Dr. Zlatko Tomašić: ISTINU TREBA REĆI

Mi smo naučeni boriti se za svoj dom i ljude, pobijedit ćemo i u miru, vođeni istom ljubavlju, jer danas se Hrvatska ne brani oružjem, danas se Hrvatska brani znanjem i poštenjem.

“Donijet ćemo jedinstven zakon o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji u kojem će na jednom mjestu biti objedinjena sva prava čime će se osigurati dosljedna i kvalitetna primjena.”

Hrvatski branitelji i Domovinski rat temelj su postojanja suvremene hrvatske države. Kao članica EU-a svojim povijesnim uporištima i vrijednostima, jezikom, kulturom i baštinom i dalje ćemo doprinositi bogatstvu europske obitelji.

U jednom od najpresudnijih trenutaka u našoj povijesti, pobjedom u Domovinskom ratu, hrvatski narod ostvario je devetstoljetni san o suverenoj i nezavisnoj državi Hrvatskoj. Devet stoljeća borbe za slobodu stvaralo je brojne znane i neznane hrvatske junake, velikane koji su podnijeli najveću žrtvu za Hrvatsku i hrvatski narod. I Domovinski rat iznjedrio je mnoge junake. To su ljudi koji su satkali ovu državu, koji su je branili kad je to bilo najpotrebnije, koji su sebe ugradili u temelje suverene i nezavisne države Hrvatske. Časni ljudi imali su hrabrost i snagu stati u obranu svoga doma, svoje obitelji, Lijepe naše, i stoga ne smijemo dopustiti da njihova plemenita žrtva padne u zaborav.

Domovinski rat temelj je suvremene neovisne Republike Hrvatske, a domoljublje je omogućilo Hrvatima da tijekom povijesti očuvaju državotvornu nit i da imaju vlastitu državu.

To je bila POBJEDA ISTINE, a istina je „slom onih koji Hrvatsku nisu nikada željeli“, ističe Tomašić.

Domoljublje i čovjekoljublje – ljubav prema svome domu i vlastitoj obitelji, prema svojim sugrađanima i domovini, a ne mržnja prema neprijatelju, zaslužni su za obranu Hrvatske od velikosrpske agresije 1991., za onakav otpor koji su dragovoljci i hrvatski branitelji od Vukovara do Dubrovnika pružili nadmoćnom agresoru.

Iako ratna razaranja nisu izravno pogađala Rijeku, Primorsko goransku i Istarsku županiju – Riječani, Primorci, Gorani i Istrani su u Lici, ali i diljem ostalih hrvatskih bojišnica, branili i obranili Hrvatsku.

Dragovoljci grada Rijeke i naše županije bili su, i još su, nositelji hrvatskog domoljublja zbog kojeg su i odlazili na bojišta u odbranu domovine. Nemoguće je pronaći riječi zahvale za hrabrost riječkim, primorskih, goranskih i istarskih postrojbama i njihovim bojovnicima.

 “Donijet ćemo jedinstven zakon o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji u kojem će na jednom mjestu biti objedinjena sva prava čime će se osigurati dosljedna i kvalitetna primjena.

Osigurat ćemo punu trajnu skrb za hrvatske branitelje i njihove obitelji, omogućiti zapošljavanje, stambeno zbrinjavanje, vratiti ukinuta mirovinska prava, pružiti adekvatnu zdravstvenu zaštitu, osigurati potporu braniteljima u gospodarstvu, te ćemo trajno riješiti staus pripadnika HVO-a.”

Mi hrvatski branitelji ne tražimo nikakve posebne pogodnosti, mi samo tražimo da se poštuje naše dostojanstvo, i da se govori istina o Domovinskome ratu, bez zatajivanja i umanjivanja njegova značaja.

Pokazali smo hrabrost, odlučnost, poštenje i moral kada je bilo najteže. Mi ih imamo i danas, jer to je naš zavjet onima koji su dali živote za boljitak i opstojnost naše domovine. Poginlih branitelja iz Primorsko-goranske županije ima 206. Ne postoji ništa što nam može vratiti njihove osmjehe, riječi i toplinu.

Mi branitelji danas želimo biti luč i i osvijetliti put prema zajedničkom cilju, put prema Hrvatskoj koja će biti ponos svih njenih građana. U politički život  i sve strukture vlasti, stoga je nužno uvesti nove, nekompromitirane, moralne i poštene ljude, istinske branitelje. Potrebno je omogućiti mladim ljudima da zauzmu svoje mjesto u društvu kako bi mogli dati puni doprinos izgradnji i napretku naše domovine, navodi Tomašić.

