Zar je moguće da bi se mogla ponoviti priča s Budakom i njegovom kćeri koju su silovali i raščerečili partizanski divljaci?

 „Svi u Negoslavce“

Izbori, oni parlamentarni i izvanredni iza nas su. Iza nas je proces što ga nazivamo predizbornom utakmicom, odnosno obilno pljuvanje, izvlačenje prljavoga rublja, te prekapanje po genealogiji potencijalnih saborskih zastupnika, odnosno članova buduće Vlade RH. Uz pljuvanje koje je revijalno podsjećalo na zborske dijelove što ih gomila u pianissimu ili crescendu pjevuši tijekom recitativa razmahanih solista u dramskome vrhuncu, prekapanje po prošlim grijesima ili zaslugama predaka dosezalo je kulminaciju. Što nedužna promatrača navodi na pomisao kako bi Vlada RH trebala uvesti novo ministarstvo: Ministarstvo prošlosti.

Antipod ministarstvu kojim se diče Ujedinjeni Arapski Emirati koji imaju Ministarstvo budućnosti, a kojemu je svrha, smisao i cilj razmatrati razvoj društva za neka buduća vremena za koja mi nemamo vremena. Zato što se nadmećemo čiji je djed, stric, ujak ili tetak iz četvrtoga koljena bio ustaša ili partizan. Četničkim pretcima nitko se ne razmeće, jer oni kao da su propali u zemlju. Dvaput. Nakon 1945., i tamo negdje u vrijeme mirne reintegracije. Propali u zemlju ili izrasli u simbol nadnaravne miroljubivosti, budući da su se, očigledno, odmah po povijesnome [inset side=”right” title=”Floskule”]Ponovno su, floskularno, a zapravo prokleto uvrjedljivo, pobornici „lijeve“ struje hrvatskoj političkoj sceni amputirali umjereni centar, a sve one koji nisu oni bacila u jarak nepismene sramote neukosti. Rezultati izbora preko noći tijekom koje su se brojali glasovi postali su corpus delicti „činjenice“ da je Hrvatska kraljevstvo ksenofobije, netrpeljivosti, monstruozne mržnje prema svemu što nije hrvatsko./inset]prevratu stopili s novonastalim poretkom: ili prešli na stranu pobjedničke vojske ili preuzeli aktivnu ulogu u novoj izvršnoj vlasti.

“Primitivci”

Neki od nas naivno su povjerovali kako ćemo nakon objave izbornih rezultata mirno nastaviti živjeti svoje banalne, svakodnevne živote, odnosno posvetiti se preživljavanju s prosječnom hrvatskom plaćom koja je često, osobito uIstočnoj Slavoniji i krajevima koji poput Siska proživljavaju postindustrijski kolaps, daleko ispod prosjeka kojim se bavi zapravo nasumična statistika. Grdno smo se, naivno prevarili.

Nakon prvobitnoga, ljudski razumljiva šoka onih koji su na izborima podbacili (a koje je ponovno statistika svojim „projekcijama“ u predizborju uvjeravala da će pobijediti – prema uzorcima koji zapravo nikako ne mogu utjeloviti mikrokozmos), uslijedilo je pravdanje uz koje poslovično vezujemo sentencu: napad je najbolja obrana. Nitko, naime, pa tako ni stranke utjelovljene u živa bića na političkoj sceni, ne voli samoga sebe optuživati za neuspjeh. U prvome valu, „desnica“ je pobijedila zato što u „ovoj zemlji“ živi previše primitivaca. Ponovno su, floskularno, a zapravo prokleto uvrjedljivo, pobornici „lijeve“ struje hrvatskoj političkoj sceni amputirali umjereni centar, a sve one koji nisu oni bacila u jarak nepismene sramote neukosti. Rezultati izbora preko noći tijekom koje su se brojali glasovi postali su corpus delicti „činjenice“ da je Hrvatska kraljevstvo ksenofobije, netrpeljivosti, monstruozne mržnje prema svemu što nije hrvatsko. Ponovno se pozivalo i na lijenost, na meteorologiju koja je bila temeljan razlog zašto se nekim pristašama „lijeve opcije“ nije dalo otići do biračkih mjesta – nego su radije bauljali zelenim površinama ili pekli roštilje po dvorištima.

