Goldsteinova pravopisna jugonostalgija

Ponešto o Goldsteinovoj pravopisnoj zamisli

Nakon objave Istitutova pravopisa 2013. god. proteklo je više od triju godina, ali bura se ne smiruje ni sada, a ispada da je tiskano izdanje toga pravopisa izazvalo previše kritika u javnosti u usporedbi, na primjer, s Babić-Finka-Moguševim ili pak s Matičinim pravopisom. U početku svi koji su pisali o tom što ne valja u tom pravopisu i s tim pravopisom svrstavani su u “dužurne kritičare”, a sada su postali još i “ekstremisti” što je valjda znak tolerancije prema drugomu mišljenju. Čitatelji Jutarnjega lista nedavno su uz te novine primili i primjerak besplatnoga pravopisa, valjda misleći da će dobiti kompletan pravopis, tj. s pravopisnim rječnikom, ali dobili su krnji, tj. bez rječnika. Porabnika toga pravopisa pravopisna pravila za školu uglavnom malo zanimaju jer već ima institucionalnu naobrazbu, zanima ga upravo pravopisni rječnik, a njega nisu dobili s Jutarnjim listom.

Foto: Davor Pongračić/Hanza media

Prije pojave Institutova pravopisa Slavko Goldstein je nekoliko puta izlazio u javnost s pojašnjavanjem zamisli (koncepcije) mogućega izlaska novoga pravopisa u Hrvatskoj. Navest ćemo nekoliko ulomaka iz njegovih subesjeda u javnosti. U Jutarnjem listu od 17. veljače 2012. god. novinarica Ivana Kalogjera Brkić, potom glavna savjetnica ministra Željka Jovanovića, objavljuje članak pod naslovom Goldstein nudi rješenje Jovanoviću: Ministre, moramo imati jedinstveni pravopis, i to onaj koji ljudi žele. U članku uz ostalo piše da će Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta objaviti početkom iduće školske godine Osnovni pravopisni rječnik. Poraba toga rječnika bit će obvezatna za sve osnovne i srednje škole i u njem će ravnopravno supostojati sve prijeporne inačice koje su razrađene u postojećim pravopisima. Ovo je rješenje pravopisne zagane (problema) ministru znanosti, obrazovanja i sporta Ž. Jovanoviću predložio upravo zagrebački nakladnik Slavko Goldstein, bivši posebni savjetnik predsjednika Vlade za kulturu. U članku također piše: “Ministar Jovanović, koji je odmah nakon stupanja na dužnost najavio da će učiniti sve da bi se došlo do jedinstvenoga pravopisa, rekao nam je jučer kako je prijedlog Slavka Goldsteina vrlo ozbiljno razmotrio pa će uskoro, najavio je, imenovati tročlanu radnu grupu za izradu Osnovnog pravopisnog rječnika te odrediti jaka lingvistička imena kao recenzente.” (Jutarnji list, 17. veljače 2012., Goldstein nudi rješenje Jovanoviću: Ministre, moramo imati jedinstveni pravopis, i to onaj koji ljudi žele). U subesjedi za Globus od 13. ožujka 2012. god. S. Goldstein ponovno ponavlja zamisao tiskanja novoga pravopisa: “Predložio sam da se pravopisna zbrka, katastrofalna za školsku djecu, riješi tako da se dvije do tri godine u školama ravnopravno upotrebljavaju pravopisi po obje suprotne koncepcije, dakle po koncepciji Anića i Silića, kao i Babića, Finke i Moguša. Kroz to vrijeme trebalo bi mjeriti učestalost upotrebe pojedinih varijanti, ne samo u školama nego i u javnoj uporabi, na osnovi čega će nadležno Ministarstvo na koncu donijeti odluku o jedinstvenom pravopisu, u kojem će možda biti i elementi iz jedne i druge varijante.” (Globus, 13. ožujka 2012.).

