Terezija Dedaković : Vinogradi već obrani, a kukuruz upola. Jesen……..

Vinogradi već obrani, a kukuruz upola. Jesen.

Ne želim pisati o Slavku Kolaru, Roži,Ivi, Jakobu i Bari Pavunčec. Ne želim pisati ni o jedinoj pismenoj osobi na Bikovskom Vrhu, panduru Mati Domitroviću. Pišem na temu “Svoga tela gospodar.”

Ovih dana svjedočimo, što u tiskovnim, što u elektroničkim medijima prepucavanjima na temu -abortus da ili ne, piše se o pravima na život, pravu žene da odlučuje o svom tijelu što je lijepo opisalo pero Slavka Kolara. Neki tvrde da fetus nije živo biće već nešto, ne znam ni sama što. Iščitavam da neki idu toliko daleko da začeto dijete smatraju stranim tijelom koje treba pod hitno izvaditi iz maternice poput karcinoma. To strano tijelo nije došlo u maternicu samo od sebe. Začeto je, svi znamo na koji način i da je za taj čin potrebno dvoje ljudi. Muškarac i žena. Isto tako svima je dostupna literatura o nečemu što se zove kontracepcija i svaka žena koja ne rabi kontracepciju točno zna kad su joj plodni a kad neplodni dani. Dozvoljavam da ima žena koje to ne znaju izračunati, ali dobro. Piše se, svađa se, tom temom će se pozabaviti čak i Ustavni sud. Vjernici organiziraju molitvena okupljanja, mole za život što kod mnogih izaziva zgražavanja i osude. Ostavimo tu temu Ustavnom sudu,neka se razvlači po medijima, neka se priziva glas savjesti ( nadam se da kod nekoga postoji i savjest), manimo se sada te teme.

Mene užasava činjenica da se nitko nije sjetio pozabaviti onim parovim koji žarko žele dijete a ne mogu ga imati. Znam podosta slučajeva gdje su se žene patile, išle na umjetne oplodnje koje su prvenstveno bolne, pa onda skupe. Začele bi, veselile se trudnoći i došlo bi do spontanog pobačaja. Nakon toga je uslijedio šok, nevjerica, suze i kruna svega depresija. Nisu se dale, borile su svoje bitke i sada imaju djecu. Trud, liječenje, bol, patnja i sve kroz što su prolazile urodilo je plodom. Danas su ponosne i sretne majke. Kada će se naše društvo sa mrvicom empatije prisjetiti tih žena? Što je sa bračnim partnerima koji na niti jedan način ne mogu čak ni usvojiti dijete jer ih u tome sprečava nemilosrdni državni aparat? Zapitaju li se ikada zagovornici abortusa kako se ti ljudi osjećaju kada čitaju njihove izjave, slušaju ih na televiziji i brišu pri tome suze? Znam jednu gospođu koja je slušala umovanje jedne gospođe koja je zagovarala abortus i uvjeravala nas da je žena “svoga tela gospodar” i može abortirati ako želi, ta gospođa je izustila-rodi ga i daj ga meni ako ga ti nećeš. Prestrašno i pretužno. Da, abortus je ubojstvo. Sada me slobodno razapnite ali to je to. Drugog imena nemam. Napuštene i ostavljene djece ima po domovima širom Hrvatske. Država bi trebala malo olabaviti i dozvoliti partnerima koji nemaju djecu lakše posvajanje i time olakšati život tim ljudima i toj napuštenoj dječici.

Ispadamo humaniji kada su u pitanju napuštene životinje-dapače i njima treba omogućiti krov nad glavom, hranu, vodu i ljubav. Zapitajmo se gdje su tu bračni partneri iz ove priče, gdje su dječica smještena u domove i zapitajmo se na kraju-jesmo li zaista svoga tela gospodari? Nismo. Sutra mi mogu otkriti galopirajući karcinom i za par mjeseci me nema. Jesam li svoga tela gospodar? Nisam. Može me bubnuti kamion. Auto. Može me klopiti infarkt. Ja gazda? Ne. Nisam ni dragi Bog, ni Ustavni sudac da donosim odluke ima li moje nerođeno dijete pravo na život ili ću ga odstraniti poput kancenogene mase iz svog tijela. Nismo gospodari života i smrti. Samo smo ljudi. Ukoliko ne želite djecu rabite kontracepciju. Netko bi dao sve na svijetu da dođe do djeteta. Vodite računa o takvim ljudima. Vodite računa o samohranim majkama koje su bez obzira što su same ostavši trudne odlučile roditi i podizati dijete same. Poznam i takve. Neke su u tim mjesecima bile nezaposlene ali rodile su i danas nisu same. I nikada nisu požalile što su rodile svoje dijete.

Terezija Dedaković/Hrvatsko nebo