G. Borić: Veliki i mali porazi EU-a i kancelarice Angele Merkel

Nakon izbora u Berlinu

Pokrajinski izbori u Berlinu 18. rujna imali su za njemačku politiku veće značenje nego što to pripada izborima u jednoj njemačkoj pokrajini. Berlin je glavni grad Savezne Republike Njemačke i istodobno jedna od saveznih zemalja. Sve što se politički zbiva u Berlinu, odjekuje i u njemačkoj Federaciji kao cjelini. Obje vodeće stranke – socijaldemokrati i kršćanski demokrati – doživjeli su povijesne poraze premda se nalaze na čelu „malih pobjednika“ (SPD 21,6 posto, CDU 17,6 posto), dok su stranke Zeleni (15,2) i Ljevica trijumfirale (15,6), liberalni FDP (6,7) ponovno ušao u berlinski parlament, a nova Alternativa za Njemačku iz prvoga starta postigla veliki uspjeh (14,2 posto). Dosadašnja socijaldemokratsko-kršćansko-demokratska koalicija pripada prošlosti pa će socijaldemokrati vjerojatno sastaviti vlast u Berlinu s Ljevicom i Zelenima, a to je model za koji se pretpostavlja da bi mogao biti „kopiran“ i nakon izbora za Bundestag sljedeće godine, što bi bio veliki zaokret prema ljevici u Njemačkoj. Berlinski su izbori i poraz savezne kancelarice Angele Merkel, još bolniji nego što ga je nedavno doživjela u „svojoj“ pokrajini Meckleburg-Vorpommern, (ondje je njezin izborni okrug). Po svemu izgleda kao da se ova najmoćnija državnica Europe nalazi na silaznoj putanji svoje dosad gotovo neupitna politike.

Berlinski izbori kao da imaju neku vezu s neslužbenim sastankom na vrhu čelnika Europske Unije u Bratislavi jer su povezani s najistaknutijom sudionicom obaju događaja, s njemačkom kancelaricom Angelom Merkel. Naime, slično njoj i Unija, unatoč svim vidljivim političkim pogrješkama i krivim procjenama, i dalje ustrajava u nekome čudnome optimizmu bez pokrića. Samit u bratislavskome dvorcu iznad Dunava bio je, kako rekosmo, neslužben, ali je imao svrhu poslati nekoliko signala europskoj i svjetskoj javnosti da je EU, premda bez Velike Britanije, ipak sposobna djelovati u korist vlastitih gospodarskih probitaka i sigurnosti na svojim granicama još uvijek izloženima živahnom priljevu afroazijskih izbjeglica.

U Bratislavi se radilo prije svega o tomu da se demonstrira jedinstvo 27 šefova vlada ili država EU-a, dok su odluke od praktične važnosti bile minimalne i vrijedne samo do velikog skupa u povodu 60. obljetnice Rimskih ugovora sljedećega ožujka u Rimu. Veći dio sudionika samita u Bratislavi i dalje zastupa mišljenje kako je Merkeličina politika „otvorenih granica“ proglašena prije godinu dana bila velika pogrješka, kako ju u samoj Njemačkoj ocjenjuje predsjednik bavarske vlade Horst Seehofer, čija se Kršćansko-socijalna unija cijelo to vrijeme nalazi u klinču s posestrimskom Kršćansko-demokratskom unijom, što bi moglo ugroziti pobjedu dviju stranaka na izborima za Bundestag krajem sljedeće godine. Premda je gospođa Merkel u svezi s izbjegličkom krizom odavno odustala od svoje parole „Wir schaffen das“ – Mi ćemo to svladati, naime pristala je na ukidanje tzv. Balkanske rute i zaoštrila kriterije za prijam izbjeglica u Njemačkoj, svi protivnici njezine politike drže se novokovanice o „postčinjeničnome razdoblju“, to jest da danas fakti nisu toliko važni koliko mišljenja o njima. U Bratislavi su Nijemci pristali na prijedlog premijera država Višegradske skupine, Poljske, Mađarske, Češke i Slovačke, da odustaju od izbjegličkih kvota i namjesto toga da će se više angažirati na osiguranju vanjskih granica Europske unije. Predložene su i konkretne mjere u svezi s time. Isto tako naglašeno je da se treba poboljšati zaštita od terorističkih napada i ubrzati gospodarski razvitak Unije, poglavito glede smanjenja nezaposlenosti mladih ljudi. Dogovoreno je i ubrzanje internetske mreže od Porta do Rige. Kancelarica Merkel bila je zadovoljna i s tim najmanjim zajedničkim nazivnikom: „Ovdje nije riječ o velikim izjavama, a niti o promjenama ugovora.“

Skup u Bratislavi

Svi odgovorni u vrhovima Europske unije svjesni su činjenice da se ova zajednica država, kako je rekao predsjednik Komisije EU-a Jean-Claude Juncker, nalazi u „egzistencijalnoj krizi“, pogotovo glede nesloge u rješavanju tzv. izbjegličke krize. To je itekako bilo u interesu slovačkoga gostoprimca, predsjednika vlade Roberta Fica, koji je prije godinu dana rekao kako će u svojoj zemlji „nadgledati svakoga muslimana“. Za njega izbjeglice nisu humanitarni nego sigurnosni problem. Bratislava je odavno jasno poručila kako može primati samo kršćanske bjegunce. Slovačka se tu nalazi u društvu svojih višegradskih partnera Poljske i Mađarske u kojoj vladajuće stranke propagiraju tzv. europsku kontrarevoluciju, odnosno gotovo rat protiv „odnarođenih birokrata“ u Bruxellesu. Tako je borbeni mađarski premijer Viktor Urban nazvao predsjednika Europskoga parlamenta, Nijemca Martina Schulza, „članom nihilističke elite“. Sudionici skupa u Bratislavi izbjegavali su psovke takve vrste. Premijer Fico označio je skup „bratislavskim procesom“, to jest nečime što će „biti u pogonu“ do velikoga samita u Rimu kad odgovorni političari Unije budu napravili saldo svih europskih nastojanja u posljednjih 60 godina. Ova promjena u konkretnome djelovanju nazvana je „elastičnom solidarnosti“, što nije ništa drugo nego prebacivanje mjerodavnosti od Bruxellesa na države članice Unije. A gdje je bila Hrvatska u svim navedenim razgovorima i sudaranjima u Bratislavi? Sudeći po velikim europskim medijima – nigdje. Naša bi se Republika svakako trebala priključiti Višegradskoj skupini kad čak i Austrija o tome razmišlja, ali u Zagrebu vlada „interregnum“, (ne)vladavina tehničke vlade pa nitko i ne smije donositi takvu dalekosežnu odluku, no nova bi vlada to trebala učiniti, što prije to bolje jer tu spadamo poviješću, uljudbom, kulturom i zemljopisnim položajem.

Sudionici sastanka u Bratislavi bili su svjesni činjenice da su mnogi građani Unije izgubili povjerenje u svoje europske predstavnike. Građani nisu zaboravili izjave visoko rangiranih političara kako granice EU-a nije moguće osigurati, a to znači da države Unije nisu sposobne braniti svoje građane od „vanjskih ugrozbi“, kao što je milijunska navala afroazijskih izbjeglica čija se kultura i vjerska pripadnost znatno razlikuju od europskih stečevina te vrste pa su sukobi između domaćih ljudi i došljaka neizbježni, kao što se nedavno vidjelo u njemačkom Lausitzu gdje su se počupali bjegunci i tamošnji ljudi. Njemačka je primila oko 800.000 bjegunaca, oni većim dijelom više nisu smješteni u privremenim boravištima kao što su gimnastičke dvorane i prazne industrijske hale, ali nitko točno ne zna što bi trebalo učiniti da se ti ljudi integriraju u njemačko društvo.