“Njegovat ćemo povijesna uporišta i vrijednosti koje je promicao te postignuća koje je ostvario tvorac suvremene hrvatske države i prvi hrvatski predsjednik, dr. sc. Franjo Tuđman. Štitit ćemo dostojanstvo i dignitet hrvatskih branitelja i Domovinskog rata, a Vukovar ćemo proglasiti područjem od posebnog pijeteta prema žrtvama.”

Za nas dragovoljce, hrvatske branitelje, stadalnike i naše obitelji, grad Vukovar bio je i ostao grad heroj, grad heroja i grad od posebnog pijeteta, grad koji je  je podnio najveću žrtvu tijekom Domoviskog rata. Vukovar je postao simbol obrane Hrvatke od srbočetničke agresije 1991.,  a isto tako i Ovčara koja je tijekom vremena postala simbol sjećanja na 145 masovnih i više od 12 000 pojedinačnih grobnica sa žrtvama srpskih zločina u Hrvatskoj tijekom Domovinskog rata.

Hrvatsko-srpski odnosi u Vukovaru optrećeni su, ponajprije činjenicom da žrtve ne osjećaju da se agresor iskreno pokajao za počinjene zločine i da im je uzvratio na ispruženu ruku. Ožiljci od tortura kroz koje su prošlu, i poniženja koja su pretrpljeli u srpskoj agresiji i koncentracijskim logorima u Srbiji i BIH još nisu zarasli. Za mnoge obitelji u Vukovaru vrijeme je stalo 1991., i stajati će sve dok preživijeli tragaju za nestalima, a žrtve za pravdom.

Rat je gotov, ali njegove posljedice još traju. Posebice ih osjećaju izravno stradali i obitelji koje još traže svoje najmilije. Teška svakodnevnica uz gospodarske probleme optrećena je sudbinom nekoliko stotina stanovnika i branitelja grada čija tijela još nisu pronađena, ni dostojno pokopana.

Mržnjom kojom su srbočetničke snage 1991. napadale Vukovar svjedoči podatak da je u Vukovaru razrušeno ili oštećeno više od 90 posto građevina, a Vukovar gotovo sravnjen sa zemljom. Vukovarske nove fasade su prekrile rupe od metaka i oštećenja od paleži i granata. Što se vukovarskih srca tiče, ona još nisu obnovljena, a tako oštećena godinama čekaju na red. Čekaju dizanje optužnice ptotiv rušitelja svoga grada.        

Kaže  se da vrijeme liječi sve rane, ali te rane još uvijek su u našim srcima i one neće nikada nestati dok je nas koji ih se sjećamo. Svi govore život ide dalje, ali smatram da se zlo koje nas je zadesilo te 1991. ne smije nikada zaboraviti i ne daj Bože da se ikada ponovi.

Ostaju pitanja – zašto do dana današnjeg Državno odvjetništvo RH nije podiglo optužnicu protiv tadašnjeg Srpskog političkog vodstva i generala JNA, a optužnicu za prekomjerno granatiranje nije podiglo ni Haško tužiteljstvo?

Hoće li zločin nad Vukovarom i njegovim stanovnicima ostati nekažnjeni?

Hoće li biti procesuirani odgovorni za ubojstva i mučenje ne samo vukovarskih branitelja i civila, već i svih onih koji su granatirali naše gradove, koji su ubijali, protjerivali i zlostavljali naše branitelje i civile, koji su razarali naše crkve i groblja, koji su krivi za Borovo selo, Škabrinju, Ovčaru, koji su provodili etničko čišćenje?
Ako je svakom nomalnom čovjeku ljudski život svetinja, tko je izbrisao naše svetinje, koliko je žrtava u logorima, gdje su im grobovi, koliko smo im dostojanstvo i pijeteta pružili?
Zašto agresor nije političkim metodama bio prisiljen dati podatke o stradalim i njihovim grobovima?

Gdje su brojne udruge o ljudskim pravima kada se traži istina o stradavanju logoraša?

Može li se budući suživot i pomirdba temeljiti na zaboravu?

Danas se u povijesnim udžbenicima vrlo malo govori o Domovinskom ratu, dragovoljcima i njegovim braniteljima, a kamen temeljac moderne hrvatske države kao članice EU je Domovinski rat, koji je za većinu građana Hrvatske ne tako daleka prošlost.

Ne dopustimo odreći se svoga dostojanstva, jer ono što nas je spajalo i što je odredilo ne samo naše živote, nego i život hrvatskog čovjeka i hrvatskog naroda u cjelini je vjera u Boga, obitelj, ljubav, zajedništvo, slobodu i domoljublje zbog kojeg su hrvatski branitelji odlazili na ratište braniti svoju domovinu.

Onaj tko nije osjetio zajedništvo kakvo se stvara samo u vremenu najveće ugroze ne zna što je ljubav za slobodu svoje zemlje.

 Svi oni koji govore da se ne treba okretati prošlosti neka prouče povijest i uoče kako nikada nije bilo trajnoga mira bez istine. I ne zaboravimo da povijest određuje sadašnjost i stvara budućnost.

 Agresor na Republiku Hrvatsku ubio je više civila nego vojnika, i to govori o genocidnoj politici srpsko crnogorske agresije.

Zbog civilnih žrtava, ali i zbog budućih generacija, jedino što vrijedi je istina temeljena na utemeljenim dokazima. Sve civilne žrtve zaslužuju njeno otkrivanje, jer samo istina  može spriječiti ponavljanje njihovih tragičnih sudbina.  I dokumenti Europske unije uče da bez istine nema pomirenja.

„ISTINU TREBA REĆI“

Nakon 25 godina od početka Domovinskog rata mi dragovoljci, stradalnici, branitelji i članovi naših obitelji borimo se za istinu i pravednost.

Protivili smo se i Zakonu o privatizaciji, jer dok smo se mi borili za opstanak i stvaranje domovine, izglasan je Zakon i omogućena fiktivno legalna pljačka i rasprodaja hrvatskoga narodnog bogatstva koja ne prestaje.

Tražili smo da se prcesuiraju ratni profiteri, takozvani novostvoreni tajkuni koji su Domovinski rat iskoristili za stjecanje bogatstva i političkih pozicija pa su sada su u prilici da odlučuju o nama i našoj sudbini.

U opisu zločina nad hrvatskim civilima ne može se zaobići osvrt na logoraše u srpskim koncentracijskim logorima kao i na silovane osobe, iako se o ovim zločinima protiv čovječnosti o njima veoma malo zna. Za ove dvije kategorije stradalnika niti danas, nakon skoro 25 godina, nemamo pouzdanih podataka. Samo ta činjenica govori koliko cijenimo žrtve hrvatskih branitelja i patnje proistekle iz kršenja ljudskih prava koje su počinili agresori, konstatirao je Tomašić.

Povijest će nas pamtiti po ravnodušnosti prema jednom od najtežih organiziranih zločina u ljudskoj povijesti.

Podatak o broju zatočenih u srpskim koncentracijskim logorima na području Hrvatske, Srbije i BIH još nema.
Možemo reći da je kroz te logore prošlo oko 30000 ljudi svih dobnih skupina, uključujući i najmlađe, iako je priznato samo oko 8 000 logoraša, a prema podacima Žena u Domovinskom ratu, pripadnici tzv. JNA srbočetničkih hordi silovali su oko 3 000 žena.

Po nekim evidecijama u tim logorima ubijeno je i oko tisuću ljudi.

Pitajmo se tko i zašto do sada nije proveo istragu o tolikom broju poniženja, strahova, psihičkih slomova, i ubijanja. U razgovoru naših vlasti sa srpskom vlasti veoma je malo učinjeno ili gotovo ništa kako bi se saznao o logorašima koji su bili zatočeni u tridesetak logora na području Republike Srbije.
Do danas se još ne zna koliko ih nije preživjelo niti gdje su posmrtni ostaci nestalih.

Danas se u povijesnim udžbenicima vrlo malo govori o Domovinskom ratu, dragovoljcima i braniteljima, a kamen temeljac moderne hrvatske države kao članice EU je Domovinski rat, koji je za većinu građana Hrvatske ne tako daleka prošlost. Ne želimo se odreći svoga dostojanstva jer ono što nas je spajalo i što je odredilo ne samo naše živote, nego i život hrvatskog čovjeka i hrvatskog naroda u cjelini je vjera u Boga, obitelj, ljubav, zajedništvo, sloboda i domoljublje zbog kojeg su hrvatski branitelji odlazili na ratište braniti svoju domovinu.

Zajedno s Vama kao i svih ovih godina borit ću se za istinu o Domovinskom ratu, te za bolju i ljepšu Hrvatsku. Doprinos svih hrvatskih branitelja i stradalnika Domovinskog rata naša je trajna baština,  naslijeđe koje dužimo dostojanstveno i s ljubavlju kako njihova žrtva nikada ne bi bila zaboravljena. Mi smo pobjednici u ratu u kojem je domoljublje pobijedilo mržnju i posizanje za tuđim, zaključuje Tomašić.

Mi smo naučeni boriti se za svoj dom i ljude, pobijedit ćemo i u miru, vođeni istom ljubavlju, jer danas se Hrvatska ne brani oružjem, danas se Hrvatska brani znanjem i poštenjem.

Pozicioniranje hrvatskog dragovoljca i branitelja na 3 mjesto liste HDZ-a za VIII  izbornu jedinuicu novo votstvo HDZ-a na čelu sa gosp. Andrejom Plenkovićom pokazuje poštovanje i vrednovanje doprinosa koji su dali hrvatski branitelji u obrani i stvaranju Hrvatske države.

Sanjin Baković/Hrvatsko nebo