Drugim riječima, “pravopisnu zbrku” valja riješiti uz pomoć “mjerenja” tzv. prijepornih pitanja pravopisnih inačica i nakon ustanovljenja učestalosti jedne inačice napisati i izdati jedinstveni pravopis uz odluku nadležnoga ministarstva. Međutim, primjerice iz rezultata istraživanja iz 2013. god., koje je provela Ružica Gregurić na uzorku od 150 učenika od petoga do sedmoga razreda osnovne škole, proizlazi iz stavova učenika da bi bilo najprirodnije kad bi hrvatski pravopisi kao točne propisivali tvorbeno prozirne zapise: podhodnik, odhraniti, nadprosječan, podpredsjednik, izšarati, rabski, vrabca, Gubcu, a također i Zagrebčani, a koji su u hrvatskom pravopisanju odbačeni krajem 19. st. preuzimanjem pravopisne koncepcije Vuka Karadžića i Đure Daničića (v. M. Grčević / R. Gregurić: Razgraničenje nestandardnoga i standardnoga hrvatskoga jezika i jezično planiranje na primjeru riječi “podhodnik”. Nestandardni hrvatski jezik prema standardnom hrvatskom jeziku, Zagreb: Agencija za odgoj i obrazovanje, IHJJ, 2015., str. 33. – 46.). Uzgred budi rečeno da Institutov pravopis u mrežnom izdanju u rubrici “Objašnjenje” pisanja sastavljenih i rastavljenih niječnih oblika glagola htjeti: neću / ne ću, nećeš / ne ćeš itd. navodi, pri rješavanju dvostrukosti u pravopisu, kao jedan od dokaza u korist preporučene inačice sastavljenoga pisanja mnogo veću čestotnost porabe oblika neću, nećeš itd. (v. poveznicu). Ali, ista statistička raščlamba potvrđenosti u porabi, na primjer, oblika imenica muškoga roda koje završavaju na -dak, -tak, -dac, -tac poput predak – predci/preci, sudac – sudci/suci, zadatak – zadatci/zadaci i sl. nije provedena. Hrvatski pravopis nije lopta u igri “ovamo-onamo” uz pomoć koje se mjere pojedina pravopisna pravila.

Goldstein-Anić-Silećeva zamisao (koncepcija) mjerenja i po potrebi spojenja pojedinih inačica u jedan pravopis na osnovi pregleda rješenja u nekim zemljama (Njemačka, Velika Britanija, SAD) nije ni nova jer nju je Goldstein izlagao djelomice još 2000. god. prigodom izlaska Anić-Silićeva Pravopisa hrvatskoga jezika 2001. god. koji je imao u prijašnjim izdanjima 1986., 1987. i 1990. naziv – Pravopisni priručnik hrvatskoga ili srpskoga jezika. U jednom od napisa “Je li pravopis roba?” iz 2000. god. koji je objavljen u časopisu Zarez, uz ostalo, Goldstein ovako opravdava izlazak Anić-Silićeva pravopisa: “Svi korisnici, hrvatska stručna i opća javnost, imat će mogućnost izbora, adekvatnu osnovu za široke javne rasprave, za opredjeljivanje između dviju koncepcija, pa i mogućnost kombiniranja prema slobodnom opredjeljenju iz oba Pravopisa. Nikakvi jednostrani dekreti, ni politički inspirirana nametanja jedne ili druge koncepcije. Ravnopravnim tretmanom oba Pravopisa na određeno vrijeme, uz slobodne rasprave i opredjeljenja, uvodi se demokratski novum u hrvatski kulturni život na području jezika koji je dugotrajno, pa i u posljednjih 10 godina, bio izložen raznim voluntarističkim pritiscima. Vjerujem da će nakon takvih slobodnih rasprava i opredjeljenja u roku od tri do četiri godine demokratskim putem biti stvorena situacija za izbor jednoga od dvaju Pravopisa ili njihovo bar djelomično spajanje u jedan.” (Zarez, god. II., br. 41., str. 9., Zagreb, 26. listopada 2000., poveznica ). U biti svojoj to je jedna te ista koncepcija sređivanja i djelomičnoga spajanja različitih pravopisnih pravila u jedan pravopis, ali u vrijeme pisanja teksta iz 2000. god. i subesjede iz 2012. god. u Hrvatskoj službeno je postojao za škole samo Babić-Finka-Mogušev pravopis. Možemo bilo što “mjeriti”, a zatim “spajati”, ali prije ipak valja ukinuti jedan službeno odobreni pravopis, koji ima ministarsku preporuku, a zatim prihvatiti drugi jer inih inačica nema ako je riječ o jednom službenom pravopisu u jednoj državi. Neobrazloženo ukinuto Vijeće za normu podupiralo je svojim odlukama za školu službeni Babić-Ham-Mogušev Hrvatski školski pravopis koji je bio ukinut Jovanovićevom ministarskom odlukom od 31. srpnja 2013. god. Uzgred budi rečeno da nakon rušenja Vijeća za normu, jednoga od institucionalnih tijela koje se je bavilo jezičnim pitanjima, Hrvatska je ostala bez usklađene strukovne jezične politike.

