Odjeci intrigantnog istupa poznatog političara na RTL-u: Nije teorija, nego praksa urote

Šeksova dramatična izjava o „gremijima“ koji podzemno vladaju Hrvatskom i Europom ipak je tek „otkriće tople vode“ – tek nam predstoji „otkrivenje“ bitnih vladara i njihovih „veza novca i moći“

U posljednja dva tjedna u dijelu javnih medija u Hrvatskoj imala je odjeka – u najmoćnijim oligarhijskim malo ili nikako, a među narodnjačkim portalima nešto više – jedna intrigantna izjava Vladimira Šeksa o naravi vlasti u Hrvatskoj i u Europi. Šeks ju je izgovorio u izbornoj emisiji RTL-a od 11. rujna, tri dana kasnije pretvorenoj u prilog u vijestima RTL-a. Prema njoj, i u Hrvatskoj, kao i u cijeloj Europi, ne vlada narod preko najviših predstavničkih tijela kao što je Sabor, nego „neformalne grupe“, odnosno „politički gremiji, koji donose stvarne političke odluke“.

„Gremiji“ su odzvonili

Što je točno rečeno u toj emisiji, koju je vodila poznata novinarka Mirjana Hrga, a prilog o tome kasnije napravio njen kolega Hrvoje Krešić?

(Za početak, neka ne iznenadi što se ovakav „hrabar iskorak“ dogodio upravo na RTL-u, koji je među stranim televizijskim kanalima s nacionalnom koncesijom za hrvatske domorodce najpokvareniji, a to znači i „politički najispravniji“: oni svoju ideologiju tog predznaka rigaju 24 sata na dan i 365 dana u godini pa im jedan ovakav „trenutak (slučajnog) prosvjetljenja“ nimalo ne može naškoditi.)

Za početak, Šeks je svoje dvije replike izgovorio nakon jednog „šlagvorta“ u kome se spominjao Most i njegova uloga u stvaranju nove hrvatske vlade. Razgovor je zatim krenuo u drugom smjeru.

„A gdje je onda moć?“, upitala je Hrga Vladimira Šeksa.

“Moć, politička moć se već u cijeloj Europi odvija u neformalnim grupama gremija, političkih gremija, koji donose stvarne političke odluke. One se samo tehnički provode preko izvršne vlasti i vlade i na kraju zakonski uređuju u…”, odgovorio je Šeks.

„Čemu onda sve ovo?”, prekinula ga je Hrga, misleći zacijelo na izbore i cijeli taj „demokratski“ ritual.

“Sumrak parlamentarne demokracije je već dugo vremena na djelu u cijeloj Europi, pa tako i u Hrvatskoj“, odgovorio joj je Šeks. „Izvršna vlast dominira, po Ustavu, Vlada odgovara Hrvatskom saboru. U praksi, u stvarnom političkom životu je obrnuto. Dominira politička vlast, a Sabor je samo jedna pozornica, na kojoj se izglasavaju već davno ranije donijete odluke, odluke koje su donesene na drugim mjestima.“

U razgovor su se potom uključili i drugi nazočni, prije svega Božo Skoko, koji se na vlastitim mrežnim stranicama “predstavlja kao „profesor odnosa s javnošću i jedan od vodećih hrvatskih komunikacijskih stručnjaka“.

“Gospodine Skoko, vi klimate glavom kao znak odobravanja?”, upitala je, nakon Šeksovog izlaganja, iznenađena voditeljica Mirjana Hrga Skoku. On joj je na to odgovorio: “Ne, nego nažalost je tako“.

Treba li dodatno tumačiti ono što je ovdje rečeno? Možda samo ovo i ovoliko: slavna „demokracija“ je laž i (gotovo) uvijek treba je pisati u navodnicima, a „slobodno društvo“ nije (gotovo nikad) nekakvo kraljevstvo „ljudskih prava“, već (gotovo uvijek) mekša ili tvrđa vrsta „liberalnog fašizma“ (prema istoimenoj poznatoj knjizi američko-židovskog autora Jonaha Jacoba Goldberga iz 2008. godine). Naravno, nije svejedno je li riječ o švicarskoj „demokraciji“ s njenim referendumima o svakom ozbiljnijem pitanju ili pak o novoosmanlijskoj turskoj, u izvedbi Tayyipa Recepa Erdoğana. Ipak, i u jednoj i u drugoj ima zacijelo onih Šeksovih tajnih središta moći, koji „demokraciju“ („vladavinu naroda“) u krajnjem ishodu svedu na golu sprdačinu.

