M. Nosić: Humačka ploča

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail
Vrijeme:24 min, 54 sec

 

  Humačka ploča

Humačka ploča se je nalazila u crkvi arhanđela Mihovila na lokalitetu Grebine1 na Humcu2 kod Ljubuškoga. Bila je smještena u crkvi na takvu mjestu da se je, hodajući oko nje, lako mogao čitati tekst zadužbine. Vjerojatno je ta crkva bila srušena sredinom 16. st. kad su u tom kraju Osmanlije porušili sve crkve. Na istom mjestu je u 19. st. bila dopuštena gradnja nove crkve na osnovi odredbe osmanlijske države da se nove crkve mogu graditi samo na mjestu srušenih.

HUmacka ploca

Kad je građena crkva sv. Ante i franjevački samostan na Humcu (1867.), ploča je bila uzidana s desne strane istočnoga ulaza. Izvađena je iz toga zida 1958. god. i smještena u samostanski muzej. Ulaz je nakon toga zazidan, a mjesto, gdje je prije bila ploča, vidno je označeno.

Humačka ploča je duga 68, visoka 60, široka 15 cm i teška 142 kg. Slova su klesana na krečnjačkom kamenu modrúlju (modràcu) koji pak nije bio pogodan za klesanje jer se na njem vide neka oštećenja prouzročena dlijetom. Iako je ploča u naravnom obliku bila dosta ravna, klesar ju je prethodno glačao pa se na njoj vide tragovi i takve obrade.

Valja poći od pretpostavke da tekst Humačke ploče nije pisala i klesala ista osoba. Tekst je pisao neki glagoljaš kojemu je glagoljica bila primarno pismo. To potvđuje nekoliko činjenica: u pretežito ćiriličkom tekstu pojava slova e (4 x) i t (1 x), pisanih glagoljičkim znakovima, izrazita zaobljenost ćiriličkih slova pod utjecajem oble glagoljice i redovito pisanje jora (ъ) umjesto u ćirilici uobičajenoga jera (ь). Klesar je vjerno oponašao predložak. Na osnovi izgleda nekih slova može se pretpostaviti da nije bio pismen.

Humac

Tekst Humačke ploče kruži spiralno od invokacije u lijevom gornjem kutu duž četiriju strana do njene sredine koja je ostala nepopunjena slovima.

Transkribirani tekst Humačke ploče izgleda ovako:
׀׀

†уимeоцаис׀׀наистагo׀׀дха.ceцкиа׀׀гламила׀׀азидаǫукъ׀׀рсмиръ׀׀синъбрe׀׀тъжупи׀׀вруцъ׀׀ижна׀׀eгап׀׀ица׀׀

Transliterirani tekst, dopunjen ispuštenim slovima, izgleda ovako:

† u ime otъca i sina i svetago duha. se jestъ crъki arhanđela mihovila a zida jǫ u kъrsmirъ sinъ bretъ župi vrulъcъ i žena jega pavica

Tekst Humačke ploče u suvremenom prijevodu može se razumjeti ovako:

† U ime Oca i Sina i Svetoga Duha. Ovo je crkva arhanđela Mihovila, a zida ju Krsmir, sin Bretov, župi Vruljac, i žena njegova Pavica.

Na Humačkoj ploči nalazi se samo 25 riječi3. Njih više od polovice kraćeno je tako da je ispušteno čak 28 slova. Uklesano je ukupno 77 slova, zatim znak križa na početku teksta i uspravna crtica iza riječi духа4 kojom je označen kraj invokacije. U ove riječi ispred zadnjega slova nalazi se udubljenje koje je prouzročio klesar svojim dlijetom pa je zadnje slovo morao uklesati nakon toga oštećenja. Na Humačkoj ploči je pokraćeno 11 riječi, ali te pokrate nisu označene titlama zbog premalo prostora među redovima. Klesar je pak svoje pogrješke redovito označavao crticom iznad određenoga slova. Ako iznad oštećenoga slova nije uklesana kakva crtica, to znači da je oštećenje nastalo kasnije. Crtica je uklesana na poziciji između slova ǫ i у, zatim iznad slova в u riječi врульцъ5 kojom je označeno oštećenje toga slova i još dvije kose crtice iznad slova a u riječi пaвицa6 kojima je vjerojatno označeno da je slovo a oštećeno, a slovo в ispušteno. U riječi брeтъ7 od slova б vidi se samo uspravna crtica koja bi mogla biti i znak za pogrešku.

Tekst Humačke ploče sadrži dovoljno fonoloških, morfoloških, leksičkih i drugih obilježja na osnovi kojih se može prilično točno sagledati jezična slika humske zemlje druge polovice 12. st.

Nepalatalni fonem /y/ izgubio je u fonološkom sustavu svoju fonemsku razlikovnost i potpuno se je fonijski i grafijski izjednačio s palatalnim /i/ (y > i) što je vidljivo u invokacijske riječi сина (sina < synu) u kojoj je taj vokal ispušten, također i u riječī цръки (< crьky) i синъ (< synъ). U riječī имe (< imę < jьmę), свeтaгo (< svętāgo < svętajego) i брeтъ (< Brętь < Brętislavъ) palatalni nazalni fonem /ę/ je denazaliziran i zamijenjen vokalom /e/ (ę > e). U riječi свeтaгo (< svętāgo < svętajego) nakon ispadanja intervokalnoga /j/ dva kratka vokala sažeta su u jedan dugi vokal (-aje- > -ae- > -ā-). Nepalatalni nazalni fonem /ǫ/ u humskom kraju je u to doba već bio zamjenjivan vokalom /u/ (ǫ > u)8 Budući da nazal /ǫ/ u riječi ǫ nije denazaliziran i supstituiran, nameće se pitanje je li tu pisar (klesar) pogriješio ili je bio pod utjecajem tradicije. Moguće je i jedno i drugo. Crtica signalizira to da je у denazalizirani akuzativni oblik osobne zamjenice ona, pisan bez grafijskoga ostvaraja fonijskoga j-segmenta, kao i u prethodnoga slova ǫ. Poluvokali /ъ/ i /ь/ pozicijski i artikulacijski potpuno su izjednačeni i svedeni na jednu fonološku jedinicu. U bosansko-humsko-dalmatinskim ćiriličkim tekstovima redovito je bilježen palatalni poluvokal /ь/, osim na Humačkoj ploči na kojoj se nalazi nepalatalni /ъ/, čak i na poziciji iza palatalnih suglasnika što je samo dokaz njegove fonemske nedistinktivnosti. Ovdje je bilježen pod utjecajem pisarske tradicije. Četiri puta je /ъ/ zabilježen na kraju riječi: кърсмиръ, синъ, брeтъ i врульцъ gdje je u funkciji gramatičkoga morfema s oznakom roda, broja i padeža te jedanput na drugoj poziciji u riječi кърсмиръ jer pisar nije znao točnu poziciju poluvokala u tom imenu. U riječī oтъца, цръки i врульцъ poluvokal /ъ/ je zbog ekonomičnosti ispušten iz grafijske strukture. Potvrda za supstituirani /ě/ nalazi se u padežnom nastavku riječi жупи. U tekstu Humačke ploče je i jedan đerv kojim je označen palatalni izgovor stranoga fonema /g/ (g > 3ʹ) u riječi aрхaнђeлa9. U fonemskom sustavu jezika kojim je pisana ova ploča fonem /h/ nije bio supstituiran niti elidiran što je vidljivo u riječī духa i михoвилa. Utjecaj glagoljice, koja je pisaru bila primarno pismo, vidljiv je i u pisanju triju riječi koje počinju fonemom /j/ koji bi u ćiriličkih slova trebao biti realiziran posebnim grafijskim elementom. U riječī ǫ, y i eгa ispušteni grafijski znak za /j/ je zapravo oblična osnova: A jd. j-ǫ (< ona), A jd. j-u (< ona) i G jd. j-ega (< onъ). U jezičnom sustavu humske zemlje u 12. st. prijedlog vъ se je ostvarivao kao u što je vidljivo u riječi y na početku invokacije.

Za prozodiju teksta Humačke ploče valja reći to da u doba njezina nastanka nije bilo pomicanja tonskih silina. U sljedećih riječi naglašen je zadnji (otъca, duha, župi, žena), odnosno unutarnji slog (svetago, arhanđela, Mihovila, Pavica). Ostale riječi imaju naglašen početni slog.

Tekst Humačke ploče i na morfološkoj razini pokazuje neke osobitosti u odnosu na starije stanje. Dokidanje nekih paradigmatskih razlika i izjednačavanje deklinacijskih vrsta vidljivo je samo u dviju riječi: genitivni oblik cинa ima padežni nastavak -a, umjesto starijega nastavka -u (G jd. syna < synu), a dativni oblik жупи ima padežni nastavak -i umjesto starijega -ě (D jd. župi < župě). Deklinacijska promjena je vidljiva i u genitivnoga oblika eгa u kojega je došlo do zamjene posljednjega segmenta padežnoga nastavka (G jd. j-ego > j-ega). U oblika свeтaгo (G jd. svetāgo) nije došlo do takve supstitucije na kraju obličnoga nastavka. U nominativni oblik цръки (N jd. < crьky) još nije bio prodro /v/ iz genitiva (G jd. crьkъve). Tekst Humačke ploče nakon invokacije ne počinje veznikom a, kako je to bilo uobičajeno u mlađim tekstovima, nego pokaznom zamjenicom ce.10 Iza nje bi, kao dio predikata, trebao biti prezentski oblik ecтъ koji je vjerojatno zbog ekonomičnosti ispušten, dakle zalihostan u strukturi te rečenice.

U tekstu Humačke ploče pripadanje komu (čemu) izraženo je na četiri načina: genitivom imenice – aрхaнђeлa mиxoвилa, dativom imenice – жупи врульцъ, posvojnim pridjevom – синъ брeтъ i genitivom osobne zamjenice – жeнa eгa. Poredak riječi u navedenim sintagmama bio je uobičajen, dakle stilski neobilježen.