U drugom ulomku istoga članka Goldstein piše: “Akademik Babić tvrdi da ‘uvođenje drugoga, drugačijega pravopisa znači povećanje zbrke i nereda u hrvatskoj kulturi’ (…), a slično misli i akademik Brozović. Naprotiv, meni se čini da upravo sada vlada zbrka na području našeg pravopisanja i da će pojava Anić-Silićeva Pravopisa hrvatskoga jezika bitno pomoći da se nepovoljno stanje počne sređivati. Odlukom Komiteta za prosvjetu, kulturu, fizičku i tehničku kulturu SRH (istaknuo je A. B.) bio je 1986. “odobren za javnu upotrebu” Pravopisni priručnik hrvatskoga ili srpskoga jezika Vladimira Anića i Josipa Silića. Ovo odobrenje nikad nije ukinuto i ne postoji nikakav “nalog Ministarstva prosvjete i sporta iz 1993.” što ga spominje akademik Brozović (…) po kojem je naređeno povlačenje tog Priručnika. (Taj je Priručnik bio koncipiran s radnim naslovom Pravopis hrvatskoga književnoga jezika, ali mu je tadašnja vlast u skladu s tadašnjim ustavnim odredbama o nazivu jezika nametnula citirani naslov kao uvjet za objavljivanje) Odlukom Ministarstva kulture i prosvjete Republike Hrvatske od 18. travnja 1994. god. za upotrebu u osnovnim i srednjim školama odobren je Babić-Finka-Mogušev Hrvatski pravopis. Tako je nastala zbrka.” (V. gore: Zarez, str. 8.). Goldsteinov ulomak je odraz jugonostalgije prema “hrvatskomu ili srpskomu“ (“hrvatskosrpskomu“) jeziku. Nije ukinut ni strogo povjerljivi tada partijski dokument nepoznatoga autora “Jezična problematika u funkciji nacionalističke ideologije” koji je izrađen u istom Republičkom komitetu za prosvjetu, kulturu, fizičku i tehničku kulturu SRH-a 1980./81. (sic!).

Taj hrvatski, Zagreb, 1992.

Valja još jednom napomenuti da se je SFRJ raspala još 1991. god., od 22. prosinca 1990. god. postoji novi Ustav RH-a, u kojem u njegovu 12. članku jasno i nedvojbeno piše da je u RH u službenoj uporabi upravo hrvatski, a ne hrvatski ili srpski jezik. Nakon referenduma u svibnju 1991. god. više od 90 % hrvatskih građana se je opredijelilo za samostalnu i neovisnu državu koja je u novom Saboru usvojila Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske. Od tada ne samo Odluke bilo kojega komunističkoga komiteta Socijalističke Republike Hrvatske nego i bilo koji zakoni na području nove države automatski ne vrijede. Republika Hrvatska i Socijalistička Republika Hrvatska nisu jedno te isto. Osim toga, zašto tadanja pojava Anić-Silićeva pravopisa ne izaziva pravopisnu zbrku, a postojanje službenoga Babić-Finka-Moguševa pravopisa izaziva?

Prijelazna koncepcija kombiniranja pravopisnih dvostrukosti i njihovo prethodno podnošenje za budući pravopis koji će kodificirati “prevladavajuće norme” djelomice je prikazan u Liberovu Pravopisnom priručniku iz 2004. god. koji je priredila Ljiljana Jojić. Primjerice, taj Pravopisni priručnik navodi stavove pojedinih autora koji se zalažu za spojeno ili rastavljeno pisanje neću / ne ću (v. Pravopisni priručnik, str. 157. – 158., Zagreb, 2004.). Takav prikaz dvostrukosti pripada obično opisnomu (deskriptivnomu) tipu priručnika. Pravopisna prijeporna pitanja standardizicije i kodifikacije pojedinih dvostrukosti ne rješavaju se uz pomoć “mjerenja” ili široke javne “rasprave” nekompetentnih ljudi, nego samo putem obrazloženoga i usklađenoga dijaloga struke i samo struke u različitim znanstveno-istraživačkim ustanovama.

Artur Bagdasarov/HKV/http://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo