R. Leljak : Zašto se iskopava samo jedno od tri stratišta na Košnici?

70 godina nakon partizanskog zločina

Na desnoj su strani ceste, prema Laškomu iz Celja, visoki i strmi obronci. Neznani ni ne slute da su iza njih lijepi travnjaci, preorane njive, voćke i prepoznatljive seoske kuće. Odjednom padina prestaje. Otvara se tjesnac, ulaz u unutrašnjost. Njome vodi lijepa cesta u selo Košnica, a dalje su uz cestu prema Laškome ponovno nastavljaju obronci.

Upravo tako sam 1989. godine u svojoj knjizi Huda jama opisao put do stratišta Košnica. Tada, te 1989. godine, grobovi su se mogli lako prepoznati jer je ondje zemlja ulegnuta. Svedokinja Jožica Vidmar tada je rekla, da je bila dijete, a sječanje na strijeljanje pamtit će do smrti. Rekla je da su početkom svibnja, jedno popodne, ubrzo nakon rata, autobusima i kamionima dovozili ljude. Autobusi su bili stari, s onim kljunom naprijed. Bilo ih je mnogo. Cijelo popodne ti su ljudi morali kopati grobove.

Alojzija Bornišek, također iz Košnice, te je 1989. godine rekla da su ih strijeljali u jednoj noći, da je njezin muž ujutro, nakon neprospavane noći, otišao pogledati. Zemlja je bila neravnomjerno nabacana na njih. Virile su roke i noge.«Sjećam se zadaha kada su se tijela zbog topline počela raspadati. Muž je kasnije pomogao seljacima zasuti mrtvace«, kaže svjedokinja. Alojzija Bornišek, rođena 1903. godine, te godine, 1989. još je izjavila: »I još nešto. Mjesec svibanj mora biti najnesretniji. Za to ga više na slavite kao Dan mladosti. Bio je previše krvav. To je mjesec strijeljanih.«

U prosincu 1989. godine uzeo sam lopatu i nakon samo dvadeset centimetara iskopao sam žrtve. Tada nisam znao da su to bili hrvatski vojnici.

Slovenska vlasti 2009. željele Košnicu skriti

U ožujku 2009. otvorena je Huda Jama. Je li se netko uplašio ili je samo želio onemogučiti da se otvori i stratište Košnica. Dana 18.rujna 2009. godine lokalno poduzeće Nivo iz Celje uz dopuštenje vlasti na mjesto stratišta dovozilo je riječni sprud koji je izuzet iz rijeka Savinje koja prolazi uz Celje. Stanovnici Košnici obavijestili su me o radovima. Kontaktirao sam predsednicu za ljudska prava u Parlamentu Slovenije Evu Irgl i predsednika Komisije za pravosuđe u Parlamentu dr. Vinka Gorenaka. Radovi su odmah prestali. Danas nije sasvim jasno jesu li tom prilikom pokušavali prekriti stratište samo sa dodatnom zemljom, ili su prije toga iskopali i žrtve i odvezli ih na nepoznatu lokaciju.

Iskopavanja kojih smo svjedoci ovoga meseca pokazala su da su žrtve nađene na dubini od 70 cm. Tijekom sondiranja koje sam provodio 1989. godine, žrtve su bile na 20 cm dubine. Jesu li 2009. godine odvezli dio žrtava? Svjedoci su govorili da su ubijani civili, žene i djeca. Jesu li to žrtve koje su bile zadnje strijeljane u Košnici svibnja 1945. godine te možda odvezene te 2009. godine. Na fotografiji iz 2009. godine vidi se da se tada kopalo do samog križa koji je postavljen na samome stratištu.

U Košnici leže vojnici policijske jedinice vojske NDH iz Zagreba

Početkom ove godine na poticaj i pritisak Udruge Huda Jama, Državna komisija za poslijeratna grobišta, koju vodi dr. Jože Dežman, a na osnovu novoga Zakona koji je u Parlamentu Republike Slovenije donesen 2015 godine, a kojim se za svaku godinu osigurava iz proračuna Republike Slovenije 500 tisuća eura za godina dana, planirala je eksumaciju stratišta u Košnici. Planirano je da se iskopa samo stratište koje je označeno kao Košnica br. 3, ne stratišta Košnica 2 i 1, koja se nalaze u neposrednoj blizini. Zašto je donesena takva neobična odluka? Naime, ekonomičnije bi bilo, a i logističkije, da se otkopaju sva tri stratišta zajedno. Po planu, posmrtni ostatci će biti pokopani u Kosturnici na Teznome kraj Maribora, a nađeni predmeti kod žrtava pohranit će se u Muzeju suvremene povijesti u Ljubljani.

Na žalost, Zakon koji je usvojen 2015. godine sve ovlasti kod iskopavanja dao je Državnoj komisiji. Komisiju je postavio iznad Zakona o vođenju kaznenoga postupka. Iz tog razloga na iskopavanju nije bilo slovenske policije ni predstavnika državnoga odvjetništva i istražnog suca. Ni jedna država u Europi nema takav zakona koji ima takav odnos prema kaznenome djelu genocida koje je počinjeno u svibnju 1945. godine. Novi zakon ne predviđa skupljanje dokaza kod iskopavanja koji bi upućivali na identitet žrtava i identitet počinitelja. Pronađene stvari kod žrtava, od strane arheologa,ne mogu služiti za eventualni kazneni postupak jer izoliranje tih predmeta nije u skladu sa Zakonom o vođenju kaznenog postupka.

Iako postoji velika vjerovatnost da su Hrvati, koji su likvidirani 14. svibnja 1945. godine, a dokumente o tome našao sam u Arhivu Reublike Slovenije, pokopani baš u Košnici, na žalost i poslije otkrivanja i otkopavanja žrtava Slovenija istragu o tome ne će voditi.

Matura 1940. – od tateka

Sve žrtve likvidirane u Košnici ležale su u močvarnome dijelu. Zato su i očuvani svi kožni i metalni predmeti koje su imali kod sebe. Našli su se prsteni, lanci, tabakere, vojničke cipele, pojasevi, satovi, žlice, osobne tablice sa oznakom vojne postrojbe (na njima je oznaka vojne policije) i mnoge druge osobne stvari koje obično vojnici nose uza se. Sve te stvari ne će služiti za utvrđivanje identiteta žrtava te će bitipohranjene u Muzeju.

Roman Leljak/Hrvatski tjednik/http://www.hkv.hr/hrvatski-tjednik/Hrvatsko nebo