U sintaktičkom smislu invokacijska formula je eliptična rečenica. U ostalom dijelu teksta izborom riječi s određenim morfološkim, sintaktičkim i leksičko-semantičkim obilježjima postignuta je složena struktura s jasnim vezama među njenim dijelovima. Nakon glavne rečenice (Se crъki arhanđela Mihovila) slijedi zavisna rečenica (a zida jǫ Kъrsьmirъ župi Vrulьcъ) s kojom su povezane zajedničkim subjektom i predikatom još dvije krnje rečenice tako što je prva umetnuta u njeno ustrojstvo (sinъ Bretъ), a druga je dometnuta (i žena jega Pavica).

Tekst Humačke ploče na visokoj je stilskoj razini što uz ostalo daje izuzetnu vrijednost ovomu spomeniku hrvatske pismenosti.

***

Na Humačkoj ploči nalazi se pet imena od kojih su neka samo tu zabilježena.

Crkva u kojoj je bila navedena ploča bila je posvećena arhanđelu Mihovilu koji je u kršćanskoj mitologiji jedan od sedam11 vrhovnih anđela koji je, prema Bibliji, bio zapovjednik nebeske vojske i borac protiv Sotone kojega je porazio i survao u pakao. U humsku zemlju ime toga arhanđela moglo je dospjeti iz latinskoga (Michaël) ili grčkoga jezika (Michaél), a u ove iz hebrejskoga (Mīkhā’él < Mīkhāyáh + él ‘onaj koji je kao bog Jahve’). Grafijski ostvaraj ovoga imena na Humačkoj ploči ne daje nam mogućnost točnoga čitanja jer se slijed slova mилa može pročitati kao: Mihaela, Mihaila, Mihajla, Mihoila, Mihojla i Mihovila. Koji je od tih ostvaraja pisar imao na umu, ostaje i dalje tajna.

Zahvaljujući popularnosti apostola Pavla12, kojemu su u kršćanskom svijetu posvećene mnoge crkve, to je svetačko ime ušlo i u hrvatsku antroponimiju. Od lat. Paulus (< paulus ‘nizak rastom’) nastalo je starohrvatsko ime Pavъlъ13 i prema njemu Pavъla za žensku osobu. Dodavanjem tvorbenoga sufiksa -ica na pokraćenu osnovu Pav- dobivena je odmilica Pavica. To je ime Krsmirove žene.

Za antroponomastiku Humačka ploča ima značaj i zbog toga što se na njoj nalaze tri imena koja u takvu obliku nisu zapisana nigdje drugdje, i to: кърсмиръ, брeтъ i врульцъ. Ime ktitora crkve arhanđela Mihovila do sada je zadavalo najviše poteškoća proučavateljima teksta koji su uglavnom smatrali da grafijski ostvaraj počinje slovom k, a ne slovom y. Poteškoću u dešifriranju imena ktitora prouzročio je klesar koji je crticu stavio previsoko iznad reda tako da se ne zna upućuje li ona na prethodno slovo ǫ ili na sljedeće y. Ako y pripada imenu, onda bi to moglo biti složeno ime Uskrsmir, tvoreno od hrvatskih imenotvornih elemenata uskrs14 i -mir, a kao poluprevedenica grčkoga imena Anastásios (< anastásios ‘koji je uskrsnuo’ < anástasis ‘uskrsnuće’ < anástas ‘podignuće’). Moguće je pak da je pod utjecajem značenja imena Kristifor < Kristofor (< grč Christóphoros < christóphoros ‘koji je nositelj pomazanika’ < christós ‘pomazan’ + phérō ‘nosim, trpim’), a u skladu s tvorbenim zakonitostima hrvatskoga jezika tvoreno složeno ime Krstimir koje se sastoji od imenskoga dijela krsti-15, nastala elizijom /i/ iza skupine /kr/, i imenotvornoga dijela -mir (-mirъ), uobičajena u tvorbi brojnih slavenskih imena. Međutim, bez obzira na ograničen prostor na kamenoj ploči malo je vjerojatno da je baš kraćeno ime kneza, najvažnije osobe, koji je kao zadužbinu svoje obitelji sagradio crkvu arhanđela Mihovila i darovao ju župi Vruljac. Biti će vjerojatnije da se ovdje ne radi o pokraćenom imenu Krstimir nego o rijetkom srednjovjekovnom imenu Krsmir16 (< Krьsmirъ) koje je motivirano glagolom krьsmati ‘čekati, oklijevati’.17

Vjerojatno ima istine u pretpostavci da su Krsmir s Humačke ploče i Krsmir iz Povaljske listine18 jedna te ista osoba. Ako je to točno, onda je Krsmir živio u drugoj polovici 12. st. i vladao dalmatinskim otocima, primorjem i prostranim zaleđem od Cetine do Neretve.19 Knez Krsmir je bio sin kneza Bretislava20 čije je ime na Humačkoj ploči zapisano u obliku posvojnoga pridjeva Bretъ (< Brętъjь). U ugovoru iz 1190. god.., kojim su Kačići sklopili mir i prijateljstvo s Dubrovčanima, zapisan je oblik Breti (ego Breti … iupanus Breti – ‘ja Breti(slav) … župan Breti(slav)’ [6: 241]) što je zapravo pisareva pokrata imena Bretislauus. Da je dubrovački romanski pisar čuo odmilicu Bret, zapisao bi ju kao Bretus. Ta je pak odmilica motivirala posvojni pridjev Bretъ (< Brętъjь) na Humačkoj ploči.

U Povaljskoj listini na nekoliko mjesta je zapisano ime bračkoga kneza Brečka. Na osnovi izloženoga može se pretpostaviti da su Bretъ s Humačke ploče, Breti iz ugovora Kačića s Dubrovčanima i Brečko iz Povaljske listine jedna te ista osoba koja je potkraj 12. st. upravljala krajevima između Cetine i Neretve. Godine 1184. spominje se u Povaljskoj listini, a 1190. je naveden kao prvi potpisnik ugovora s Dubrovčanima što pak znači da je bio prvi čovjek plemena Kačića.21 Evo toga teksta: Hec sunt nomina Cazichorum qui iurati sunt: iupanus Breti, filii Nicolai: Berislauus, Simon et Bocdanus, Petrus Velcinnic, Tuerdennus, Velcocna, Sebenna, Velkcoe da Chranca et frater eius Dragan, filii Grubinne, Des- sislauus, Raddos, et Sintca, et Gurrech22 (‘Ovo su imena Kačića koji su prisegnuli: župan Breti(slav), sinovi Nikole: Berislav, Šimun i Bogdan; Petar Vlčinić, Tvrden, Vlkonja, Šebenja, Vlkoje od Hranče i brat njegov Dragan, sinovi Grubine: Desislav, Radoš, i Šimča, i Đurek’) [6: 241] Tada su Dubrovnik pohodili mnogi Kačići, među njima i Bretislav sa svojim roditeljima (Ego Breti una cum parentibus meis – ‘Ja Breti(slav) sa svojim roditeljima.’) [6: 241]

Da je ispušten unutarnji slog u riječi врульцъ dokaz su i sljedeći podatci koji imaju veze s tom riječju. Bizantski car Konstantin Porfirogenet23 u svojem djelu De administrando imperio (O upravljanju carstvom) navodi 950. god. imena četiriju gradova u Paganiji24 od kojih je nama zanimljivo ime grada Vrulje (grč. tó Berullia). [4: 272] Ime Vrulja spominje se kao župa u zaključcima crkvenoga sabora u Splitu 1185. god. u dijelu gdje su navedene župe koje su pripadale splitskoj nadbiskupiji (et totum Dalen usque Vrullam – ‘i cijeli Dol do Vrulje’). [4: 111] To je ime zapisano u obliku Vruljica 1471. god. u odgovoru dubrovačkoga Vijeća umoljenih humskomu vojvodi Ivanišu Vlatkoviću25 koji je od Turaka branio gradove zapadno od Neretve (Prima pars est danda Voyvode Iuanis modios tercentos salis pro castris de Vrugliza – ‘Prvi dio treba dati vojvodi Ivanišu: trista modija soli za vojne utvrde [na području] Vruljice’). [4: 276] Petar Bakula26 je u svojem djelu Schematismus… zapisao ekonim Vruglias. [1: 199] Ime humačkoga zaseoka Ruljaš27 zapisano je 1794. god. u matici krštenih veljačke župe u obliku Ruglias.28

Imajući u vidu jezične i izvanjezične podatke može se pretpostaviti da je Humačka ploča nastala koncem 12. ili pak početkom 13. st., a ne u 10. st., kako to na osnovi paleografskih obilježja zaključuje M. Vego29, što su mnogi autori nekritički preuzeli u svoje radove. [8] Humačka ploča je dakle najstariji spomenik humske redakcije.

akademik Milan Nosić

Bilješke

 

1 Toponim Grèbine nastao je augmentacijom i pluralizacijom dijalektalnoga apelativa gręb. Grebine su zapravo narodni naziv za staro groblje u koje se već odavno više ne sahranjuje, a ono u koje se sahranjuje naziva se grêblje.

2 Humac kod Ljubuškoga poznat je po ostatcima rimskoga logora, franjevačkom samostanu, crkvi sv. Ante, zavičajnom muzeju, glasilu Kršni zavičaj, Humačkoj ploči…

3 Marko Vego je u tekstu Humačke ploče vidio riječ više. Smatrao je da slovo a ispred pokazne zamjenice ce nakon invokacije predstavlja samostalnu riječ u službi veznika. Iza toga slova nije vidio uspravnu crticu kojom je klesar označio kraj invokacijske formule. [8: 1: 31] Činjenica da tekstovi većine nadgrobnih humskih spomenika počinju veznikom a (npr., a se leži…, a se pisa…) navela je M. Vegu na pogrešku i one autore koji su preuzeli to njegovo rješenje.

4 Ondje gdje je u riječi дуxa trebalo biti slovo a, na ploči se nalazi blago udubljenje zbog čega je klesar to slovo pomaknuo za jedno mjesto udesno.