Sigurno jedan od vodećih europskih „drmatora“, Jean-Claude Juncker, napokon je shvatio ozbiljnost situacije pa je izjavio kako „Europa ne smije postati jedna država“, odnosno da „nitko ne namjerava ukinuti nacionalne države“, što itekako ide u korist populista, koji odavno tvrde kako se u Bruxellesu stvara jedna „nadnacionalna država“ koja će ugušiti suverenitet neovisnih europskih zemalja. No ipak se razmišlja i o osnivanju nekakve „europske vojske“ ili, točnije rečeno, o pojačanju Frontexa, posebice pri osiguranju bugarsko-turske i grčko-turske granice. Juncker također zagovara „objedinjenje vojnih resursa“, o čemu je također bilo govora na skupu u Bratislavi, ali konkretne odluke nisu donesene jer ne bi „pasale“ u navedeni „bratislavski proces“.

Predzadnji Merkeličin istup

Po svome starom običaju, „nojevskim skrivanjem glave u pijesak“ šefica njemačke vlade Merkel govorila je isključivo pozitivno o rezultatima skupa u Bratislavi. Njoj se suprotstavio talijanski premijer Matteo Renzi riječima kako se ne treba ponašati „kao da smo bili jedinstveni“. On je odbio sudjelovati na zajedničkoj presici Angele Merkel i francuskoga predsjednika Francoisa Hollandea, nazvavši bratislavski skup „korakom naprijed, ali vrlo, vrlo malim, nedostatnim.“ Renzi je očito ljubomoran na stalno pojavljivanje dvojca Merkel-Hollande u javnosti, tražeći nakon Brexita proširenje dvojca na trojku. Osim toga, Renzi se nalazi pred nizom unutarpolitičkih promjena u svojoj zemlji pa mu odlučan nastup u inozemstvu može samo koristiti u izgradnji imidža „velikoga državnika“.

Vanjsko isticanje Angele Merkel u Bratislavi moglo bi biti njezin predzadnji vanjskopolitički nastup za pamćenje nakon zadnjega iduće godine u Rimu. Poslije niza pokrajinskih izbora s katastrofalnim rezultatima za njezinu stranku, a posebice tijekom izbjegličke krize sa svim njezinim posljedicama, nekoć nedostižno popularna Merkel počela je naglo gubiti na omiljenosti među njemačkim građanima. Utjecajni „Der Spiegel“ (10.9.) objavio je opširnu studiju o srozavanju ugleda toliko slavljene „vladarice Europe“. Tjednik uspoređuje njezinu suvremenu politiku s djelovanjem bivših kancelara Konrada Adenauera i Helmuta Kohla koji su zatajili u završnici svoga političkoga života jer nisu shvatili da je njihovo vrijeme prošlo. Adenauera su s položaja kancelara izgurali njegovi stranački protivnici, a Kohl je morao dati ostavku nakon ne baš važne afere “tajnoga financiranja“ svoje stranke. Jedan i drugi nisu htjeli sami odustati od svojih pozicija smatrajući se „nenadoknadivima“; izgubili su kontakte sa stvarnošću, pokazujući nevjerojatni inat, što je itekako štetilo njihovoj stranci na izborima. Merkel još nije odlučila hoće li će se kandidirati za kancelaricu na sljedećim izborima za Bundestag, što stvara nervozu u njezinoj Kršćansko-demokratskoj uniji.

Posestrimska Kršćansko-socijalna unija iz Bavarske prijeti samostalnim nastupom na izborima. Uz to, desničarska i protuizbjeglička Alternativa za Njemačku niže sve veće uspjehe na pokrajinskim izborima pa bi mogla postati treća ili četvrta stranka na izborima za Bundestag god. 2017., a krivnju za to sigurno će Merkličini protivnici prebaciti na nju. Čak i oni koji se ne slažu s politikom gospođe Merkel, ne žele da ona tako neslavno završi svoju inače uglavnom uspješnu državničku karijeru koja će nakon što ode s političke pozornice ipak biti podvrgnuta kritičnijem preispitivanju nego što je moguće sada kad se nalazi na vlasti.

Gojko Borić/Hrvatski tjednik/http://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo