom. Usudio bih se reći kako je došlo do genetske mutacije, (kao da je nastao novi gen koji reagira na sve „što hrvatski diše“). Zato, danas, više nego ikada ranije, treba kao „uvjet svih uvjeta“, potencirati potrebu demokratske LUSTRACIJE. Lustracije, bez koje neće biti nikakvih promjena na bolje u Republici Hrvatskoj.

Stoga, osjećam potrebu, po tko zna koji put, ukazati na zločin „Memoricida“ koji se dogodio, i što je još gore, koji se događa!! I događati će se, sve dok se kod većine Hrvata ne osvijesti činjenica da djeca i unuci komunista, istim žarom, sa istim ciljevima i motivima, nastavljaju provedbu tog besprizornog zločina.

Zločina „kulturocida“ koji je proveden na doktrini „obrazovne i kulturne hegemonije“ Antonija Gramscia, iz dvadesetih godina prošlog stoljeća. Griješe svi oni koji pozivaju na zaborav, koji niječu pogibelj od tih, (nikada poraženih) snaga. Sve dok Hrvati ne shvate kako je nijekanje i relativiziranje komunističkih zločina „suučesništvo“ u njima, Hrvatski narod neće imati demokratskog kapaciteta pokrenuti proces koji će voditi ka zajedništvu. Bar kada su državnost (državotvornost), nacionalni suverenitet i ostali legitimni interesi u pitanju. Zajedništvo unutar Hrvatskog političkog korpusa je nužno, no, to zajedništvo nikada neće zaživjeti, ako se antihrvatske snage ne svedu ispod 5% udjela u ukupnom broju žitelja.

Jesu li Hrvati svjesni što se događa, ili je 45-godišnja primjena Gramscijeve doktrine „obrazovno – kulturne hegemonije, u našem narodu proizvela ireverzibilan proces. Je li u pravu bio Milanović, „ispalivši“ predizborni slogan:-„Nema povratka na staro“! (crvena) „Hrvatska raste“!! Je li „virusu crvene groznice“, bilo dovoljno osvojiti dva mandata, da se iz stanja „na granici života“, na koje je sveden 1990. – 1995., revitalizira u epidemiju koja ugroža Hrvatski politički, ali i etnički korpus?

 

Ilija Vincetić /Hrvatsko Nebo

 

Facebook komentari

komentara

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.