5 M. Vego je u transkripciji i transliteraciji teksta Humačke ploče u ove riječi vidio slijed slova urunъ jer je na fotokopiji ploče predzadnje slovo preinačio tako da je lijevu uspravnu crtu produžio do granice desne uspravne crte i tako umjesto ц dobio slovo н. Nije bio siguran u ostvaraj urunъ pa je iza te riječi stavio upitnik. [8: 1: 31] B. Rupčić je tu riječ pročitao kao Vruiъ iako iza vokala ne može stajati poluvokal [5: 283], a B. Fučić kao ?rućъ iako je očito da je pretposljednje slovo ćiriličko slovo c a ne ć. [2: 138], [3: 256]

6 U riječi пaвицa M. Vego je ucrtao treće slovo в iako to slovo nije uklesano. [8: 1: 31] Nije uklesano ni drugo slovo a jer je klesar taj dio ploče oštetio dlijetom pa bi umjesto mena Pavica tu moglo biti i koje drugo ime. Iznad toga oštećenja klesar je uklesao dvije crtice koje trebaju upozoriti na te dvije pogreške.

7 U transliteriranu tekstu iza riječi брeтъ M. Vego je s pravom stavio upitnik [8: 1: 31] jer se od slova б vidi samo uspravna lijeva crta.

8 Denazalizacijski proces u nazalā /ę/ i /ǫ/ nije bio isti. U nazala /ę/ temeljni vokal nije bio promijenjen, u nazala /ǫ/ jest. U procesu denazalizacije nazalni segment je otpao, osim u malobrojnih izuzetaka (npr. Dumbrava : Dubrava, Sumpetar : Supetar…). Petar Skok u svojem etimologijskom rječniku na nekoliko mjesta navodi da se umeće /m/ u nekih riječi koje su imale nazal /ǫ/. Biti će vjerojatnije da se u takvih riječi radi o fonemizaciji nazalnoga dijela nazala /ǫ/ nakon njegove denazalizacije.

9 U transkribiranu i transliteriranu tekstu Humačke ploče M. Vego je u ove riječi vidio ćiriličko slovo ć umjesto đ. Pogrešku je sam učinio jer je nadslovnoj uspravnoj crtici u ᴒ dodao poprečnu crticu i tako dobio sasvim drugo slovo. Uostalom, M. Vego je imao znatnih problema u transkripciji i transliteraciji mnogih tekstova u svojem zborniku bosansko-hercegovačkih ćiriličkih tekstova zbog neimanja filoloških kompetencija pa je tako npr. dosljedno značenjski zamjenjivao termine transkripciju transliteracijom i obrnuto.

10 Ova pokazna zamjenica u standardnom hrvatskom jeziku zapravo je arhaizam koji se nalazi samo u jednom stihu pjesme o Isusovu rođenju (U se vrijeme godišta / mir se svijetu naviješta) u kojem se znači ovo što mnogi govornici ne znaju pa tu zamjenicu zamjenjuju zamjenicama to i sve koje na tom mjestu ne mogu stajati zbog značenja.

11 Arhanđeli su: Mihael, Gabrijel, Rafael, Urijel, Barahijel (Maltijel), Jehudijel (Jofilej) i Sealtijel (Zeadijel). Leksem àrhānđeo je latinizam grčkoga podrijetla (< lat. archangelus < grč. arkhággelos < árkhi + ággelos < árkhi ‘glavni, prvi, vrhovni, najstariji’ < arkhein ‘biti prvi (glavni, vrhovni), upravljati, vladati’ + ággelos ‘poslanik, glasnik’

12 Apostol Pavao (Tarz, 5. – Rim, 65.) bio je židovskoga podrijetla, imenom Saul (< hebr. Śā’úl < śā’úl ‘iskan, tražen’), u mladosti student Talmuda i progonitelj kršćana, nakon susreta s Isusom preobratio se je i postao gorljivi propovjednik kršćanstva, evangelizator i misionar, teolog i pisac više poslanica Novoga zavjeta. Proputovao je mnogim krajevima Rimskoga Carstva (Mala Azija, Grčka) šireći kršćanstvo, na kraju je završio u Rimu gdje mu je kao rimskomu građaninu odrubljena glava 65. god. nove ere. Na mjestu njegova pogubljenja sagrađena je crkva.

13 Pri prilagodbi latinskoga imena Paulus došlo je do zatvaranja sloga i umetanja sekundarnoga poluvokala da se izbjegne skupina /vl/ na kraju osnove.

14 Srodne starohrvatske riječi su: vъskrьsenie, vъskrьsnǫti, vъskresnǫti, vъskrěsiti, vъskrysnǫti…

15 Takav imenotvorni dio imaju sljedeća imena: Krstibor, Krstiljub, Krstimir, Krstislav i Krstivoj. Neka od njih mogu imati umjesto /i/ spojnik /o/: Krstoljub, Krstomir, Krstoslav. Od navedenih imena postoje i odmilice: npr. Krstan i Krsto.

16 U 47. redu Povaljske listine piše: I tu bi knezь Kьrně, s(yn)ь Krьs(mir)ь. Posljednja riječ je pokrata posvojnoga pridjeva kojemu je značenje Krsmirov. Do sada je taj pridjev čitan kao Kres(mir)ь, Kres(imir)ь, Kras(imir)ь i Krьs(imir)ь, a moglo bi ga se pročitati kao Krs(timir)ь i Krьs(mir)ь. U riječi Krьsь treće slovo je slabo čitljivo, biti će prije ь nego e. Tomu u prilog ide i zapis ovoga imena na Humačkoj ploči.

17 Glagol krsmati (krzmati) motivirao je sljedeće antroponime: Krsman, Krsmanović; Krzma, Krzman, Krzmanac, Krzmančić, Krzmanić, Krzmanović.

18 Povaljska listina je hrvatskom ćirilicom pisana isprava benediktinskoga samostana sv. Ivana u Povljima na Braču. Povaljska listina sadrži ispravu kneza Brečka iz 1184. god. Taj se brački knez spominje i u tekstu Povaljskoga praga.

19 Da je ovo područje bilo cjelina kojom su upravljali Kačići do početka 15. st., pokazuje i jedan dokument iz 1397. god. Iz njega je razvidno da je pred županom Miroslavom Bogdanićem iz Lapčanja poslanstvo bračke općine isplatilo krvarinu Vladi, udovici kneza Radivoja Bogavčića, i njenim sinovima Jurju i Vukiću zato što je brački knez ubio njihova strica Mrdešu Bogavčića.

20 Srednjovjekovno hrvatsko ime Bretislavъ (Brečislavъ) potječe od starijega imena Brętislavъ (Bręčislavъ) koje ima imenske ostvaraje i u drugih slavenskih naroda: npr. rus. Brjačislav, češ. Břetislav. U Moravskoj postoji ekonim Břeclav (njem. Breslau) koji je motiviran imenom Břecislav. Ime Brętislavъ (Bręčislavъ) je u trenutku nastanka bilo motivirano značenjem ‘čovjek zvonka glasa’, ‘čovjek slavan po bojnom pokliču’. U osnovi imena je onomatopejsko značenje. Praslavenska imenica brękъ značila je oponašanje zvuka koji nastaje kad se tvrdim predmetom udari u metalnu ploču. Od nje su tvoreni glagoli (brękati, bręčati, bręknǫti, brękotati, bręcati, bręzgati, bręzgnǫti, brękotati…) i imenice (brękotъ, brękadlo, bręcadlo…). Značenje ‘metalnim predmetom proizvesti vrlo jake, oštre, zvonke zvukove’ preneseno je na životinje (npr. rika, lajanje, štektanje…) i na ljude (npr. vika, krika, jaki plač, ridanje, zvonki govor, bojni poklič…). Sva ta i slična značenja postoje i danas u Slavena, također i u Balta i Germana. I u hrvatskom jeziku brojne su riječi s varijantama i izvedenicama stare praslavenske riječi brękъ (brenčati, brencati, brenkati, brečati, brecati, brekati, brečiti, brecnuti, breknuti i sl.).

21 Kačići su u srednjem vijeku bili poznati po gusarstvu. Primorski gradovi koji su htjeli nesmetano ploviti i trgovati morali su s Kačićima sklopiti ugovor i plaćati im godišnji danak. Zna se da su tako morali postupiti Kotorani 1167., a Dubrovčani 1190. god. Protiv Kačića su mnogi ratovali (npr. Splićani, Trogirani, Šibenčani, pa i moćni Mletci) s promjenljivom ratnom srećom. Turska osvajanja humskoga i dalmatinskoga zaleđa u 15. i 16. st. dovela su do slabljenja njihove moći i propasti.

22 Neke osobe, čija su imena navedena u ovom ugovoru, navode se i u Povaljskoj listini (npr. Desislav i Radoš, sinovi Grubinje, zatim Sebenja, Vlkonja, Vlkoje, Hranota (Hranča), pa Dragota, sin Vlčine…

23 Konstantin VII. (905. – 959.) bio je sin bizantskoga cara Leona VI. Mudroga (886. – 912.) koji ga je kao dijete okrunio i proglasio suvladarem u zadnjoj godini svojega života. Iako je bio carski nasljednik, Bizantom nije upravljao sve do svoje 40. godine života. Carskoga prijestolja se je htio dokopati Roman Lakapen i ostaviti ga u nasljedstvo svojim sinovima, pa je zato Konstantina još u 14. godini života oženio svojom kćerkom Jelenom. Konstantin se je ženine braće uspio riješiti tek 945. nakon čega je vladao Bizantom kao car do svoje smrti 9. studenoga 959. god. Prije preuzimanja vlasti 945. god., stekavši još u mladosti solidna znanja iz mnogih disciplina, Konstantin se je, okružen najučenijim ljudima svojega doba, bavio kulturom, znanošću i umjetnošću. I sam je napisao nekoliko djela (De administrando imperio, De thematibus, De caeremoniis, Vita Basilii) od kojih mu je najznačajnije i najviše citirano djelo De administrando imperio u kojem se nalazi podroban opis svih zemalja njegova golemoga carstva i mnogih krajeva izvan njega.

24 Paganija je bila krajina omeđena rijekom Cetinom na zapadu i Neretvom na istoku, na sjeveru je sezala do Rame, a na jugu su joj pripadali srednjojadranski otoci i poluotok Pelješac (područje ilirskoga plemena Delmata). Na tom su području bile tri župe: Dole, Rastoke i Mokro. Kasno su primili kršćanstvo zbog čega su stanovnike toga područja nazivali poganima, a njihovu zemlju Paganija. Zvali su ih i Neretvanima, a oni su pak gusarili prisiljavajući tako sve oni koji su plovili tim akvatorijem da im plaćaju godišnji danak za slobodnu plovidbu. Tako je mletački dužd Ivan Patricijak morao s Neretvanima sklopiti 830. god. ugovor, 935. god. ugovor je raskinut i ponovno utanačen 939. god. kad su ga potpisali hrvatski knez Mislislav i neretvanski Družak, a na mletačkoj strani dužd Petar Tradonik. S Neretvanima su ugovore o slobodnoj plovidbi morali potpisivati i primorski gradovi s romanskim stanovništvom. Nakon mletačkoga zauzeća otoka Hvara i Korčule 996. god. moć Neretvana je donekle opala. Njihove gusarske aktivnosti nastavili su kasnije Kačići s kojima su također mnogi gradovi (Kotor, Dubrovnik, Split, Trogir, Šibenik), pa i Mletci morali potpisivati ugovore o slobodnoj plovidbi i neometanoj trgovini.

25 Vojvoda Ivaniš Vlatković (? – 1483.) bio je sin kneza Vlatka Jurjevića i izdanak vrgoračke plemićke obitelji Bogavac koja je imala posjede od Turije do Neretve (Župa, Rastoke, Veljaci, Jezero, dolina Neretve od Gabele do mora, Dubrava…). Zna se da je imao šestero braće (Marko, Žarko, Radivoj, Bartol, Tadija i Andrija) s kojima je sudjelovao u borbama na strani Vladislava protiv njegova otca hercega Stjepana, humskoga kneza i gospodara susjednoga ljubuškoga grada i njegove okoline, a koji je nastojao zagospodariti trgovinom solju u Drivima. To nije odgovaralo Dubrovčanima pa su braći Vlatkovićima i njihovim srodnicima za usluge obrane područja doljnje Neretve plaćali od 1452. do 1498. god. godišnji tribut u iznosu od 600 perpera. Vlatkovići su se često sukobljavali s hercegom Stjepanom koji je htio ovladati njihovim posjedima. Nakon osmanlijskoga osvojenja Huma puna dva desetljeća su branili primorske krajeve da ne padnu u turske ruke. Od njegove braće valja istaknuti najmlađega brata Andriju koji je postao franjevac (fra Augustin), potom je odustao od svećeništva i sudjelovao u brobama protiv Osmanlija, bio je zarobljen pa je prihvatio islam zbog čega su ga ugarski vojnici ubili 1488. god. u gradu Košu na ušću Neretve.

26 Petar Bakula (Batin, 1816. – Mostar, 1873.) osnovnu naobrazbu je stjecao u Kreševu, studirao je u talijanskoj Lucci, svećenik je postao 1839. god. nakon čega je župnikovao u nekoliko hercegovačkih župa (Čerigaj, Grabovica, Gradnići, Gorica, Ružići, Široki Brig…). Često je putovao po Europi skupljajući novčana sredstva za izgradnju škola, crkava i samostana u rodnoj Hercegovini gdje je značajno unaprijedio prosvjetnu i vjersku djelatnost. Istaknuo se je kao svećenik na mnogim poljima pa je tako bio odgajatelj franjevačkoga podmlatka, župnik, gvardijan, pravnik, graditelj, sudac, ljekarnik, profesor i nadzornik katoličkih škola. Istaknuo se je i na književnom polju pa je tako pisao na hrvatskom, latinskom i talijanskom jeziku epove, pjesme, ode, himne, sonete, polemike, rasprave i dr. Najznačajnija su mu djela: epovi (Hercegovina za devetnaest godinah vezirovanja Hali-pašina, Pravo mudroznanje za svakog čovika, O francuskom i pruskom ratu 1870-71., Četiri dila), pjesme (Sveti Pavao apoštol, Judita ovvaro Holoferno, Italija, Pjesma o prvom stanju čovika, Popivke u čast Bl. Divice Marije, Uzdisanje naroda hercegovačkog prama obćoj majki Slavjanskoj, Čovjek, sunce, majmun, Čovjek, sreća i nesreća), prijevodi (Pripravljanje na smrt, Različite pisme) i rasprave (Politika za svakog čovika). Razmatrao je vjerske (Breve compendio…, Pribogoljubna bavljenja, Prodanje i život Jozipa patrijarke) i crkveno-povijesne teme (Cenno storico sulla provincia di Bosna, Pisma svetoiskazana od Ercegovačke redovničke čuvodržavi, I martirii della missione francesca…). Najznačajnije mu je djelo Schematissmus (¹1867., ²1874.) koje je objavljeno i u prijevodu Hercegovina prije sto godina (1970.). U rukopisu mu je ostalo djelo Poziv redovničke mladeži na naukeje vjerske (Breve compendio…, Pribogoljubna bavljenja, Prodanje i život Jozipa patrijarke) i crkveno-povijesne teme (Cenno storico sulla provincia di Bosna, Pisma svetoiskazana od Ercogovačke redovničke čuvodržavi, I martirii della missione francesca…).

27 Ljubuško polje južno od rimskoga puta je do sredine 19. st. bilo vodoplavno i neobradivo. Neposredno uz put Kosova gorica – Brod na Trebižatu nalazi se vrulja (ponor) kroz koju je otjecala voda u podzemlje. Od apelativa vrulja onimizacijom je nastao hidronim Vrulja koji je postao ime za obližnje naselje, a kasnije i za župu (vrulja (apelativ) > Vrulja (hidronim) > Vrulja (ekonim) > Vrulja (horonim)). Do konca 12. st. dva puta je zapisano ime župe u obliku Vrulja (Berullia i Vrulla), nakon toga postoje samo zapisi sufigiranih oblika: Vruljac (Vrulьcь), Vruljica (Vrugliza) i Vruljaš (Vruglias). Na Ruljašu postoje ruševine stare župne crkve, poznate u narodu pod imenom Ružica (vjerojatno crkva sv. Rozalije). Nekadašnje selo Vruljaš postalo je zaselak Ruljaš i dio sela Humac. U imenu toga zaseoka zbog izblijedjele motivacije došlo je do elizije inicijalnoga suglasnika /v/ (Vruljaš > Ruljaš).

28 Matica krštenih župe Veljaci, knjiga 1., str. 151., br. 21.

29 Marko Vego (Čapljina. 8. 1. 1907. – Sarajevo, 26. 2. 1985.) završio je klasičnu gimanziju na Širokom Brigu, studirao je teologiju u Freiburgu i Zagrebu, te povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i profesorski ispit u Beogradu. Povijest je predavao od 1938. do 1944. god. u realnoj gimnaziju u Nikšiću. Dana 1. listopada 1944. god. bio je imenovan profesorom na 1. učiteljskom tečaju u Trebinju, a 22. veljače 1945. god. ravnateljem Partizanske gimnazije u Trebinju, nakon toga je dvije školske godine (1946./47.) bio ravnatelj realne gimnazije u Mostaru. Dana 19. rujna 1949. god. imenovan je profesorom učiteljskoga tečaja u Sarajevu, potom je dvije školske godine (1949./50.) ravnatelj Učiteljske škole u Sarajevu. Od 25. kolovoza 1950. do 9. prosinca 1957. bio je ravnatelj Zemaljskoga muzeja u Sarajevu. Umirovljen je 1965. god.

Godine 1937. predao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu doktorsku disertaciju (Povijest humske zemlje od doseljenja Slavena do sjedinjenja s Bosnom 1322. godine) koju nije ni branio zato što ju je prije obrane objavio u Samoboru 1937. god. i to pod naslovom Povijest humske zemlje. U doba dok je bio ravnatelj Zemaljskoga muzeja i kasnije intenzivno se je bavio arheologijom, numizmatikom, epigrafikom i topografijom srednjovjekovne Bosne i Huma. Objavio je nekoliko knjiga i više od 300 radova. Evo njegovih važnijih radova: Povijest humske zemlje (1937.), Ljubuški (1954.), Don Ivan Musić i Hrvati u Hercegovačkom ustanku 1875. – 1878. god. (1955.), Naselja srednjovjekovne bosanske države (1957.), Historijska karta srednjovjekovne bosanske države (¹1957., ²1978.), Historija Broćna od najstarijih vremena do turske okupacije (¹1961., ²1981.), Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine, 1. – 4. (1962. – 1970.), Bekija kroz vijekove (1970.), Iz historije srednjovjekovne Bosne i Hercegovine (1980.), Postanak srednjovjekovne bosanske države (1982.) i dr.

Literatura

[1] Bakula, Petar: Hercegovina prije sto godina (shematizam), Provincijalat hercegovačkih franjevaca, Mostar, 1970.
[2] Fučić, Branko: Kulturno-povijesni vidovi glagoljske epigrafike, Croatica christiana, god. 5., sv. 8., Zagreb, 1981.
[3] Fučić, Branko: Glagoljica na natpisima u Bosni i Hercegovini, Nova et vetera, sv. 1. – 2., Sarajevo, 1982.
[4] Pisana riječ u Bosni i Hercegovini od najstarijih vremena do 1918. godine, Veselin Masleša, Sarajevo, 1982.
[5] Rupčić, Bonicije: Ubikacija Vrulje, stare dosad nepoznate župe kod Ljubuškog, Rad JAZU, sv. 322., str. 265. – 284., Zagreb, 1961.
[6] Šurmin, Đuro: Hrvatski spomenici, Zagreb, 1898.
[7] Valenta, Leonard: Stari grad Ljubuški, www.lisice.info
[8] Vego, Marko: Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1962.

 

 akademik Milan Nosić/HKV/http://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo

Facebooktwitterlinkedinrssyoutube
Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.