Terezija Dedaković : Pernarove deložacije …….

Zubato sunce me jednog prohladnog dana istjeralo iz mog malog stana. Zaputila sam se prema Fortici sa namjerom da sredim zbrkane misli,uživam u pogledu na moje malo, šesno dalmatinsko misto i uživam u trenucima samoće.Divne trenutke šetnje naglo je omela škripa kočnica. Blijedo bacam pogled prema vozaču i pitam samu sebe što je čovjeka nagnalo da tako zakoči i dere gume. Pogled mi je pao na blijedo, izbezumljeno lice mog sumještanina i prijatelja Ivana. Ništa me ne pitajući  krenula je priča.

Prijateljice, trebam tvoju pomoć. Znam da ćeš mi pomoći zato ti te i tražim. Večeras dolazi autobus iz Zagreba sa aktivistima Živog zida. Znaš, namjeravaju deložirati sirotinju iz onih zgrada na  izlazu iz Novog prema Posedarju. Moramo sakupiti srdele, pronaći gradele. Ti odi naruči kod pekara kruha i lepinja, Kupit ćemo sokova, vode-tek toliko da nahranimo ljude. Ok, pomoći ću ti prijatelju ali sada me vozi u Posedarje. Krenuli mi prema spornim zgradama.Ulazna vrata sva zaključana, rolete spuštene, sve mrtvo. U dvorištu srećemo jednog mladića, predstavljamo se, pitamo ga za deložaciju, on nas zbunjeno gleda. Saznajemo da su sve zgrade prazne, da investitor nije otplatio kredite, da nije isplatio  dobavljače i radnike te da nema pojma o nikakvoj deložaciji. On je samo čuvar. Ljubazno nas šalje u prvu zgradu u kojoj žive ljudi koji su uredno pokupovali stanove. Zvonimo na vrata, izlazi gospodin koji nam pojašnjava da je njegova zgrada u kojoj ima stan  papirnato u redu, da ih nitko ne dira a da su ostale zgrade hipotekarno zaterećene jer izvođač nije podmirio svoje dugove. Prijatelj i ja se nijemo pogledali, zahvalili čovjeku i odlučili poslušati glas javnosti. Prva stanica-obližnja birtija. Prijatelj se nalakćuje na šank i ispituje lokalce o zgradama, gazdi. Slijedi nimalo lijepa priča ali opet ne saznajemo o deložaciji ništa.

Tijekom vožnje otkazujemo i gradele i ribice i sokiće, otkazujemo sve. Pada dogovor da navečer krenemo u izvidnicu jer autobus dolazi oko 22.30 pa ćemo ga sačekati i vidjeti što dalje. Oko 22 sata letimo prema Posedarju. U grmlju primjećujem  ljude. Zaustavljamo se -kad ono gomila specijalaca. Pravim se blesava i pitam što se događa, te treba li kakva pomoć. Specijalac nas obavještava da ne treba ništa, da je sve pod kontrolom te nas moli da se udaljimo. Nakon 200 metara stajemo, parkiramo se i čekamo autobus, koji za divno čudo dolazi na vrijeme.

Zaustavljam autobus, vozač otvara vrata i ulazim unutra. Prijatelj ostaje iza mene i šapuće mi da tražim Vladimiru. Kojeg Vladimira? Ne Vladimira, Vladimiru, to je žensko. Ok. Pitam gdje je Vladimira. Javlja se mlada žena duge kose. Pričam joj da su oko spomenutih zgrada specijalci, da su zgrade prazne, da je na terenu samo čuvar i ljudi koji žive u svojim stanovima i kojima deložacija nimalo ne treba. Djevojka se panično hvata mobitela, zove i čujem kako viče-pamtim dan danas sve. Tata, gdje su ljudi kojima si podijelio ključeve od stanova? Nema nikoga, tu je policija. Ljudi nisu došli.Tata, što je ovo? Šutim, blejim, sve mi smrdi. Pojavljuje se momak, prepoznajem Pernara. Uvjerava me da su zgrade nastanjene. Prilazi nam neki gospodin nižeg rasta, tvrdi da je on vlasnik (super, ti si taj). Vidim da se tu nema što pametno tražiti, izlazim iz autobusa, prijatelj pognuta nosa izlazi za mnom.

Sjedamo u auto a moj Ivan samo promrsi-dužan i Bogu i đavlu a ima mobitel od par iljada kuna. Tko? Pa vlasnik zgrada. Nisi vidila mobitel? E moj prijatelju ne kužim se ja u te gluposti. Pada dogovor da sutra dolazimo na deložaciju praznih zgrada.

Dan drugi: mi oko 10 sati na licu mjesta. Gledam Pernara i ekipu kako galame policajcima-lopovi, lopovi. Vidim da ti isti “lopovi” nose neke od prosvjednika koji su odlučili pružati pasivan otpor. Tražim Perrnara, pojašnjavam mu kako smo ratovali po forumima, on zbroji dva i dva i nestane. Obećala sam mu svašta lijepo jer me ljutio. Uglavnom, saborski zastupnik je utekao. Miješam se među prosvjednike i čujem moj kajkavski dijalekt. Stajem pored  dvoje ljudi, saznajem da je to bračni par iz Ludbrega. Pitam ih kog vraga traže u Dalmaciji i dobivam odgovor:

 Došli smo na izlet, dobili smo od gazde svaki po 300 kuna, plaćen nam je put, ručak i kava. Zakaj ne bi došli?

Pitam da li su svi tako plaćeni, naivni Podravci odgovaraju potvrdno. Zemljo, otvori se. Oni došli na plaćen izlet, malo vrijeđat našu policiju, još dobili lovu. Divljam, hoću doma. Odmah, sada.

Ivan me vraća doma. Hvatam se  mobitela i zovem Runtića. Pojašnjavam mu što se dogodilo, kako je deložacija plaćena muljaža. On me sluša (znamo se jako dugo  i ne može zanijekati ni on ni Mihaela moje pozive) te mi pojašnjava kako on to u Slavoniji radi drugačije. Niti riječi osude, kritike, ništa. Dobro.

Kad imate takvu uvrnutu politiku, lažete, mažete, štitite one koji su ostali dužni i Bogu i Vragu, ja sa vama nemam što raspravljati. Drugi dan čitam u Zadarskom listu kako sam dala potporu Živom zidu. Ni u ludilu.

Živi zid je krenuo u predizbornu utrku, politiku. Važni sami sebi i svima oko sebe. Vidimo što im se događa. Pucaju po šavovima. Lažima i manipulacijama nećete daleko. Niti dugo. Nisam uopće iznenađena. Otišao i Hrvoje Runtić i njegova Mihaela. Nižu se nimalo lijepe rečenice po medijima. Žao mi je, upozorila sam vas na vrijeme, niste me slušali, još manje doživljavali. Srčite juhicu koju ste skuhali. Žao mi je glasova koji su otišli kuda su otišli. Žao mi je što se javno nije pisalo o “pomoći” ovršenicima od strane Živog zida. Pitam se tko je platio izlazak specijalaca na teren u Posedarje. Zasigurno ne Živi zid. Vidim da su stanovi u spomenutim zgradama manje-više rasprodani, sudbina gazde me ne zanima, deložacija više nema. Vratio se mir u naša mala mista.

  Terezija Dedaković /Hrvatsko nebo