Postizborne ispraznice

Najveći, monstruozni krivci ponovno su, dakako, bili Hercegovci i dijaspora, koji, citiram „imaju obraza birati vlast u državi kojoj ne plaćaju poreze“. Onako kako su izabrali i tolikima mrsku predsjednicu, gospođu Kolindu Grabar Kitarović koju mnogi, liberalniji i snošljiviji, humanizmom i kulturom prožeti „lijevi“ od milja nazivaju kokoškom, guskom, ponekad i samo Kolindom. A mnogi, neupućeni, nasjedaju na tu postizbornu ispraznicu za kojom se uvijek poseže isključivo kad oni „lijevi“ izgube izbore. Nikome, međutim, na pamet pritom ne pada što se s tom čudovišnom dijasporom koja iz mraka inozemstva, onako ustaštvom zadojenom, dogodilo tijekom parlamentarnih izbora 2000. i 2011., te kako je Mesiću dopustila čak dva mandata, a Josipoviću jedan. Nikome na pamet ne pada činjenica da ta dijaspora u Sabor delegira samo jednoga zastupnika, dok, recimo, nacionalne manjine imaju pravo na čak osam mjesta u parlamentu.

Mračna, strašna u fašizam ogrezla Hrvatska o kojoj brojni njezini intelektualci (disidenti, kako sami sebe sa zagrebačkih, riječkih i drugih domaćih adresa vole prozivati kako bi zvučali dramatičnije) u stranim medijima pišu alarmantne traktate ne bi li u nju povratili demokratičnost nakon (ironije li) demokratskih izbora koji manjinama kojih je 9,6 posto jamče osam mjesta u Saboru. Predstavnici istih tih manjina istodobno aktivno mogu sudjelovati i u radu svih parlamentarnih stranaka, pa tako i biti i na njihovim izbornim listama. Grozno nedemokratična i nesnošljiva Hrvatska manjinama tako nudi daleko bolju perspektivu od, recimo Češke, (35,5 posto manjina), Mađarske (7,7 posto manjina), Nizozemske (19,3 posto manjina), Bugarske (23,1 posto manjina) koje u svojim parlamentima nemaju nijedno jedino rezervirano mjesto za predstavnike manjina.

Strahovito osupnuta izbornim debaklom svoje glomazne koalicije, „ljevica“ napada i nasrće na „primitivizam“ pobornika njezinih oponenata. Kolektivno pritom zaboravlja predizborni pokušaj svojega predsjednika da postaneveći nacionalist od najvećih nacionalista kojih se gnuša. Parodijski u odnosu na ideološki prevrat što ga je kasnih osamdesetih prošloga stoljeća izveo Slobodan Milošević koji je kao čedo komunističkih tekovina, iz njedara Socijalističke partije Jugoslavije izrastao u monstruma ekspanzionističkoga nacionalizma. Jedna od elitnih predstavnica te i takve ljevice, intelektualka i kulturnjakinja, nekoliko dana nakon izbora na društvenim je stranicama javnosti uputila poklič: „Svi u Negoslavce! Sanjam dan kad će cijela Hrvatska biti kao Negoslavci!“ One koji nisu detaljno pratili izvješća s izbora s pojedinih izbornih mjesta, na spomen Negoslavaca vjerojatno je oblio ledeni znoj jer Negoslavci su 1991. igrali ulogu logora za sve nesrpsko stanovništvo Istočne Slavonije, u kojemu je ubijeno tristotinjak nesrpskih civila i pripadnika Hrvatske vojske koji su većinom pokopani u masovnoj grobnici nedavno otkrivenoj u blizini tragičnoga sela Berak. Dotičnoj gospođi (koja usput budi rečeno socijalne probleme većine hrvatskoga puka duboko suosjeća u mnogosobnome, luksuznom stanu na zagrebačkome Gornjem gradu) iskreno se nadam na pamet nije pala uloga Negoslavaca u Domovinskome ratu. Nje se naime dojmila činjenica da ondje nitko, baš nitko od 64 (glasovalo je njih 21) glasača nije glasovao za HDZ, nego za SDSS. Omaškom, međutim, nije zapazila da se i ondje našlo nekoliko zatucanih koji su glasovali za Milana Bandića i Živi zid. Usprkos njezinu zanosu zbog političke osviještenosti stanovnika Negoslavaca, osjećaj koji nakon njezina pokliča prevladava jest jeza. Zbog činjenice da stanje nacionalne očišćenosti jednoga seoceta netko želi preslikati na državu.

Pupovac

Osjećaji što ih svojim izjavama sustavno proizvodi Milorad Pupovac, koji je unaprijed znao kako će na izborima dobiti svoja tri zastupnika budući da mu je trojac zajamčen Ustavom dakako „fašističke“ RH, daleko sukompleksniji. Naime, čovjek koji je tijekom procesa mirne reintegracije svoju Srpsku samostalnu stranku fuzionirao s četnički umrljanim SDS-om Vojislava Stanimirovića, čovjeka koji je 18. listopada 1991. u Vukovaru izjavio kako je pao i posljednji ustaški bastion, a pritom govorio o bolnici iz koje je osobno u smrt, na Ovčaru otpremio više od dvjesto šezdeset ranjenika, danas podizanje ruke za Plenkovićevu vladu uvjetuje izbacivanjem tehničkoga ministra kulture, doktora Hasanbegovića iz iste. Zbog kape. Ustaške. I revizionizma povijesti koja je (htjeli mi to priznati ili ne) ideološki i dalje vrlo „crveno“ obojana. Ta parcijalna amnezija profesionalnoga političara unutar stranke s izrazito nacionalnim predznakom, koji istodobno pravednički nasrće na sve „nacionalizme“ koji nisu njegov, koji u suradnička njedra prima čovjeka, Stanimirovića, kojega je Radovan Karadžić osobno na Palama 1995. odlikovao Ordenom za ratne zasluge u Podunavlju, nekako obrnuto podsjeća na cionističku prispodobu o ovcama koje moraju postati vukovi. Profesionalnome političaru Pupovcu kojemu međunacionalna napetost jamči opstanak neki vukovi, naime, bez problema mogu postati ovce. Tako bez grižnje savjesti, dok hrvatski branitelji slave Dan domovinske zahvalnosti, on s dvojicom „bivših“ četničkih vojvoda, Vučićem i Nikolićem, u Beogradu oplakuje „povijesnu nepravdu“, od Hrvatske pred međunarodnom javnošću zahtijeva neka se odrekne praznika kojim s pravom slavi povratak 1991. krvavo otetih teritorija.

Jednima četničku kamu „oprašta“ kao hir, drugome ne može oprostiti kapu, kao ni pokušaj da konačno povijest ovih prostora sagledamo bez ideoloških filtara. Sve to kao da nas baca u neku nebuloznu orvelovsku farmu gdje su neki nacionalizmi prihvatljiviji od drugih, gdje je sasvim prihvatljivo da jedan intelektualac lijeve orijentacije na društvenim mrežama doktoru Hasanbegoviću prijeti kako će ga baciti na Jakuševac. Pa se s užasom pitamo: zar je moguće da bi se mogla ponoviti priča s Budakom, njegovom silovanom i raščerečenom kćerkom i partizanima?

Ivana Šojat/Hrvatski tjednik/http://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo