Izv . prof . dr . sc. Kristijan Krkač : SVEUČILIŠTE JE VATRA KOJA SE ZA OVU PRILIKU S MJEROM GASI
Vrijeme:3 min, 3 sec
Kojekakvim tekstovima provlači se teza o tome kako je stanje na FFZG ne samo fakultetska, nego sveučilišna, pa i nacionalna poteškoća. Svi redom koji to ističu, bilo ispred studenata, uprave, dekana, rektora, nadležnog ministarstva ili stručne javnosti koja se bavi visokim obrazovanjem, zaobilaze ključna pitanja i suočavanje s činjenicama. Zagrebačko sveučilište ogromna je ruševina razbacana Zagrebom. A rektori i dekani su u najboljem slučaju dnevni i noćni čuvari tih slabo ograđenih opasnih prostora na kojima bi se neupućen posjetitelj mogao ozlijediti.
U RH biti dekanom znači imati prije svega uzvišeni status na spaljenoj zemlji sveučilišta na kojoj tu i tamo tinja koji usamljeni plamičak, a samo ponekad i u iznimnim okolnostima i širu društvenu relevantnost, nerijetko kao primjer nečeg vrlo lošeg i nedjelotvornog. Taj je status desetljećima pratio i pretpostavljeno članstvo u komunističkoj partiji, a uz to i bilo pragmatičko pristajanje uz totalitarne vrijednosti i prakse s ciljem ostvarivanja osobne dobrobiti, bilo religiozno pristajanje uz tekovine totalitarne revolucije.
Za to vrijeme fakulteti su se srozavali kakvoćom i onih par priznatijih u Europi i svijetu sve su teže šlepali propalitete. Na koncu je negativna selekcija dovela do srozavanja cijelog sveučilišta. Ni na koji način nije jasno zašto međunarodno priznatiji fakulteti ne pokrenu barem inicijativu za izlaskom iz Sveučilišta u Zagrebu i oblikovanjem zasebnog sveučilišta, npr. Sveučilište u Zagrebu 2, a s ciljem sprječavanja srozavanja vlastitog statusa u okviru lošeg sveučilišta? Za to vrijeme, europska i svjetska sveučilišta razvijala su se u svim smjerovima; u smjeru lokalne zajednice, tržišta, budućih studenata, pa čak i nacionalnih interesa istovremeno. Sama su se pretvorila u ogromne vrlo prilagodljive organizacije kojima upravljaju rektori i dekani kao menadžeri koji nastoje maksimizirati samoodrživost sveučilišta i fakulteta konkurentnošću na svim njima primjerenim područjima.
Ništa od toga nije se niti načelno, a niti većinski i dominantno prelilo u hrvatska sveučilišta u posljednjih 26 godina. Dekani su ostali uzvišeni birokrati koji slijepo slijede procedure, provode ne toliko zastarjele koliko neprilagodljive (samim time neljudske) programe i pozivaju se na autonomiju u potpuno perverznom odnosu kad im se želi bilo što nametnuti od strane društva kroz prirodno nadležne institucije koji ih financiraju. Oni sami ne ostvaruju svojim institucijama niti 10% ukupnog profita. Slično je i sa studentskim institucijama, tzv. zborovima. One uglavnom služe održavanju života unutar fakulteta, a malo ili ništa ne pridonose tome da se studenti tijekom studija približe i pripreme za novonastala i stalno promjenjiva tržišta rada (u bilo kojem sektoru gospodarstva i javnog života).
I na koncu ideologije i svjetonazori. Tako nešto ne postoji u Hrvatskoj. Postoji doduše vrlo snažan privid o tome kako to postoji. Jedina ideologija sveučilišta treba se sastojati u beskonačnom ponavljanju vrijednosti znanja, kako teorijskog, tako i praktičnog; vrijednosti višeg i visokog obrazovanja koje ako već nije, uskoro će postati neizostavno pri zapošljavanju i na minimalno kreativnim radnim mjestima; vrijednosti ne toliko naučenog, jer se ono brzo mijenja, nego vrijednosti naučenog načina učenja i samostalnog formalnog ili neformalnog obrazovanja nakon napuštanja sveučilišta.
To nije ideologija, a još manje svjetonazor. To je slika svijeta koja nije unaprijed zadana, nego je oblikovana samim studijem koji čovjeka čini drugačijim, možda ne nužno boljim, ali ako ništa drugo barem svjesnijim toga koliko je loš i kako se može učiniti boljim. Sveučilišno obrazovanje u tom smislu nema veze sa ideologijama, svjetonazorima, pa čak niti s nacionalnim interesima u političkom smislu riječi, pri čemu dekani kao uzvišeni birokrati misle ili barem glume kao da ima. Ali ima veze s čovjekom kao čovjekom na isti način, u istom omjeru, dosegu i važnosti u kojem s čovjekom kao čovjekom ima veze situacija u kojoj majka Homo sapiens sapiensa uči svoje dijete kako zapaliti i održavati vatru.
Izv.prof.dr.sc.Kristijan Krkač/Hrvatsko nebo
