Prijeloman je trenutak : Ili hoće li hrvatska vlast imati uzde u vlastitim rukama?

Plenkovićeva odlučujuća dvojba: Uvažiti svoj narod koji je birao Hasanbegovića ili glas neprijatelja naroda

Ne bavim se dnevnopolitičkim previranjima na način da bih se u njih uključivao, međutim zasnivanje nove hrvatske vlade koje upravo traje, te možda i završi prije objave ovih rečenica, doista bi mogao biti prijeloman trenutak za budućnost Hrvatske, a temeljna dvojba je ovo:

Hoće li hrvatska vlast moći i htjeti išta samostalno odlučivati ili ne će?

Bitna riječ u ovoj rečenici je IŠTA! Ako nije IŠTA, onda je znači NIŠTA! (SVE nipošto ne može biti u dvojbi niti može biti ostvareno: HR je članica NATO-a i EU-a! To stanovitu ovisnost eo ipso podrazumijeva!

Upravo sam dobio e-poruku: ‘Šok! Šeks priznao ‘da nije moć u Hrvatskom saboru! To je jedna velika iluzija. Politička moć u cijeloj Europi skriva se u neformalnim skupinama (…) koje donose stvarne političke odluke, a koje se samo TEHNIČKI PROVODE preko izvršne vlasti i Vlade u svakoj državi.”

Na pitanje ‘čemu onda izbori’, on odgovara. ‘Već dugo u cijeloj Europi vlada sumrak demokracije!’ Već vremešni političar posve je u pravu, on je još u socijalizmu bio u stanovitu smislu uključen u te „neformalne skupine“ i dobro zna što je rekao. (Oslobođen stvarnoga položaja u vlasti, sada može slobodnije divaniti!) Međutim, niti je to ikakav udar (engl. shock) ili nešto nepoznato, to sve već i vrapčići koji skupljaju mrvice po tržnicama znaju! Težište u podcrtanoj rečenici jest na onomu MOĆI I HTJETI, ali ti su glagoli tu u uzajamnoj opreci, sukobljeni.

Što se ne može, to se doista i ne može. Međutim, ima mnogo toga što ‘neformalne skupine’, ili NATO ili EU kažu da se ne NE MOŽE pa čak i da se NE SMIJE, a što se ipak i MOŽE I SMIJE, ako želimo maksimalno moguće hrvatsku Hrvatsku, dakle svoju, vlastitu, našu, a ne samo i ne jedino europsku Hrvatsku koju je g. Plenković, novoizabrani predsjednik hrvatske Vlade, u više navrata spominjao kao svoj program.

Naime, on je to, očito je, ocijenio kao nešto vrijedno i dobro po LIJEPU NAŠU. Nemojmo reći ‘morao je tako’ ili ‘radi prema nečijemu naređenju’, ne! ‘Europska Hrvatska’ uopće nije ni u kakvoj dvojbi. Ali: ne bi smjela biti niti u ikakvoj opreci prema ‘hrvatskoj Hrvatskoj’! Ili ipak jest?! To ovisi o tomu je li hrvatska vlast sposobna biti svoja (‘Oj, oj, budi svoj’, kliču ilirci, sjetite se!), ili je uliznička i namjesnička? Samo to je bitno. ‘Uraditi sve što možeš, s onim što imaš, tamo gdje jesi!’, (op. cit. Theodore Roosevelt.)

Podsjetimo, u nedavnomu TV-sučeljavanju s g. Milanovićem, na esdepeovčevu opasku o ministru kulture Hasanbegoviću, u smislu da je on ne-znam-već-što:  Samo to je bitno.‘ustaša’, ‘fašist’ itd., Plenković je smireno odgovorio: ‘Pročitajte intervju s njim u francuskom Le Mondu!’

Doista, Hasanbegović je, koliko vidim i čujem, u kratku razdoblju, otkako je počela na njega hajka pokrenuta od strane naših dojučerašnjih okupatora, negatora, progonitelja i mučitelja na najgori mogući način (vidi: najnovije jezivo svjedočanstvo o tomu u 7 dnevno 146, str. 62) ili njihovih hrvatskih slugana i jeftinih bluna, dokazao da je intelektualac europske, dakle svjetske klase, antifašist, ne po zanimanju, kao i svi normalni ljudi, nego uvjerenjem, vrstan znanstvenik, povjesničar i publicist te nadasve srčan borac za slobodu od okupatora svoje domovine Hrvatske. I sada je nešto kriv samo zato što tim okupatorima, koji nisu pohvatani pa da im se sudi, nego su dobrotom Hrvatske amnestirani krivnje, nije dao hrvatski državni novac da njime, objavljujući objede i laži, i dalje okupiraju Hrvatsku. Sve ostalo jednako su njihove izmišljotine i laži, dokazane laži. Je li hrvatski grb na njegovoj oslobodilačkoj kapi bio prvo bijele boje, kao na srednjovjekovnoj crkvi sv. Marka u Zagrebu, ili prvo crvene, posve je nebitno: znalci nalaze da je to u povijesti bilo kad ovako, kad onako. Hrvatski državni grb, bez obzira na moguće konotacije, s prvim poljem crvene ili bijele boje, ne može i ne smije biti optužnica, ni protiv koga. (Ali, eto, u Hrvatskoj jest!)

Znači, naš novoizabrani predsjednik Vlade pred odlučujućom je dvojbom.

Hoće li uvažiti svoj narod (narod u smislu državne pripadnosti), koji je većinom glasova izabrao i Plenkovića iHasanbegovića, ili će se opredijeliti za glasove neprijatelja svojega naroda te (ne)obaviještene politikante, površne euliberale kao i škudoljubce ‘Judinih škuda’, promicatelje laži?

Odluči li se za glas naroda koji ih je obojicu izabrao, pa Hasanbegovića ostavi za ministra kulture, ili mu dodijeli neko još važnije mjesto u novoj vladi, narod će ga cijeniti, a svi normalni ljudi i svi domoljubi, kao i politički protivnici – poštivat će ga!

Međutim, doživjet će maliciozne pokude i kritike, koje će s vremenom minuti, kao što su minule i pokude i prijekori za kunu ili za hrvatski grb; oboje su i ustaše koristili! Ustaše su, zamislite, čak i majku zvali ‘mama’, a oca ‘tata’? Zar onda i to nije nešto ustaško?! Za naše jučerašnje (i sadašnje!) okupatore, često čak i za poneke svakidašnje Srbe, svaki Hrvat je ustaša. Kada su neki mladunci iz Zagreba, u predratnim previranjima, otišli bili u Beograd pridružiti se tamo nekakvim demonstracijama, tamošnji demonstranti su im klicali „Bravo, ustaše!“ (To sam, kad je bilo, pročitao negdje u tisku!)

Prihvati li Plenković glas naroda koji ga je izabrao, trpjeti mora i pritiske tipa: ‘Bit ću u hrvatskoj vladi, ako tamo ne bude Hasanbegovića’. To znači: ‘Bit ću u hrvatskoj vladi ako ona ne bude hrvatska’. Kao da suradnik naciokupatora Pétain ucjenjuje Marianne: ‘Bit ću u francuskoj vladi, ako je ne bude vodio De Gaule!’; to je posve ista priča! To je doslovno tako i nikako drukčije. Tu je rečenicu, naime, izgovorio osvjedočeni šovinist, velikosrbin, petokolonaš fašističke vrhuške u susjedstvu i dokazani suradnik okupatora Hrvatske. (Koji je također amnestiran, a nije završio kao Pétain, za našu nevolju!)

To, na dlaku isto, premda ne pretendira na vlast, kaže i jedan hrvatski profesor loše rimovana i odavna već usmrdjela političkog nauka, (ne vjeronauka, nego ideonauka, daleko od svake znanosti), često pozivan na EU-liberalnu RTL-ovicu, soliti pamet gledateljima, čak je i rječnik isti!

Prikloni li se takvima, hvalit će ga i pljeskati mu sve ‘hrvatske’ novine, komunisti i fašisti (isti, isti!) rimci i psedo-rimovatelji, ljubitelji Hrvatske kao poželjna prostora, ali bez Hrvatske kao države, od Bruxellesa do Beograda, ali – vrlo ubrzo bit će prezren i u budućnosti odbačen. Čak i od onih koji će mu za namjesništvo pljeskati! Od njih još najprije! Ne stoga što se ne bi pokazao dostojnim nasljedovati osnivača stranke kojoj je sada čelnik, nego što se ne bi pokazao VJERODOSTOJAN kao političar ili samo: dostojan višeznačnice ČOVJEK. LJUDINA ili ČOVJEČULJAK, odluka je u njegovim rukama. Izmaknu li mu uzde iz ruka, zna se kamo karoca gre!

Vratimo se početku i notornome Šeksu, odnosno „neformalnim skupinama“! Na koji način i kako sve između Scile i Haribde „neformalnih skupina“ brodi nova Hungarija dok njezin kapetan i kormilar Orban ima timun čvrsto u svojim rukama. Pa ga „stara kurvetina Europa“ kara i psuje, a zatim radi isto što i on!

P. S. Da postoji neki Hasanbegović, prvi put sam čuo kada je postao ministar, ni prije ni poslije nikada ga nisam ni sreo ni vidio, osim na TV-u. Kako tada, tako i danas. Govorim ad rem, dakle o važnoj stvari, a čovjek je mogao biti i netko drugi! Sve što sam rekao, pod uvjetom je odanosti toga čovjeka, inače ne vrijedi i zabluda je išta govoriti!

Stijepo Mijović Kočan/Hrvatski tjednik/http://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo