Ljubica Kolarić Dumić : ZBOG OZEBLE TUGE MOJIH RODITELJA KUPILA BIH NAŠU KUĆU

ZBOG OZEBLE TUGE MOJIH RODITELJA
KUPILA BIH NAŠU KUĆU

KUĆA NA PRODAJU

Kad bih već jedanput mogla zaboraviti i kuću i zavičaj. I onu fotografiju koja mi neprekidno stoji pred očima. No uzaludna je moja borba sa srcem. Uvijek me je pobjeđivalo. I sada ga vidim kao pobjednika. – Nema zaborava! Čujem kako mi dovikuje, a ja kao nekad bosonoga trčim svojim livadama. Berem zeleno voće, skrivam se po dvorištu, uživam u mekoći prašine i čekam prve snjegove.

Tražim izgubljeno. Zavirujem u svaki kutak u kojemu se skriva radost moga djetinjstva, sigurna da me čeka sve što sam tamo ostavila. Žedno cvijeće, uvenule trave, mirisi i boje proljeća, jesen u vinogradu, majčin grob i grobovi svih naših predaka. Moja kuća i crkva. Velebna, prazna i tužna, a nekad, onako ogromna, prepuna vjernika. Pred kraj drugoga svjetskog rata bila je minirana, stanovništvo sela prepolovljeno. Mlađi muškarci ostali na ratištima, a mjesto dobilo udovice i gladnu djecu.
Slike zavičaja miješaju se s glasovima na radiju. Opet onaj književnik govori o svom viđenju hrvatskoga pravopisa. Ljutim se. Zašto o svemu kod nas baš on mora dati svoje mišljenje. Današnja radio emisija kao da je odabrana da mi pomogne otjerati novu bol.

Gledam nevješt rukopis na komadiću papira na kojemu piše da se prodaje moja rodna kuća u otetom zavičaju. Zamišljam što bih ja odgovorila novinaru i uključujem se u razgovor. Iz moje kuhinje, odakle me nitko ne čuje, to je veoma lako. Hrabro poričem sve što onaj sveprisutni književnik ustvrdi. Potom počnem analizirati pravilnost napisanih riječi na papiru, koji mi se počeo lijepiti za prste, a ono prodaje se toliko je naraslo da je ispunilo čitav vidik.

Pred očima mi se iznenada zamaglilo. Glasovi s radija i iskrivljena slova na obavijesti o prodaji naše kuće, počeše se glasno rugati mojim mukama. Vidim oca kako zadnji put izlazi iz dvorišta i ostavlja otključana vrata. Istjerali su starca iz njegove kuće i sada je prodaju.

Je li im suvišna ili se ipak boje u njoj živjeti?

Ili su se uplašili pogleda moga oca na odlasku?

Čežnja za zavičajem vraća me u rodno mjesto. Preda mnom moji Kukujevci. Pravilno složene ulice, crkva, dvije škole, hrvatski dom, hrvatska čitaonica, trgovine, ambulante, za liječnika i veterinara, zanatlijske radnje.

Oko kuća vrtovi s povrćem i cvijećem, a u daljini beskonačna polja i Fruška gora, ljepota od koje se čovjeku steže u grlu pa ne zna otme li mu se pjesma ili vrisak pri svakom izdisaju.

A tko nije čuo jeku u planini, neka ode u vinograd na brijegu ili u dol među visoko drveće. Neka pusti srce da se uplete u granje, što se za suncem uzdiže k nebesima. Tako će se, sjedinjen sa zemljom kroz sokove stabla, dignuti do neslućenih visina kamo ne stiže ljudski jad i patnja. Ne znam je li itko uspio opisati i naslikati onaj Srijem koji smo ponijeli u srcu. Jutro ili podne. Pjesmu sutona ili čežnju noći. Proljeće ili jesen. Prašinu ili snijeg. Umor i radost na licu u isti tren. Je li itko ugledao sliku, koju stvara suza dok bol ne slomi srce?

Koje li sreće što otac ne može vidjeti ovaj oglas o prodaji naše kuće.

Prevrćem riječi kao zrnca krunice u molitvi. Korizma je. Uskoro će Uskrs. Možemo li se ponašati kao što nas Isus uči? Život bez opraštanja pretvara se u pakao. No, postoji li veći pakao od onoga koji je proživio moj zavičaj? Molim za mojega oca, koji im za života nije oprostio. Do posljednjega daha bio je ljutit i nesretan.

Pogledam izgužvani papir i iskrivljena slova. Kuća na prodaju! Ruka mi je vlažna. U glavi mi tutnji poput jake grmljavine.

Oprostiti! Oprostiti! Moramo oprostiti…

Što bi otac učinio da su njemu umjesto meni, donijeli vijest o prodaji kuće?

Na što me sve nisu podsjetile ove riječi. U djetinjstvu sam zbog neznanja i straha stavljala aspirin na bolesni zub, a sada odgonetam pravilnost napisanih riječi pokušavajući otjerati njihov duboki i strašni smisao. Je li rukopis ispisan ili je tekst pisala ruka navikla na motiku i teške poslove? Koliko bih bila sretnija da samo ispravljam nečiji loše napisan tekst? No, na komadiću papira stajala je poput nakaze istina o našoj tragediji i ulijevala mi neizreciv strah. Hoću li ikada vidjeti naše dvorište, sjediti na kućnom pragu?

Što je s mojim obećanjem? Vratit ću se, Zemljo…

Kuća na prodaju! Prodaje se kuća! Poruka je ista, a moglo bi pisati samo prodaje se, jer je objekt vidljiv. Tako seljaci uz cestu umornim putnicima nude vreće krumpira za zimnicu, raznovrsno osvježavajuće voće i sve što im je te godine dobro rodilo. Novim mislima nastojim obezvrijediti ovaj komadić papira, koji mi sve jače peče dlanove, te dodajem kao da držim važan govor: – Svašta čovjeku na putovanju može zatrebati. Znaju to ljudi dobro pa onako na suncu, koje im prži mozak dok znoj lijepi odjeću za iscrpljeno tijelo, poredaju sve što imaju s nadom da će baš pred njih stati većina vozača, te onako žedni i umorni kupiti i ono što im ne će trebati. Kad me nepravda zapekla jače od ljetne žege, ona moja nesretna rodna kuća, podsjetila me na izvrnutu seljakovu muku, tamo na nekom kilometru autoputa, gdje ponižen i zgažen moli za žeđ onih, što često u bjesomučnoj jurnjavi ne vide ni auto iz drugog smjera, a kamoli patnju malog čovjeka.

Od stida i umora on bi najradije sve ostavio tu na cesti pa neka onaj tko je žedan, uzme i tako riješi obojicu, svakoga svoje muke. Sebe žeđi, a njega, jadnika sa ceste njegove vječne patnje. Samo treba smanjiti brzinu. Ne bi li baš to trebalo učiniti? Razbistriti glave koje su blizu usijanja od ludosti i pakosti. Ali komu reći da smanji brzinu i zastane, makar na trenutak. Da se okom pravde osvrne oko sebe. Možda bi u takvom času naglog otriježnjenja nestala i ona neutaživa žeđ za tuđim, što neprekidno stvara novu i sve jaču, radi koje čovjek zauvijek ostaje žedan pa juri bez zaustavljanja do samouništenja.

– Ako želiš stići, moraš krenuti, često mi je govorio otac, a ja ne krećem, nego se vrtim oko nevažnog pitanja je li obavijest o prodaji naše kuće dobro napisana, kao da je to najvažnije pitanje na svijetu. Kuća i krumpiri. Rugam li se ja to onima, koji su se usudili napisati ovaj oglas ili ih samo – ovako izdaleka – u nadi da me ne će stići njihova ruka, koja je istjerala moga oca iz doma njegovih predaka, želim upitati kako se ne boje pravde. Ili sebe pokušavam uvjeriti da je sve ovo samo varka, obična izmišljotina nekog šaljivdžije i da će mi veoma brzo netko javiti pravu istinu te ću uskoro opet smjeti doći kući.

Zavaravanje mi danas dobro ide. Oduvijek sam bila i ostala strašljivica. No u svojoj sobi i u svojoj osami, bez straha mogu odgovoriti onom novinaru s radija što ja mislim o hrvatskom pravopisu, čak mu i reći zašto oni, novinari, uvijek o svemu pitaju iste ljude. I još bih potpuno ohrabrena u sigurnosti svoje sobe, kazala tom novinaru da se što pitanja o mojoj Zemlji češće postavljaju onima, koji je ne vole ili čak mrze sve je hrvatsko.

Nastavljam prebacivati riječi, vrstu i značenje, piše li se ovako ili onako, što treba biti sastavljeno, a što rastavljeno. Na kojoj je riječi rečenični naglasak, što je važnije, i je li u samoj biti, u ovoj mojoj situaciji važno isticati neku riječ, koja ide na prvo, a koja na drugo mjesto. Noge su mi nečim nevidljivim svezane. Ne mogu se ni pomaknuti niti bilo što učiniti. I dalje uspoređujem prodaju krumpira i luka uz cestu, na vrelini ljetnog dana s ponudom naše kuće nepoznatu kupcu, koji nikada ne će otkriti tajnu graditelja, rađanja i umiranja, snova o budućim kolijevkama i prvom glasnom plaču djeteta.

Razaranje i odlasci postadoše naša stvarnost.

U mislima se ponovno vraćam ocu i majci. – Kolika je bila vaša patnja?

Jedna za drugom, pred očima mi se nižu sve tužnije slike. – Ajde, Mikola, požuri, kiša će nas potpuno smočiti do sela, govorila je davno majka ocu, na tuđoj njivi, dok je zaostajao za njom i za bratom, jer ih sa svojom ranjenom nogom nije mogao stići.
Tada, poslije drugog svjetskog rata uzeli su nam zemlju, jer je kulacima trebalo sve oduzeti. Sve osim nas djece koja nikomu nisu trebala. Bili su darežljivi pa su im pored djece ostavili i kuću. Iako su dobro znali da seljak bez zemlje ne može živjeti!
No imali su oni valjda neki svoj plan. A kad su onako kao štakori tražili je li ostalo još koje zrno brašna ili soli, odlazili bi na tavan i vikali da su sigurni kako je negdje nešto skriveno, a baš im je još to trebalo. Uzeli bi nam sve, a mi smo ostajali gladni i bosi. Bila sam malena i jako voljela kruh. Pa kad bi baka do iznemoglosti tužnim glasom ponavljala da kruha nema, onako nerazumna i gladna govorila sam neka ona meni samo da – makar ga i nema.

U našoj se kući ta moja dječja žalost zbog gladi dugo prepričavala kao anegdota. Može li se razveseliti ljudska tuga? Dugotrajnu i punu straha, tugu kojoj se ne vidi kraj, mogla su nasmijati jedino gladna dječja usta koja je trebalo nahraniti i zbog kojih se moralo živjeti.

Kuća na prodaju! Ili: Prodaje se! Svejedno. Kad je Srijemac prodavao kuću? To je ono što me grize! Kako je napisano, meni je ovoga časa uistinu svejedno, ali uporno ponavljam: imenica, prijedlog, glagol. Ili samo povratni glagol. Prodaje se! Sama pomisao na značenje povratnih glagola izazva u meni novi osjećaj. Nadu. Nadu u povratak. Vratiti nekome nešto. Ono što je bilo njegovo. Pravedno i pošteno. I djeca tako kažu: Vrati mi moje igračke! Djeca su u samoj svojoj biti pravedna, a ovdje je itekako riječ o pravdi.

Može li se kupiti rodna kuća?

Čudnog li pitanja. Ako se prodaje, onda svatko može biti kupac. Pa i onaj tko se u njoj rodio. Jedino bi tako postao dvostruki vlasnik. Prvo mu je pravo stečeno rođenjem, a drugo bi dobio kupnjom. Vrlo zanimljivo. Imenice i glagoli, njihova značenja, pravo i pravda, tko može biti kupac, pravopis i želje, sve mi se izmiješalo u glavi, zapetljalo i zakompliciralo. I opet ne vidim rješenje, kao ni za onu svoju zubobolju iz djetinjstva. Lakše je staviti aspirin na bolni zub, nego otići liječniku.

Kao za slamku i sada se hvatam onoga što mi ne će izliječiti ranu, a noć je puna mraka. Niotkud glasa koji bi me ohrabrio i šapnuo da dignem ruku, da već jedanput i ja dignem ruku i progovorim. Valjda mi nitko ne će zamjeriti. Ponovno čitam obavijest bolno zagledana u fotografiju rodne kuće. Kome da kažem svoju ludu želju? Da želim kupiti očevu kuću. U noći me nitko ne će čuti pa mogu vikati koliko hoću. Dok me glas ne izda ili dok mi se ne zavrti u glavi. – Željela bih kupiti očevu kuću! K u p i t i o o č e e v u u k u ć u u u !

Ovako ljudski slaba molim za oprost i oca i majku, što su na tuđim njivama po blatu, mokri od kiše i ozebli od tuge i hladnoće, žurili da zarade dnevnicu koju bi mi poslali u grad za školovanje. Kolika je to žrtva i kakva ljubav bila! Uzeti od sebe sve, ne ostaviti ni toliko da kupe nova kola i drugog konja da ne idu pješke na tuđu njivu.
Misli mi lutaju sve dalje i dalje. Pitanja bez odgovora odzvanjaju prazninom. Koliko ću se puta upitati: – Zašto se to nama dogodilo?

Komu su smetali Hrvati u Srijemu? Što smo mi to radili da nas je trebalo istjerati iz naših kuća? Zbog ozeble tuge mojih roditelja kupila bih našu kuću!

Da mi je bar čuti očevo mišljenje. To je ionako njegova kuća. Ja sam se u njoj samo rodila, a on ju je gradio i dograđivao. Imao je divne planove u mladosti. Napravit će svojoj djeci novu veliku kuću. Nabavio je sve potrebno za gradnju i radovao se. Onda je počeo drugi svjetski rat iz kojega se vratio teško ranjen. Postoje li riječi i molitve koje bi mi pomogle izliječiti očeve rane? Hoće li me netko ukoriti, ustvrditi da mi se pomutilo u glavi, da mi ništa nije jasno i kako ne razumijem da nemam pravo na kuću u kojoj sam rođena. A otac bi, već ga vidim onako dostojanstvenog, kao što je uvijek činio kad osjeti opasnost, značajnim pogledom i snažnim glasom uzviknuo: – Ti se ni u što ne miješaj! Je li obavijest o prodaji kuće pravilno napisana?

– Prestani zanovijetati o pisanju! Sve više se ljutim na sebe. Moram skinuti ovaj kamen s leđa što me pritisnuo i postao toliko težak da ga više ne mogu nositi. Hoću li moći izgovoriti što želim i hoće li me itko čuti?
Hoću li ikada više smjeti otići kući? Hoće li nam vratiti oteti zavičaj?

Koliko godina još mora proći da bih se usudila prijeći granicu? Tako bih rado otišla majci na grob… Ako odem, kako ću ući u naše dvorište, koje više nije naše. Tko će mi otvoriti vrata?

Kako ću pitati: – Mogu li kupiti ovu, vašu – našu, moju kuću?

Moram otići. Trebam samo čvrsto odlučiti, natjerati korak koji ne će na onu stranu. Zašto se toliko bojim susreta sa svime što sam tamo ostavila? Ni otac dok je bio živ nikada nije rekao da želi vidjeti svoju kuću. Jedino je do kraja života bio ljutit i nesretan. Strahovito nesretan.

Ljutio se i proklinjao one, koji su ga staroga otjerali. Gledala sam starca kako plače. Kletve su strašne i vraćaju se poput jeke u planini. Mojemu se ocu ionako više ništa ne može dogoditi pa se ne moram bojati.

Za njega je sve završeno. Ni kiše ni vjetrovi ne mogu zaustaviti njegov korak na mokroj zemlji. Ni ljetna prašina podignuta uvis, ni snježne oluje, više mu nikada ne će zakloniti pogled na njive otetoga zavičaja.
Ne može vidjeti čak ni oglas da se prodaje njegova kuća.

Ljubica Kolarić Dumić/Hrvatsko nebo