Od vremena Jošue(Stari zavjet) vidjeli smo stalne zaborave prisutne kod mnogih ljudi.
Zaboravlja se doslovno sve, pa ponekad izgleda da svi patimo od demencije. Stanje je to koje iziskuje napor od strane onih koji nas liječe a isto tako predstavlja i jednu nutarnju borbu da se pojedinac odnosno skupina vrati u prvotno stanje.

Tu životnu snagu mnogi od nas crpe od Boga i Njegove riječi.Koje ne mogu a da ne dotaknu onaj najskriveniji dio nas.
Vjerujući, mi se osjećamo korisni u Božjem kraljestvu..Gdje bivamo sretni da možemo podijeliti našu radost postojanja i pripadnosti Stvoritelju..

Jošua je najbolji primjer kakav je to osjećaj imati dobrog mentora.Godinama, boraveći u neposrednoj blizini Mojsija promatrao je njegove reakcije i način njegova ophođenja prema svom Bogu..Naučio je moliti i biti poslušan.Isto tako učio je i na greškama Mojsija koje su ga na kraju koštale radosnog ulaska u Obećanu zemlju..Mojsije je naime preminuo, ne dočekavši ulazak u Obećanu zemlju.

Moramo biti sigurni u to da nas u svim životnim prilikama netko prati..Da nas slijedi i uči od nas..Mentorstvo je snaga koja puno više govori od riječi samog mentora..

Koliko ćemo biti dobri, to će naši učenici svojim primjerima pokazati..Ali vrijeme kao i ljudi je sklono stalnim mnijenama.Promjene su to koje su izravno u prošlosti utjecale na životni put mnogima.

Nitko ne jamči bezuvjetnu sigurnost  jer sa sobom nosi breme naše grešnosti..Koja bi to snaga u našim srcima i tijelima trebala biti da u naše vrijeme hrabro, odvažno i vjerno dovede ovu napaćenu i izmučenu zemlju natrag na put istine i života?

Kao primjer lošeg mentorstva je i naša bliža i daljna prošlosti..Kad god smo imali jake ličnosti koje su svojim željama i idejama davali dodatnu snagu, država, odnosno narod su svoje probleme uspješno rješavale..Sjetimo se dana ponosa i slave i sredine devedesetih godina XX. stoljeća.Pod vodstvom državnika i predsjednika dr.Franje Tuđmana bili smo jaki i na vrhuncu.A kada su neki loši učenici kao nasljednici htjeli pisati povijest kako je oni zamišljaju, naša kola zajedništva i uspjeha su otišla u nekom drugom smjeru..

Razjedinjeni u težnjama i idejama koja su mora se priznati i dijametralno suprotna i često puta izgledaju nerješiva, mi mislimo da je možda spas u stranim centrima moći..Hrlimo  njima u zagrljaj i tražimo mentorstvo..Ali dolazi i druga velika opasnost po narod..

Što ćemo ostaviti budućim generacijama, našim nasljednicima?

Razjedinjeni, nemamo šanse u svijetu i okolini našoj..Koja vreba da nas proguta kao veliki tigar ranjenu lovinu.

 

 Ivan Botica /Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara

NAPOMENA: Komentari kojima se krši Etički kodeks Vijeća za tisak, koji sadrže uvrijedljive, klevetničke i diskriminirajuće sadržaje bit će uklonjeni.