I. Pletikos: Biti Hrvat znači biti kriv

Kada ćemo ponovo dobiti našeg Jurja/Franju, koji će mač zariti u srce zmaju?

Reći da je Hrvatska na prekretnici, nije niti orginalno, niti u suštini točno. Naše su prekretnice tijekom povijesti, a posebice 20. stoljeća, uz časnu iznimku ranih devedesetih, redovito završavale u stranputicama, i išle nadalje iz zla u gore. Može se reći da je prekretnica naša svakodnevnica, i naša zla kob.

Što je uzrok naših stranputica, odnosno što je uzrok da gotovo u pravilu biramo najgore solucije?

Politike u Hrvata, nismo mi birali (do devedesetih), već političke elite koje su se manje-više (iznimka je HSS i Radić/Maček, ponavljam do HDZ i Franje Tuđmana) na vlast i moć dolazile bez znanja i pitanja naroda.

Problem je Hrvata kao političkog naroda jest u njegovim elitama, koje gotovo nikad nisu elitne, gotovo redovito ispod razine povijesnih zadataka. Ova teza je gotovo demagoški banalna, ali to prestaje biti kad se analizira upravo potka te teze. Zašto najgori po Hrvate redovito uspijevaju doći na liderske pozicije?

Ovo je pitanje bitno i ne samo zbog recentne aktualnosti.

Mogu, za argumentaciju te teze da najgori redovito nama vladaju, nabrojati primjera koliko hoću. Navest ću meni najinteresantniji, možda baš zato jer je najmanje očigledan, primjer. 1918. godine hrvatska politička elita (Supilo,Trumbić, Trinajstić itd.) ima na raspolaganju cijeli etnički prostor Hrvata svih konfesija, za uspostavu uspješne samostalne države: današnju RH, BIH, Vojvodinu, primorsku Crnu Goru i mogućnost ulaska u Istru, Zadar, otoke i Međimurje.

Feldmaršal Borojević (Hrvat pravoslavne vjeroispovijesti) na raspolaganje im stavlja silnu oružanu silu koja se povlači sa Soče (zbog kraja rata, ne poraza). Ta oružana sila (kopnena vojska i najjača flota na Sredozemlju) bila je dovoljan jamac za uspostavu nove vlasti koja bi proizlazila iz Hrvatskog sabora. U to vrijeme najbrojnija konfesija u „BiH“ muslimanska, bila je skoro potpuno hrvatskog nacionalnog identiteta. Srbija, zbog rata, bila je ne samo vojno, na koljenima, ali naravno na pobjedničkoj strani.

Činjenica je da su diplomatski i nediplomatski počeli prijetiti i tražiti ono što će djelomice postići sedamdesetak godina kasnije pod Miloševićem. Međutim omjer sila na terenu govorio je u prilog hrvatske nacionalne volje. I što su „braća“ Trupilo načinila. Otišli su malo iz straha malo iz uvjerenja, a najviše po nalogu, u bratski zagrljaj s „braćom“. Posljedice znamo: uništena državnost, za dugo, dugo, najmanje milijun pobijenih života, većinom hrvatskih, zatrovani međunacionalni odnosi zauvijek. Prema statističkim uredima Kraljevine i komunističke Jugoslavije, Hrvati su startali u tu tvorevinu (popis iz 192 1.g) sa 3.200.000 duša, a Srbi sa 3.700.000. Danas Hrvata ima oko četiri milijuna, a Srba preko 8 milijuna. Pametnom dosta.

I onda kao i sada odlučivale su Lože, veleposlanstva, navodno i hrvatski političari. Narod nikada. Narod je prvi puta bio pitan devedesete, i prvi puta kada je birao, izabrao je najbolje. Tada prvi puta nisu zadnju riječ imale lože i veleposlanstva. Bile su malko zatečene.

KOSmata Udba

No pribraše se, i dosjetiše se vlasi. Imali su još na raspolaganju, pomalo zahrđalu, staromodnu i deprimiranu KOSmatu Udbu, koja u strahu za svoj život vazda uliznička prema strogom gazdi, stavila se na raspolaganje novim gospodarima, brzo otkrivši da se u biti radi o istim ljudima. Naravno bilo je potrebno napraviti facelifting, represivni izgled pretvoriti u moderni demokratski look, promijeniti dlaku, ali ljude ne. Svi koji su i ranije radili za njih: novinari, skoro pa cijele redakcije, katedre tzv. humanističkih fakulteta, pomalo nekulturni kulturnjaci, sada su trebali zborno zapjevati pjesmu novog totalitarizma: sloboda, demokracija, tolerancija svima (samo ne NJIMA), plus naravno europeizam, urbanost. Zavladaše malo po malo svim medijima, pri tom pazeći strogo da se ne dogodi kakav demokratski p(r)opust, u vidu kakvog hrvatskog „nacionaliste“. Za njih su imali posebne procedure otklanjanja iz javnog života, a ako treba i iz života.

Nakon smrti Predsjednika, sve što je rađeno potajice postalo je javno i operativno. Iz ilegale u službene kanale. Pri tome je pomoglo što su temeljni alati države ionako ostali netaknuti iz vremena divnog Crnobijelog svijeta: policija, pravosuđe i žbiri, da o bankama i javnim poduzećima ne govorimo.

Razaranje HDZ-a

Gazde iz Londona (ne samo iz Downning Streeta, via White City sponsored by White House) tražili su u novim okolnostima, brže ispravljanje grješke, zvane hrvatska suverenost, odnosno nestanak juge. Njihovi ovdašnjiguverneri jaukali su da to ne ide preko noći, posebice dok je tu HDZ. Gazde ugodno zavaljenu u svojim elitnim ložama, svjesni tipičnog hrvatskog kunktatorstva svojih „balkanskih“ podložnika povikahu na njih: “Pa maknite ga onda, zavladajte njime, ili ga uništite, raspolovite, raščetvorite, što god. Barem vi alata, znanja i iskustva za to imate“ .

I onda je krenuo višedesetljetni program razaranja HDZ-a.

Prvo su pokušali ovladati HDZ-om, a to znači ovladati vrhom. Trebalo je postaviti svoje igrače. Po udbinoj klasifikaciji igrači se dijele na voljne i nevoljne, svjesne i nesvjesne. Najmanje se vjeruje voljnim i svjesnim igračima. Puno više nevoljnim (ucijenjenim), a po mogućnosti čim manje svjesnim svoje uloge i pozicije. Ovakvi igrači, u suradnji sa svjesnim („spavačima“), mogli su odigrati igru kojom bi prešli u drugu i konačnu/ciljnu fazu projekta: Potpunog uništenja HDZ-a, i njegovog rastakanja na nekoliko manjih (ispod 10%-tnih stranaka i marginalnih desnih strančica – takvih se Udba bar naštancala).

Tako je započeo projekt „Križ i čavao“. Izabran je čovjek na mjesto čelnika stranke, za kojeg su znali da je ucjenjiv svojim sklonostima i time lak plijen. Najprije su mu dijabolično sve omogućili. Vlast u stranci, vlast u državi, vlast u medijima, gledao je i uživao s puno vitra u krmu, onu stvarnost koju je đavao nudio Isusu u pustinji. Ali tek je trebao doživjeti njegovu sudbinu. To su mu na početku zatajili. Kada su mu otvorili drugi tom knjige o njemu „Križ i čavao“, bio je šokiran: trebao je doista biti razapet na križ, ali ne on već narod koji je vodio: HDZ. On je samo trebao strpljivo podnositi muke i poruge i zato će biti bogato nagrađen: milijuni eura, koje ionako ne bi mogao za života zaraditi čekaju ga na koncu cijele priče. Pristao je i to je cijela tragika njegovog usuda. „Svojevoljno“ povukao se sa čelnog mjesta u državi, imenovao je spavačicu za svoju nasljednicu, i čekao sa strepnjom naredna vremena tmastih oblaka. Što čovjek ne bi za obitelj učinio. Ostalo je povijest.

Bijes zbog uskrsnuća HDZ-a

Kad je pukla afera (a afere kod nas ne nastaju iz demokratskih već totalitarnih izvora, ne iz slobodnog novinstva već iz slobodnozidarsko-obavještajnog miljea) HDZ je bio na dnu. Dugotrajno do kapilarnosti stvarana mentalnapotka o HDZ-u kao Kradezeu, i kao udbaškoj ropotarnici (ovisno sa kojeg dijela političkog spektra objede dolazile) sada su pretvorile HDZ u mrtvog konja kojega je svako mogao iscipelariti na našim političkim trgovima i trgovištima.

S dna je HDZ digao čovjek koji je i sam vrlo dobro znao kako stvari funkcioniraju. Ta i sam je u njima sudjelovao, bio je njihov. Stoga je bijes zbog uskrsnuća HDZ-a kod gubernatora, bio tek nešto manji, od bijesa zbog njegove izdaje Njihove Stvari. A to se ne prašta. I krenula je paljba. Najprije je počelo kao lavež medijskih pasa sa ljevice, a na kraju je završilo sa unakrsnom vatrom iz svih kutova obzora, sa istoka i zapada sa lijeva i desna. Sa neprijateljske strane i kao prijateljska vatra, sa lica i naličja, u prsa i u leđa. Svatko tko je bacio kamen na tu političku bludnicu imao je osigurano mjesto u obećanoj zemlji Gospodara. Bar su im tako obećali gubernatori.

Naravno biti Hrvat znači biti kriv. I stoga, sluga patnik je odstrijeljen. Da bi mi, nevini, mogli sretno živjeti, puno ljeta. U Zemlji Krivih.

Za razliku od vremena kad se nije puno marilo za demokraciju i kada se jednostavno postavljalo svoje ljude na odlučna mjesta, u vrijeme koje neupućeni zovu demokratskim, potrebno je temeljito zauzdati narod upravodemokracijom. Kad već postoje izbori treba narod treba odlučivati kako guverneri i njihove u lože zavaljene gazde, hoće. To je moguće na nekoliko načina. Pretvaranjem stranaka u varijante Cole (Coca ili Pepsi), izbornim inženjerinzima (raznih vrsta) i na kraju potpunim (latinizam Totalnim) ovladavanjem medijima.

Prethodne politike gubernatora znale su biti neuspješne zbog jednostavne činjenice da se u ovo elektroničko vrijeme pojavila nekolicina „desnih“, „mračnih“ portala. Totalitarizam je time bio nagrižen. No vlasi se brzo dosjete, pa je grješka ubrzo ispravljena. Portali su ostali i nadalje „desni“ i „mračni“, ali sada još desnije i mračnije pucaju po HDZ-u. HDZ-u kao posljednjem preostalom jamcu suvereniteta hrvatskog naroda.

A sada pri kraju, vratimo se na postavljeno pitanje, zašto uvijek krivo biramo? Odgovaram jer ponovo ne biramo, ali ovog puta ne silom izvana, već još gore biramo kao ONI hoće našom vlastitom rukom.

Zato jer nitko, doslovce nitko tko želi ući u prostor političkog, medijskog, gospodarskog, kulturnog itd. odlučivanja u elitnom rangu hrvatske politike to ne može učiniti, a da prethodno (ili ubrzo potom) ne sklopi ugovor sa Đavlom hrvatske politike. Ako ne potpiše taj ugovor u krvi bit će ispljunut, kao krvavi ispljuvak. Mnogima to nije problem ti su ionako đavolčići mali i malo veći. Sada je core business svih medija u Hrvata, čitavih legija opinion makera, zbog kojeg su nagrađivani dotacijama i oprostima dugova, ispirati mozak biračima, i usaditi mržnju (raznih stupnjeva) prema HDZ-u.

Kada ćemo ponovo dobiti našeg Jurja/Franju, koji će mač zariti u srce zmaju?

Ivan Pletikos/HKV/http://hrvatskonebo.com/Hrvatsko nebo