(Važno je da je ovaj pojam ipak odzvonio: nekoliko dana nakon ovoga jedan od kandidata za budućeg SDP-ova predsjednika Orsat Miljenić u televizijskom predstavljanju svoje kandidature kao prednost istaknuo je kako on, eto, ne pripada „nikakvim gremijima“…)

Pri tome je, naravno, bilo bitno što ove rečenice nije izgovorio nikakav nabrušeni bezimenjak, nego upravo Vladimir Šeks, jedan od vodećih suputnika hrvatske „demokracije“, od njenog nastanka prije četvrt stoljeća do dana današnjega, i zapravo važna osoba cijele novije hrvatske povijesti.

Šutnja oligarhijskih medija

Baš kao i ovaj razgovor, koji je kolega Ivan Ugrin u Slobodnoj Dalmaciji od 20. rujna čak nazvao „Šeksovimotkrivenjem“, gotovo podjednako zanimljive i rječite bile su javne reakcije na nj.

Posebno znakovito je, naravno, bilo odsustvo reakcija u vladajućim udbomasonskim medijima: od cijele desetine kanala s nacionalnom koncesijom, uključujući i ona četiri nacionalne dalekovidnice, HTV-a, ovu intrigantnu tvrdnju, koja je na mrežnim portalima izazvala stotine čitateljskih komentara, nije objavila – ni jedna (osim, rekosmo, RTL-a). Ni jedna ovoj temi, što je također posve očekivano, nije posvetila ni jedan „okrugli stol“, kakve, recimo, na ovdašnjim televizijama zavrijede i teme tipa „Pitomi kesten-što i kako dalje“.

Od dvaju masonoidnih i masonskih tiskano-medijskih lanaca, Styrije i Hanza medije (ex EPH-a), koji drže oko 90 posto svih tiskovina u Hrvatskoj, gotovo svi ovu Šeksovu i Skokinu istinu – naravno, i ne samo njihovu – složno su prešutjeli! (osim, rekosmo, Ivana Ugrina u Slobodnoj Dalmaciji i don Anđelka Kaćunka u Večernjem listu, ali samo u njegovu elektronskom izdanju, odnosno u don Anđelkovu blogu). Najtiražniji hrvatski dnevnik 24 sata – ništa, Jutarnji ništa, Novi list ništa…

Dalje, bitna pojedinost je kako su različiti subjekti društvenog dijaloga protumačili ovaj Šeksov (polu)iskorak ili, prema Ugrinu, (polu)otkrivenje onih koji doista vladaju Hrvatskom, Europom, a i pretežitim dijelom svijeta. Pravilo je gotovo željezno: što su sudionici javnog razgovora dublje „u sustavu“, njihovo tumačenje Šeksove izjave bilo je restriktivnije ili bojažljivije, ograničeno na razne, uglavnom neškodljive subjekte nadzemne vlasti, dok su samo oni koji su manje ovisni o moći vladajućeg sustava bili spremni zaorati dublje u političko podzemlje. Ovo se uglavnom odnosilo na tek poneki portal i, osobito, njihove čitatelje, koji su uglavnom puštali da dođu do izražaja sva njihova znanja i „znanja“ iz onoga što se obično (i bezrazložno zlobno) zove „teorijama urote“.

Evo primjera: portal, odnosno tjednik 7 Dnevno – odnosno, njegova znamenita „novinarka“, a zapravo svojevrstan „fantom“ Z(rinka) K., koja je reprezentativni glas čitateljstva odgojena na brojnim, često i vrlo utemeljenim „teorijama urote“ – spremno je u Šeksovim „gremijima“ prepoznao „masone“, odnosno moćnu skupinu „Bilderberg“ (tek uz dva upitnika stavljena „pro forma“). Rečena Zrinka K. u istom dahu je spomenula našu Predsjednicu kao „bivšu članicu Trilaterale“, što je točan podatak, ali i osobu budućeg premijera, očito Andreja Plenkovića, kojeg je opisala kao „briselskog poslušnika“.

„Zrinkin“ zaključak bio je obojen gorčinom: „Hrvatska je malim koracima pretvorena u kolonijalnu državu, za koju se odluke uopće ne donose u Hrvatskoj…Evo sad je to i javno rekao Vladimir Šeks, a ovce i dalje šute“. Čitateljstvo ovog portala, više od stotina njih, pokazalo da ga je ova njegova izjava živo zaokupila, kao i da i oni sami ove podzemne skupine prepoznaju kao masone i slična tajna društva.

Ivan Ugrin je pak na primjeru akcije „lova na generala“ Gotovinu i na način prijma Srbije u EU ove skupine označio uopćeno, ali ipak koliko-toliko određeno kao „neke bruxelleske kabinete“. S druge strane, već u samoj RTL-ovoj vijesti Hrvoja Krešića od 14. rujna „okrenuta je pila naopako“: mikrofon je gurnut pod nos zamjeniku glavnog direktora Hrvatske udruge poduzetnika Bernardu Jakeliću, koji je podzemne vladare što drmaju Hrvatskom, Europom i svijetom sveo na obične poslovne lobije i ustvrdio da „ne vidi ništa sporno u tome“. Predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata Krešimir Sever barem je u ovim moćnicima prepoznao „Europsku komisiju“, smatrajući njeno djelovanje itekako spornim, konkretno na primjeru „politike štednje“ i „snishodljivosti“ Hrvatske prema njoj.

Posebno zanimljivo u ovom smislu bilo je i izravno pitanje koje su u Hrvatskom listu od 22. rujna urednik lista Ivica Marijačić i novinar Marko Curać postavili budućem mandataru hrvatske vlade Andreju Plenkoviću, tražeći od njega da prokomentira Šeksovu izjavu. On se, naravno, jasno i svjesno zaustavio na onom „benignom“ sloju izjave, koja govori o „rastućoj ulozi izvršne vlasti u odnosu na zakonodavnu“, čime se, eto, i on svrstao u spomenutu „stranku mlake vodice“, koja je debelo ispod „dramatičnosti“ čak i jedne uopćene Šeksove dijagnoze. Nije bilo ni za očekivati da netko tko se sprema preuzeti vrhunsku državnu dužnost zapara imalo dublje.

Don Anđelko i Krsnik zapaprili priču

Među onima koji od Šeksove izjave nisu napravili „mlaku vodicu“, nego su i dodali malo papra bio je najprije don Anđelko Kaćunko na svome blogu u Večernjaku. On je ovim povodom najprije zatražio „redefiniranje pojmova kao što su ‘demokracija’, ‘politika’, ‘parlamentarizam’, ‘izbori’“, jer je, kaže, „postalo preočito da se njihova značenja u teoriji i praksi (p)odudaraju ‘kao nebo i zemlja’“. On je tako ono što se naziva „normalnom demokratskom državom“ izjednačio s onom u kojoj je „tajni nadzor nad javnošću doveden do savršenstva“.

„Budući da se, kako je poznato, odavno zalažem za BOJKOT izborne farse&prijevare jer se političke odluke uopće ne donose u Hrvatskoj, to sam – za razliku od ‘Tiskovnog ureda HBK’ učinio i prije posljednje izborne lakrdije“, nije don Anđelko ostao dužan ni svojima. „ Naravno, redovito sam bio etiketiran kao zagovornik teorija urote! Mnogi se ne daju razuvjeriti ni kad im kažem da je to PRAKSA ZAVJERE! …Hvala Bogu na tome (Šeksovu) ‘gafu’, bez obzira u kakvom je stanju bio i je li “slučajno”…(ovdje manjka: „bio pod gasom“ – op. J.Č.), kad već teolozi ni trijezni ne žele javno reći ISTINU“.

