Dinko Dedić : NE MOGU IM DATI PODRŠKU

Ne zanimaju me ljudi koji su se uklopili u sadašnjost nego oni koji su se utopili u vječnost, svjesni kako su imperije dolazile i odlazile, idelogoje cvale i propadale, a kamena ploča od iskona, stajala i smijala se svem tom pomodarstvu, gledajući kako tijesna vremena pucaju, kao što se smije ovaj grb iz 1080. iz Baške.

Ne mogu dati podršku niti jednoj koaliciji, bloku ili stranci, ali mogu dati podršku pojedincima na raznim listama. Ne mogu zato što u raznim paketima ima svega i svašta. Prije ili kasnije bi se našao u poziciji uprti prst sam u sebe i upitati se “Kud ti je otišao razum?”

Ja znam da je Hrvatska zaigrana u stranačkom nadmetanju pa se mnogi iz HDZ-a napr. samnom nisu niti malo slagali kako sam opisao Sanadera pa nakon njega Jadranku Kosor kad su došli na čelo države, ali kad su izletili opet su nam se mišljenja usaglasila s tim da smo izgubili nekoliko godina.

Da bi podržao jednu stranku, imam jedno 20 točaka koje bi morale biti zadovoljene, prije nego ove koje imaju u programu, uopće dođu na dnevni red. Te točke nitko niti ne spominje u predizbornoj kampanji a bez njih ove koje jesu na dnevnom redu, nemaju šanse na ostvarenje.

Da bi izbjegli te točke, lome i komadaju nešto što se ne može lomiti, odvajaju prošlost od budućnosti, gospodarska pitanja od socijalnih i nacionalnih, manjinu od većine, iseljeništvo od Domovine i tako redom.

Hrvatska je kao jedna stara kamena ploča iz daleke prošlosti, koja je još u uporabi, kojoj su kroz godine pokušavali prekrivati stare uklesane slike i simbole novima i još pokušavaju. Hoće njenu simboliku prilagoditi bjelosvjetskim vizijama kojima su se našli zadivljeni a ne shavaćaju da to više nebi bila Hrvatska.

Prihvaćam Hrvatsku sa svime što je sa sobom donijela ‘good, bad and ugly’, još iz vremena prije kršćanstva, kad je jedina idelogija bila preživjeti i ostvarivati san o sreći, a trebala bi biti i danas, kad se svijet nije razdvajao na istok i zapad, nego na jug i sjever, kad se ljudi nisu dijelili na desne i lijeve nego na dobre i loše.

Na mogu se prilagoditi četverogodišnjem izbornom ciklusu, nego tisućgodišnjem životnom ciklusu, iz vremena prije nas i za vremena poslije nas.

Ne zanimaju me ljudi koji su se uklopili u sadašnjost nego oni koji su se utopili u vječnost, svjesni kako su imperije dolazile i odlazile, idelogoje cvale i propadale, a kamena ploča od iskona, stajala i smijala se svem tom pomodarstvu, gledajući kako tijesna vremena pucaju, kao što se smije ovaj grb iz 1080. iz Baške.

Tko god snuje Hrvatsku za 4 godine a ne ugrađuje ju u viziju vječnosti tamo gdje se spajaju nebo i zemlja, plitak je koliko su plitka i njegova očekivanja.

Kakvi su me osjećaji obuzeli kad mi je jedan Asirac rekao da iz svoje povijesti naučio da smo braća?! On iz starog naroda bez države koji čeka da izumre zadnjih nekoliko tisuća rasutih ostataka nekad velikog naroda i ja, njegov hrvatski brat koji je jedva preživio i konačno ostvario državu, u prilici nastaviti svoj tisućgodišnji san o sreći.

Kako ću se ja uklopiti u proces koji na periferiji proriteta drži pitanje mortaliteta, izumiranja kroz nastavljeni velikosrpski plan iseljavanja, u državi koja u svom centralnom dokumentu sadrži nekakvu balkansku deklaraciju sovjetske, informbirovske, internacionalističke filijale poznate od imenom ZAVNOH?

Kako ću podržati stranke koje su 20 godina na predsjedničkom stolu držale Tita a njegovo ime još uvijek “krasi” isti onaj trg na koji sam pod kraj 1971. sišao niz stepenice Pravnog fakulteta i nestao u bijeli svijet?

Mogu podržati neke pojedince, kao što je Bruna Esih u sastavu HDZ-ove liste, generala Glasnovića izvan nje i još desetak drugih.

Kažu mi da sam previše ekstreman za 90% Hrvata. Na koji način sam ekstreman? Nisam anti ničega i nikoga osim onih koji su ikada na bilo koji način digli ruku na Hrvatsku. Što bi trebao? Da ju volim 90% manje, da mi jugoslavenstvo, četničke proslave, Tito i partija, Mesić, Manolić, Josipović, Pusićka, Milanović, Stazić, Srb i Kumrovec smetaju samo malo a ne ovako da se ježim.

Smeta mi da se slavi Đoku Jovanića kao vođu ustanka u Srbu a Juru Francetića koji je četnike protjerao preko Drine smatra za zločinca. I Talijane bi natjerao u more da ga Jovanićevi nisu uhvatili i motikama dotukli.

Smeta mi da se slave jugoslavenski ustanci a ne Velebitski ustanak protiv Jugoslavije ni Rakovačka buna protiv Austro-ugarske.

Smeta me da u vrhovima hrvatske politike nema mjesta nikome tko nema jugoslavenskog, komunistčkog i partizanskog naslijeđa, ni na današnjoj tzv. ljevici, ni na desnici.

I da, smeta me što to većini Hrvata ne smeta.

Evo malo te hrvatske prapovijesti o ranim hrvatskim vladarima:
http://merovichmerovingianscroatianhistory.blogspot.com.au/…

 Dinko Dedić/Hrvatsko nebo