Ljubica Kolarić-Dumić : Tako su radili partizani, komunisti…KAKO JE PAS ŠEKI POSTAO NAŠ

    Vojvodina je u svemu dijelila sudbinu drugih od Titovih zločinaca  „oslobođenih“ područja. Teror je naročito bio izražen na području Srijema, gdje su Hrvati kolektivno žigosani kao „ustaše“, pa su u podjednakoj mjeri nasilju izloženi i bivši članovi i simpatizeri HSS-a („radićevci“) i oni koji su stvarno davali potporu Paveliću, ali i obični građani i seljaci koji nikada nisu pripadali niti jednoj od ovih struja. Kolovođe ovog terora, prije svega „srpski“ komunistički dužnosnici ovu odmazdu prema Hrvatima pravdali su „nužnošću borbe protiv narodnih neprijatelja i ustaških zločinaca“, pa su u tom smislu donošene i naredbe kao pokriće za ono što se provodi na terenu. 

  Srijemu se tako nije moglo oprostiti što je u vrijeme rata bio „otrgnut“ od „matice Srbije“ i završio u granicama NDH (kao da je to bila volja njegovih građana, a ne splet povjesnih okolnosti), pa su gotovo svi tamošnji Hrvati proglašeni „kolonistima koje je naselio Pavelić“. Uslijed sustavnog šikaniranja i u stalnom strahu za vlastite živote, mnogi od njih su napuštali zavičaj i odlazili dalje. U njihove kuće, i na njihovu zemlju, ubrzo su stigli „oslobodioci“.

      Ono što se naslućivalo krajem rata, a bilo vidljivo već nakon kolektivnog progona preko 500.000 Nijemaca (od čega ih je više od 50.000 umrlo u logorima na području Slavonije, Bačke, Baranje, Srijema i Banata), i masovnih zločina nad „narodnim neprijateljima“ – bez suđenja i vođenja ikakvog istražnog postupka, potvrdilo se i nakon uspostave civilnih tijela vlasti i konsolidacije države: komunistički režim nastavio je svoju vladavinu nasiljem i represijom, kako bi osigurao potpunu dominaciju u društvu.  

KAKO JE PAS ŠEKI POSTAO NAŠ

Naši susjedi nisu imali djece pa sam kod njih rijetko odlazila. No kad bi me baka po nešto poslala, uvijek su imali spremne slatke kolače, čokoladu ili bombone. Bili su jako dobri ljudi. Od nas se ni po čemu nisu razlikovali, jedino su međusobno govorili jezikom, koji nisam razumjela. Tek puno kasnije, kad sam već odrasla i kad se više ne bih stidjela s njima razgovarati, jer sam u školi naučila njihov jezik, u selu ih više nije bilo.

Moj brat, koji je od mene stariji sedam godina, uvijek me radi nečega opominjao. Da u crkvi preglasno pjevam, da ne trčim pa ne ću pasti, da ne preskačem lokvu blatne vode, jer ću sigurno završiti u blatu… I da ne postavljam previše pitanja! Tako me i poslije u životu često znao „dirnuti“, govoreći da se događaja iz najranijega djetinjstva ne sjećam, nego samo prepričavam razgovore roditelja.

Otac i brat zbog nečega puno važnijeg i od straha za mene, stalno su me opominjali, ali to sam otkrila tek kad je moja znatiželja postala i meni preteška i kad bih stajala ispred visokog zida ili zaključanih vrata. Kasno sam spoznala da su me njih dvojica poznavali puno bolje, nego što sam ja sebe ikad upoznala, i da su mi strogim odgojem bili najveći prijatelji, ali moju tvrdoglavost i upornost ni opomenama ni upozorenjima nisu mogli umanjiti. Uporno sam išla neravnim putovima izgrebanih koljena, prepuna udaraca, neumorno tražeći istinu o svemu što bi se ispriječilo i zamračilo mi pogled.

U mojim sjećanjima na događaje i ljude koje sam zapamtila, posebno mjesto zauzima pas Šeki, kojega su nam ostavili naši susjedi Nijemci kada ih je nova vlast kao neprijatelje istjerala iz sela i iz njihove kuće. Meni nije bilo jasno da tako dobri ljudi mogu biti nečiji neprijatelji, ali i to je pripadalo među ona pitanja, za koja je brat govorio da nije dobro postavljati. No u mojemu djetinjstvu, a i kasnije u životu, mnoge bi nemogućnosti iznenada  postale moguće. Tako moja rodna kuća u jednom trenutku više nije bila moja, ali i o tome je izgleda bolje šutjeti. No meni su se pitanja sama nametala. Zašto? Zašto? Bockalo me kao nekim oštrim predmetom dok ne izgovorim pitanje, koje bi kao kip stajalo ispred mene.

Zašto je nova vlast iz njihove kuće istjerala naše dobre susjede Nijemce, koje smo zvali Švabe i zašto je Šeki morao izgubiti tako dobre vlasnike? Još bih puno pitanja mogla postaviti, ali naših susjeda odavno nema kao i Šekija, pa je bolje da o svemu što manje mislim. A zbog Šekija više ne želim plakati. Važno je da mu napišem kratku posvetu, jer mi je donosio puno radosti u moj dječji svijet igre. Jako sam se voljela igrati, a Šeki je bio pravi prijatelj, uvijek spreman na sve moje vragolije. Utrkivali smo se, ja bih bacala loptu, a Šeki mi je vraćao, čekao me pred vratima kad sam vraćala iz škole… Glasnim je lavežom javljao da netko stoji  pred vratima dvorišta, a u ono vrijeme selom su prolazili mnogi prosjaci i različiti ljudi. Šeki je bio bakin i moj čuvar, jer smo obično preko dana bile same kod kuće.

Njemački sam jezik počela učiti u petom razredu osnovne škole i među prvim lekcijama je bilo pisanje slova. Od tada je Šeki za mene postao Scheki i odmah sam zaključila da je u slovima bila Schekijeva krivnja, da je radi ta tri slova morao ostati kod nas.  Imala sam oko tri godine, sada nemam vremena istraživati kad se sve točno dogodilo, samo i sada poručujem mojemu bratu da se svega dobro sjećam, premda bi i drugi mogli poput njega reći da u svojoj dječjoj mašti, opet nešto izmišljam.

Jednoga dana nakon miniranja naše crkve, kad se bližio kraj drugog svjetskog rata, naši susjedi koje sam spomenula na početku i moji roditelji bili su vrlo tužni i uznemireni. Tiho su govorili, užurbano nešto radili, a susjedu i moju majku vidjela sam kako u našoj kuhinji plaču.

Iznosili su namještaj kao kad se za Uskrs sprema i čisti kuća. No svatko bi odmah vidio da to nije bilo spremanje. Neke su ormare i knjige nosili k nama, nešto zamotavali u velike pakete, a susjed Petar i moj otac govorili su onim oštrim glasom, kojim je otac govorio kad se jako ljutio i kad je stigla vijest da će nam minirati crkvu.

Moj je otac često bio ljutit i ja sam zbog toga bila jako žalosna, ali zbog miniranja crkve bio je tužniji od mene, samo ja to nisam znala. Mislim da je otac znao zašto susjedi moraju otići kao što je bio siguran da ni jedan kamen prilikom miniranja ne će pasti u našu kuhinju i tako je bio svjedok rušenja naše velike crkve. Nisam čula o čemu razgovara sa susjedom, ali po njegovu pogledu znala sam da se radi o nečemu jako strašnom.

To nije bila obična ljutnja koja će ga proći čim obračuna s nama ili riješi neki problem na poslu. Baka je po običaju šutjela, a ja sam znala da je bio jako ljutit i da je najbolje nikoga ništa ne pitati. Ionako ne bih otkrila što je bilo u njegovim mislima. Gledao je kao da mu se iz daljine približava ljudska sjena pa želi saznati tko je ili da očekuje nekoga tko mu je nešto strašno učinio. Ako je tražio krivca za susjede, odmah bih stala na njegovu stranu.

Sljedećega dana kuća naših susjeda bila je potpuno prazna, a oni još tužniji. Kad smo se počeli pozdravljati, svi su glasno plakali kao da je netko umro, pa sam i ja zaplakala. Jedino nisam mogla razumjeti da susjedi odlaze zauvijek i da ne idu svojom voljom. Za dijete od dvije-tri godine to je ipak bilo previše! Nisam mogla shvatiti zašto odlaze i zbog čega je, čak i susjed Pero, tako smo ga zvali, kad me zagrlio i podigao uvis, skoro glasno zaplakao. Susjeda i  moja majka nisu ni pokušavale sakriti suze. Lice im je izgledalo kao da su se umile i zaboravile obrisati.

Susjed i otac značajno su se gledali. Mislim da su jedan drugom nešto obećavali.

Nikoga nisam vidjela u blizini i zato nisam ni pomislila da ih netko tjera. To sam saznala puno, puno kasnije, ali o tomu i mnogim drugim nepravdama ispričat ću vam drugi put. Da sam tada znala da su susjedi istjerani zbog njihove nacionalnosti, samo zato što su bili Nijemci, a bili su dobri ljudi i naši veliki prijatelji, tko zna možda bih onako malena, krenula tražiti one koji su ih istjerali. Ili bih makar voljela vidjeti kako stoje ispred moga ljutitog oca. Često pomislim da ona moja pravda koju tražim i nije bila moja, nego očeva.

Susjedi su otišli. Samo njihov pas Šeki nije mogao na tako dalek put pa je ostao kod nas.

Na rastanku su i meni pružili ruku što mi se prije nikada nije dogodilo. To je bilo moje prvo rukovanje, a da nisam ni znala značenje stiska ruke na rastanku, čiju ću gorčinu osjetiti i boriti se s njom cijeloga života. Kad sam i ja poput susjeda Nijemaca, na sličan način otišla od kuće, na bolnim odlascima i rastancima, često bi mi se javila misao: – Kako mi je tada onako malenoj na dlanove stavljeno previše tereta!

Je li moj otac i to znao dok je susjeda Petra na rastanku onako značajno gledao?

U njihovu kuću uselili su se drugi ljudi, koje smo zvali kolonisti i koji su brzo zavladali čitavim selom, a Šeki je postao naš i svi smo ga jako voljeli. Iz sela su otišli svi koji su govorili istim jezikom kao naši susjedi, a koje smo mi zvali Švabe. Dugo sam se ljutila na ljude koji su se uselili u kuću naših dobrih susjeda Nijemaca. Mislila sam da su oni krivi za odlazak susjeda. Dok sam se sa Šekijem igrala u našem dvorištu, baku bih mučila svakakvim pitanjima, a uza sva njezina tumačenja nikako mi nije bilo jasno kako se netko može useliti u tuđu kuću.

Ti doseljenici, koje smo zvali kolonisti ili „ljudi iz šume“, jer nismo znali odakle su došli, niti smo ih o tome smjeli pitati, s nama se nisu ni u čemu slagali. U crkvu nisu išli, ali su zato u selu zauzeli sva važna mjesta. Postali su vlast koje smo se mi strahovito bojali.

Polako, gotovo neprimjetno i školu su napustili naši učitelji, a došli su novi, koji nisu govorili kao moja učiteljica Nela i učitelj Franjo. Crkva je i dalje stajala onako porušena. Godine su prolazile, a ljudi koji su se uselili u švapske kuće, polako su počeli odlaziti.

Nisam znala ni odakle su došli, ni kamo su otišli. Ne znam ni što je o tome mislio moj otac, ali ja sam se u sebi složila da su imali pravo što su otišli iz našeg sela, samo to nikome nisam rekla. Susjedova kuća nije bila njihova. Zato su bili u pravu što su je ostavili, premda nisu imali kome, jer se susjedi više nikada nisu vratili. Šeki, koji nije mogao na dugi put, igrao se s djecom i radosno mahao repom. Kad bi se umorio od čuvanja dvorišta ili bi mu dosadila naša dječja igra, dugo bi ležao na pragu ispred ulaznih vrata.

Meni se tada činilo da Šeki nekoga čeka.

Ljubica Kolarić-Dumić/Hrvatsko nebo

Iz zbirke „Uz baku je raslo moje djetinjstvo“