Don Anđelko se, osim o rečeni tiskovni ured, očešao i o mnoge druge (u ovom smislu praznoglave) kršćane. Prije toga izrekao je nešto što ima težinu: „Kako je moguće da tijekom izborne večeri, jedan od najpoznatijih političara u Hrvatskoj izrekne riječi koje bi nas trebale dignuti na noge, a da dan kasnije ama baš nitko o tome ne piše, ne raspravlja i ne zahtijeva dodatna objašnjenja? Jesmo li mi uopće svjesni težine izrečenih riječi? Dakle, Vladimir Šeks nam je otkrio da je čitav naš politički sustav obična farsa, da je naša neovisnost čista laž, da s nama upravlja nepoznata šačica ljudi iz sjene…”

Podjednako oštar bio je i jedan od najstarijih aktivnih hrvatskih političkih komentatora Vjekoslav Krsnik na portalu Objektivno. Kao dijelom i Ivan Ugrin – u vezi s „lovom na generala“ Gotovinu i Srbijom u EU-u – Krsnik se okomio i na samog Vladimira Šeksa kao, recimo tako, opslužitelja tih istih tajnih, moćnih i kolonijalnih vlasti. I on ga je podsjetio na njegovu neslavnu „povijesnu“ ulogu, poznatu kroz formulu „identificirati, locirati, arestirati, transferirati“ (dakako, generala Gotovinu). Tomu je dodao i njegov davni potpis na sporazum o normalizaciji odnosa s tadašnjoj Miloševićevom SR Jugoslavijom, koji je, kaže, srbijansku agresiju pretvorio u građanski rat. Predbacio mu je i to što je „namjerno spustio cenzus za održavanje referenduma na kojemu se odlučivalo o ulasku Hrvatske u Europsku uniju, drugim riječima u interesu tih neformalnih grupa koje vladaju Europom, izigrao je volju naroda, jer je svega 29 posto hrvatskih birača od ukupnog broj upisanih na tom referendumu glasovalo za članstvo“.

Krsnik je čak Šeksovu izjavu protumačio kao svojevrsnu „diskreditaciju“ Andreja Plenkovića, kojemu je preporučio da slijedi odnos predsjednika Tuđmana koji je, kaže, Šeksa „uvijek držao na uzici ne dopuštajući mu da vodi igru“. Zaključio je ovako: „Budući da Hrvatska pod terorom svojih – prema međunarodnim pritiscima podaničkih – političkih elita nije uređena država parlamentarne demokracije, njezina sudbina i dalje će preko kurira kakve predstavljaju Vladimir Šeks i Mate Granić biti dirigirana iz tih centara ‘neformalnih grupa’“.

Hrvatska kao postkomunistička „demokratura“

Konačno, cilj ovoga teksta nije bio dati tek pregled tuđih stajališta u javnoj raspravi oko ove Šeksove tvrdnje – koja, koliko god ona bila uopćeno uobličena, ipak zavrjeđuje puno širu pažnju nego što je dobila – nego ću svemu dati i vlastiti prilog.

Najprije, neobično je i dijelom neshvatljivo – kod nekih i hinjeno – iznenađenje, a možda čak i „zaprepaštenje“, s kojim je Šeksova priča o vladarskim „gremijima“ primljena. On nije čak ni spomenuo da bi rečeni „gremiji“ – ili, na latinskom, „vijeća, odbori, skupovi rukovodećih osoba“ – bili zapravo tajna društva, među kojima su najpoznatiji masoni, odnosno slobodni zidari. Vidjeli smo da je dio ljudi koji su čuli Šeksovu izjavu htjeli ostati „politički ispravni“ i priču su skrenuli na razne, razmjerno neškodljive lobističke skupine, ali drugi dio nije htio glumiti „nevinu dječicu“ i cijeloj priči dao je prikladnu – slobodno-zidarsku i srodnu – nadgradnju.

Ta rječita „javna nesvijest“ o tome tko doista i kako, danas u rujnu 2016. godine – a, zapravo, odavno prije – vlada u društvu koje sebe službeno opisuje „demokratskim“ ili „carstvom ljudskih prava“, odnosno doživljavanje Šeksove izjave kao nekakvog „otkrivenja“, tim je čudnije ako se, recimo, zna da je masonerija ili „slobodno zidarstvo“ bilo dobro poznato još u jugokomunizmu (i naravno mnogo, mnogo prije). U enciklopediji Krležina Jugoslavenskog enciklopedijskog zavoda iz 1969. godine ima poduža natuknica u kojoj su navedene sve bitne značajke masonstva, uključujući i onu komunistički pravovjernu kako je riječ o „konspirativnoj grupi… koja je u socijalističkom poretku anakronizam kao od zajednice odvojena skupina koja zastupa ideologiju i interese građanske klase“.

Splitski povjesničar Ivan Mužić napisao je proteklih desetljeća cijele tomove knjiga o masoneriji, a u novije vrijeme to su uradili i splitski nakladnik „Verbum“ ili „slobodni strijelac“ Mladen Lojkić te mnogi drugi. Zapravo, i na hrvatskom jeziku, a o engleskom da i ne govorimo, postoji cijela obimna knjižnica o ovoj temi pa ipak javnost je i ovakav razmjerno uopćen Šeksov iskaz doživjela kao „otkriće“ – makar ono, rekosmo, više sličilo famoznom „otkriću tople vode“. Razloga što je tome tako ima dosta, ali jedan od najvažnijih je taj što rečeno „tajno društvo“ ima načina da ostane tajnim: nadzire, među ostalima ili prije svega, medije, koji sve pa i to mogu ili objaviti ili zatajiti. S pojavom interneta sve je, istina, postalo malo teže: na njima „teorija urote“ ima na tone, ali često uvijek nije lako provjeriti njihovu pouzdanost, jer to je ozbiljan posao koji traži odgovarajuće službe ili „think tankove“, dakle, novac i organizaciju, a toga na narodnjačkoj strani u pravilu nema (zato ih ima, u debelim milijardama, na neprijateljskoj strani, među sorosevskim nevladinim udrugama i sličnom).

Hrvatska je, naime, tipična „demokratura“ – ili, kako kaže Krsnik eufemistički, „nije uređena država parlamentarne demokracije“ – i njome doista divljaju spomenuti šeksovski centri moći, koji nerijetko vladaju po titoističkom načelu „nema demokracije za neprijatelje demokracije“. Nigdje to nije tako vidljivo kao svakodnevna praksa „politički ispravnog“ jednoumlja u gotovo potpuno nadziranim glavnostrujaškim medijima, koji su po direktivi ispirali ljudima mozak u vrijeme referenduma o definiciji braka, potom i u vrijeme sjevernoafričke i bliskoistočne migrantske invazije kao i u praćenju američkih predsjedničkih izbora (nađite i jedan uravnoteženi medijski prilog u kojem bi, recimo, Donalda Trump dobio i najmanje prilike).

Udba, masonerija i „najdraže veleposlanstvo“

U ovom pretvaranju hrvatske države u postkomunističku „demokraturu“ ključnu ulogu – u samoj Hrvatskoj – odigrale su tri vrste podzemnih „gremija“ (iako ih, uključujući i one nadzemne i one strane, ima znatno više): Udba, masonerija i konačno tzv. „najdraže ambasade“, od kojih je, naravno, najvažnija ona u Buzinu, američka. Današnja moć netaknute Udbe (i Kosa) najviše je došla do izražaja kad je prošla Milanovićeva kukurikavačka vlada pokazala da je spremna „zaratiti“ i s EU-om kako bi zaštitila dvojicu svojih vodećih „kilerskih“ nalogodavaca, Mustača i Perkovića. Poslije je, u vezi s radom slovenskog publicista Romana Leljaka na razotkrivanju udbaške mreže u susjednoj državi – gdje se ta mreža njenih suradnika približila broju od 50.000 – ona u Hrvatskoj procijenila na „barem 150.000“. S obzirom kako djeluju gotovo sve ustanove sustava taj broj se ne čini pretjeranim.

Kad je pak riječ o broju masona u Hrvatskoj posljednji podatak te vrste spominje najbolji naš poznavatelj ove problematike Ivan Mužić u svome eseju „Tuđman i masoni“ negdje iz oko 2000. godine (dostupan je i na mreži). Po njemu, broj masona u Hrvatskoj od 1992. naglo raste i do 1996. godine doseže, kako kaže, „njih 7019“. Koliko ih se namnožilo u slijedeća dva desetljeća, ovom autoru je nepoznato. O tome kako se ove dvije skupine podzemnih „gremija“ od samih početaka suvremene hrvatske države međusobno prožimaju svjedoči ova Mužićeva rečenica iz toga njegova važnog eseja: „Nekadašnji komunisti, posebno oni iz UDBE i KOS-a, prihvatili su kao prirodne saveznike u zauzimanju i podjeli vlasti, masone iz inozemstva i masonske kandidate iz zemlje“. O tome sam, naravno, uvjerio i kroz dugogodišnje praćenje djelovanja ovih podzemnih „gremija“ i u lokalnim splitskim prilikama (o čemu sam razmjerno opširno pisao u svojoj knjizi „Spomenik izdaji“, Split, 2008.).

Najfascinantniji primjer potpune („službene“ javne) nezainteresiranosti za to koji „gremiji“ doista vladaju Hrvatskom dogodio se sasvim nedavno i to u vezi s trećom navedenom bitnom nadzemno-podzemnom moći – „najdražom ambasadom“ u Buzinu (američkom). Polovinom ove godine publicist Joško Buljan u Hrvatskom tjedniku objavio je cijeli jedan niz tzv. Wikileaksova, u našem slučaju faksimila službenih brzojava američkog veleposlanstva svojoj centrali u Washingtonu (još u vrijeme kad su oni bili najvruća tema svjetskog tiska, u travnju 2010. godine rečeno je da je broj takvih brzojava iz zagrebačkog veleposlanstva SAD-a više od 2.000). Iako je samo ono što je objavio Joško Buljan neka vrsta paralelne, ali stvarne hrvatske novije povijesti i istodobno kronologija državne veleizdaje svih „trećejanuarskih“ hrvatskih poglavara, sve ono što je tamo izneseno – a čini se nemogućim da bi bilo neautentično – nikoga u ovoj zemlji, osim razmjerno ograničenog broja čitatelja toga tjednika, nije uzbudilo. O oligarhijskim „stranim medijima za hrvatske domorodce“ da i ne govorimo! Isto je važilo i za sve one brojne i prekobrojne stranke i čitavu javnost.

Tragajmo za vezama novca i moći!

O ovoj stvari mogla bi se, naravno, ispisati cijela jedna knjiga debljine, recimo, jednog „Rata i mira“, ali ja bih samo skrenuo pažnju na nešto što je dohvatljivo, a uporno se – najčešće iz neznanja, nedostatka vodstva i još koječega – zanemaruje. Ključnom mi se čini spoznaja o nevjerojatnim rasipanjem narodnih snaga, posebno u mediju interneta, na kojem se za istinom traga neusredotočeno i raspršeno pa su spoznaje krhke i teško dopiru do najširih slojeva pučanstva (barem onog koje još nije bacilo koplje u trnje). Tu mi se čini najvažnijom potreba za snaženjem narodnjačkog analitičkog novinarstva, kao potpunom suprotnošću onom prevladavajućem kabinetskom novinarstvu, koje „podučava“ ili čak „propovijeda“.

Stoga, koristim ovu prigodu koju nam je pružio Vladimir Šeks, u trijeznom ili manje trijeznom stanju, da se doista okrenemo novinarstvu i publicistici koje tragaju za vezama novca i moći. Najbolji primjer takvog otkrivanja istine, koji mi je trenutno pao na pamet, knjiga je znamenitog Carrola Quigleya „Angloamerički establishment“. Osim što je dao zoran prikaz toga tko doista vlada svijetom, važnim se pokazao i njegov nadmoćni povjesničarski metod: tragajući za vezama novca i moći iz kaosa povijesnih zbivanja otkriti tu Urotu s velikim „u“, o kojoj je Šeks dao tek najsmjerniju naznaku.

I, konačno, čak i da dođemo do istinite spoznaje o tome tko doista i kako vlada prije svega Hrvatskom, a time naravno i Europom i svijetom – a to znači i detaljne slike, sve s konkretnim imenima i ustanovama – tek onda bismo došli na sklizak teret te bismo se morali upitati što da radimo s njome! Naime, nakon spoznaje trebalo bi uslijediti djelovanje, a ono je moguće tek ako se nesumnjivoj moći onih Šeksovih „gremija“ suprotstavi neka druga, barem isto toliko jaka sila.

Ako pak otkrijete da takvu snagu ne vidite na obzoru, najbolje vam je sklopiti ruke, pomoliti se Bogu i ponadati se da će On na kraju svaku stvar staviti na svoje mjesto. Ovo dakako znači samo prijeko potrebnu duhovnu potporu, a nikako odustajanje od borbe, jer čovjek je živ samo dok se bori. Moguće je da to – uza sve kritike koje je ovom prigodom morao pretrpjeti – i sam Vladimir Šeks vjeruje da radi na najbolji mogući način.

Joško Čelan/HKV/http://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo