J. Čelan : Europa je 2006. godine osudila totalitarizme, ali gdje je zapeo logičan ishod – lustracija?

Splitsko obilježavanje Europskog dana sjećanje na žrtve totalitarizama i predstavljanje knjige „Lustracija“

Hrvatsko nacionalno etičko sudište (HNES) i Hrvatsko žrtvoslovno društvo u suradnji s Hrvatskom udrugom Benedikt održali su u utorak 23. kolovoza, kao i gotovo uvijek u prepunoj dvorani Benediktinskog samostana u Splitu u Hrvojevoj 2, skup kojim je obilježen Europski dan sjećanja na žrtve totalitarizma (nije zasmetala ni to što Splićani na ljetnim vrućinama nerado borave u zatvorenim prostorima). Na skupu su govorili članovi Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta Joško Čelan, Josip Botteri Dini i Zvonimir Šeparović, a svoje stihove govorio je još jedan član HNES-a Ante Nadomir Tadić Šutra.

U istoj prigodi predstavljene su knjige Zvonimira Šeparovića „Lustracija – rasvjetljavanje nasljeđa bivšeg totalitarnog komunističkog režima“ i „HNES: Etička osuda Tita i njegovih sljedbenika“.

Sudionike skupa pozdravio je dr Vide Popović, predsjednik Hrvatske udruge Benedikt, dok je manifestaciju uspješno moderirao Marijo Popović.

Priloge Joška Čelana i Josipa Botterija Dinija donosimo prema pisanim tekstovima, dok je završni istup profesora dr Zvonimira Šeparovića novinarsko izvješće.

Joško Čelan: Prava lustracija nije se dogodila, nego ona izokrenuta: počinitelji lustrirali žrtve!

Pred vama je novo izdanje Hrvatskog žrtvoslovnog društva iz biblioteke Documenta croatica pod kratkim ali dovoljno poticajnim naslovom „Lustracija“. Autor joj je dr Zvonimir Šeparović, jedna od najmarkantnijih osobnostihrvatskog javnog života – već dugi niz desetljeća, a posebno od nastanka suvremene hrvatske države. Profesor Šeparović je u dobi u kojoj većina odabire miran život u kućnim papučama, ali naš česti i uvijek rado slušani gost nije od te građe: osim što predsjedava spomenutom Hrvatskom žrtvoslovnom društvu, radi to isto i u njegovu izdanku Hrvatskom nacionalnom etičkom sudištu, koji su razvili bogatu javnu i nakladničku djelatnost.

Znak je oskudna vremena, karakteristična za tipične „demokrature“, da vodeći oligarhijski mediji ni izbliza ne prate taj rad, čak ni onda kada skupovi našeg Sudišta u veliku dvoranu zagrebačkog „Lisinskog“ privuku i više od tisuću slušatelja. Hrvatska televizija je, recimo, tek nedavno prvi put u nekoj svojoj informativnoj emisiji za nacionalni auditorij priznala da uopće postojimo. Realistično smo sumnjičavi prema mogućnosti da se, čak i uz očekivani povoljniji izborni ishod, u tom pogledu nešto bitno promijeni.

Glavni razlog tome je jasan iz samog naslova knjige „Lustracija“, odnosno podnaslova „Rasvjetljavanje naslijeđa bivšeg totalitarnog komunističkog režima“, a potom i rečenica zagrebačkog biskupa mons. dr Valentina Pozaića iz 2013. godine koja je poslužila kao njezin motto: „Hrvatska treba novu ‘Oluju’ i lustraciju“. Vladajućoj kasti u Hrvatskoj, koju ja nazivam udbomasonerijom, ova pomisao na moguću lustraciju najveći je mogući znak za uzbunu, a u njihovim medijima za otpor i bojkot. Razlog tomu je jasan: lustracija znači početak razgradnje svih njenih monopola – političkih, gospodarskih, sudskih, sigurnosnih, a posebno onih koji se odnose na duhovni život društva: medijskih, akademskih i kulturnih.

Treba li posebno napominjati da su u svome otporu lustraciji, odnosno demokratizaciji društva, a to znači u obrani svoje jugokomunističko-kastinski stečene moći, bili iznimno uspješni. Za razliku od nekih drugih naprednih i naprednijih zemalja kao što su Njemačka, u lustraciji svoga komunističkog istoka, i Poljska, Hrvatska spada u onaj brojniji istočni „tamni vilajet“ ili „zonu sumraka“, koji nije vidio ni „l“ od lustracije.

Ova knjiga ima pet poglavlja i šesto pod naslovom „Prilozi“. Za njenu središnju temu najvažniji su prvo i drugo poglavlje, ali i posljednja dva. U prvome dijelu profesor Šeparović donosi vrlo iscrpan prikaz lustracijske prakse u nekadašnjim komunističkim zemljama srednje, istočne i južne Europe, kao i lustracijskih inicijativa, ondje gdje ih je uopće bilo (u Matici hrvatskoj i posebno Crkvi u Hrvata). Političke stranke nisu se, naravno, oko lustracije pretrgle – na tzv. lijevom centru (SDP i sateliti), očekivano, jer bi upravo one trebala biti njenim glavnim ciljem. Ali, bilo je mnogo glume, a nimalo učinka i na tzv. desnom centru (HDZ), što je neočekivano samo za one koji malo znaju o hrvatskom političkom životu. Uporan je u zazivanju lustracije bio samo dio desnice, ali on je odavno onesposobljen da oživotvori gotovo svaku svoju nakanu – a tu o lustraciji posebno.

Drugi dio knjige donosi niz svjetskih, europskih i hrvatskih pravnih dokumenata na kojima se lustracija trebala temeljiti. Oni su, kao što je to nerijetko slučaj, stanovito uporište i poticaj, ali u svojoj su biti ipak samo popis lijepih želja – pitanje je čak koliko i iskrenih. Naše sada već četvrtstoljetno povijesno-političko iskustvo svjedoči da je upravo onaj svjetski i europski vladajući sloj, koji je nekako „pripustio“ u javni život i te pravne dokumente i te političke deklaracije, zapravo svih ovih godina čuvao leđa – baš kao što i oni čuvaju njima – vladajućim oligarhijama na nekadašnjem komunističkom Istoku i Jugu. Najbolje je to odslikala razmjerno davna izjava, sa samog početka devedesetih, Georgea Sorosa. Naime, ovaj planetarni mešetar, koji je nedavno, s debelim razlogom, nazvan „stvarnim vladarom američke Demokratske stranke“, tada je izjavio kako su „nekadašnji komunisti (u srednjoj i istočnoj Europi)“ njegovi „najbolji demokrati“. I to je, naravno, jedan od ključnih razloga izostanka lustracije tih njegovi „uzor-demokrata“: kakav „uzor“, takva i „demokracija“!

Treći i četvrti dio knjige posvećen je djelovanju Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta, koje je se jednim svojim dijelom može smatrati i lustracijskim (posebno onaj njegov dio koji se odnosi na ljude čija su se nedjela događala u prošlosti: Josipa Broza, Budimira Lončara, ali i ne samo njih). Profesor Šeparović s razlogom upozorava da se lustracija ne bi smjela ograničiti na razdoblja hrvatske političke povijesti koja je većini obično pred očima, već i na ona novija. Ja bih tu posebno skrenuo pažnju na zadnje razdoblje truljenja jugokomunizma kada je nemali broj danas „istaknutih“ javnih radnika otvoreno stao na stranu srpskog nacional-socijalista Slobodana Miloševića (a mnogi su to ostali i do dana današnjega).

Nevolja je u tome što je stanje u Hrvatskoj u tom pogledu, blago rečeno, obeshrabrujuće: ne samo da njih nitko nije lustrirao – to su među novinarima, recimo, „kampjuni“ od Jelene Lovrić do cijelog jednog jata Miljenka Smoje i Feral Tribunea – nego su oni, zapravo, lustrirali svoje neprijatelje! I to je pojava kakva se manje-više dogodila posvuda u nekadašnjoj komunističkoj srednjoj, istočnoj i južnoj Europi.

Peti dio knjige opširnije govori o hrvatskim inicijativama za donošenje zakona o lustraciji, u vezi s kojim bi posebno bio važan i zakon o zabrani veličanja jugokomunizma i Josipa Broza. Činjenica da je u tom pogledu daleko više od svih njih uradio jedan jedini bavarski sud, koji je osudio na doživotnu robiju ubojice hrvatskog emigranta Đurekovića, svjedoči o tome koliko su te inicijative, ma koliko hvale vrijedne, bile „uspješne“.

U šestom dijelu knjige svima koji se zanimaju za ovu problematiku posebno korisni bit će cjeloviti tekstovi svih europskih rezolucija koje su trebale biti temelj „lustracije na hrvatski način“, kao i Deklaracija o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj od 1945. do 1990. godine, donesena 30. lipnja 2006. godine, koja je uglavnom ostala mrtvo slovo na papiru.

Stvarnost ili lustracijska stvarnost ili stvarna mogućnost da se u Hrvatskoj doista dogodi lustracija u očima pesimista ravna je znanstvenoj fantastici. Čak je i u očima odgovornih realista jasno da se dogodilo upravo obratno: umjesto da se lustrira Njih, stvarni odnos snaga u društvu – gospodarstvu, politici, sudstvu i u „proizvodnji duha“ – takav je da su oni zapravo lustrirali Nas.

Činjenica da se, eto, Mi ipak okupljamo ovdje oko jednog takvog naizgled Sizifovskog posla kakva je lustracija svjedoči da se ipak uzdamo u Božju pomoć da tako ne će i ostati. Ova knjiga profesora Šeparovića bit će u tome vrijedan priručnik i stoga je od srca preporučujem.

Josip Botteri Dini: Lustracija nije osveta, nego vapaj za istinom!

O lustraciji se svih proteklih godina razmjerno puno govorilo, ali je sasvim malo u tome učinjeno. S druge strane, „lustracija“ domoljuba i vjernika trajala je sve do 1990. godine i itekako smo je osjetili na svojim leđima.

Nametnuti politički sustav SFRJ živio je u strahu: vlastodršci su znali na kojim zločinima je sazdana taprotunarodna tvorevina. S tog razloga, svi oni koji nisu bili s njima, doista su bili protiv njih. Svoje istomišljenike i drugove po zločinima častili su svim oblicima materijalne sigurnosti i penjanja na nezaslužena mjesta društvenog ugleda, od kulture, obrazovanja, znanosti do diplomacije i svih upravnih služba u državi. Ljudi su, u strahu od vladajuće nametnute ideologije, kako bi zaštitili obitelj i sačuvali posao, izbjegavali javno ići u crkvu. Mnoge je taj strah i nesigurnost prisilio na bijeg u tuđinu.

Danas smo nakon četvrt stoljeća u demokraciji. Našoj duši potreban je mir. Nitko ne smije ugrožavati našu slobodu mišljenja i djelovanja. Građanskim slobodnim izborima mi biramo naše sugrađane da vode Hrvatsku u najboljem mogućem smjeru.

Hrvati su stari europski narod, izgrađenog i originalnog kulturnog identiteta i odgovorne građanske svijesti. U razdoblju od 26 godina svi hrvatski građani i sva javnost spoznali su mnoga zla koja su se zbivala na hrvatskom tlu kroz 20. stoljeće. Fašizam, nacizam i komunizam proizišli su iz istog paklenog izvora. Suvremeni čovjek ne želi nikome više prepuštati danas svoju slobodu. On želi biti sa svojim sposobnostima graditelj jednog boljeg suvremenog svijeta. Hrvatska je ravnopravni član Europske unije i slijedi sve njezine dogovore i odrednice.

Slijedeći te dogovore prihvaća i Rezoluciju skupštine Europskog parlamenta 1481 (2006.) o potrebi za međunarodnom osudom zločina totalitarističkih komunističkih režima, a također i Rezoluciju 1096. (1996.) o uklanjanju naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih sustava. Hrvatski sabor 30. lipnja 2006. godine donosi Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945. do 1990. godine.

Ta deklarativna osuda svih zločina toga razdoblja nije u Hrvatskoj uspjela ugasiti sve prijepore, niti iznjedriti dijelom istinu o strahotama komunističkog režima nad hrvatskim narodom. Sve se češće u javnosti iskazuje potreba za lustracijom koja u Hrvatskoj nikada nije provedena. Misleći na proces pomirenja vjerovalo se da je moguće izbjeći taj poduhvat. Ali, kako vrijeme odmiče, naša stvarnost čezne za istinom koju i danas skrivaju od javnosti preživjeli svjedoci nesretnih događanja u kojima su bez suda i dokaza mrcvarene i umorene mnoge žrtve, kojima se ne zna ni broj niti mjesto pogibije ni ukopa.

U duši naroda ostala je teška tjeskoba, strah i osjećaj nemoći. Mržnja i veleizdaja svoga naroda i hrvatske povijesti stvorili su željeznu zavjeru šutnje. Nažalost, i vanjske sile doprinijele su ovim zločinima, kao što smo i nedavno u ratnim događanjima mogli ponovljeno proživljavati. Spojeni mržnjom, bez kršćanske ljubavi i osjećaja pravde, bez Božjeg glasa savjesti u sebi, mislili su i ostvarivali sotonske planove. Danas se mi konačno moramo odrediti prema vapijućoj istini. Dužni smo, poput pjesnika Tina Ujevića, kriknuti s krovova riječ istine Božje. Naše sjećanje želi biti izliječeno novom stvarnošću, koju možemo i moramo stvarati. Kaže se na Braču: ‘Staro krpit, konce tratit!’.

Teško je i nepopravljivo sve tako bolno ostalo za nama i u nama. Krenimo novim putem znajući i ljubeći uspomene na naše časne pretke. Mi možemo i moramo kao Krist reći onim što su ga razapinjali i naše duše i bića svih hrvatskih mučenika: ‘Oprosti im Oče, jer nisu znali što su činili!’. Vrlo je vjerojatno da doista i nisu ništa mogli misliti u tom krvavom ludilu mržnje nad obespravljenima. Bog će biti svima pravedan sudac.

U nas nema osvete, ali naša opstojnost vapi za istinom. Istinu moramo pronalaziti i objavljivati i kroz Hrvatsko nacionalno etičko sudište izricati naš moralni i etički sud, našu lustraciju.

U ovakvoj prilici i nije moguće niti je potrebno ispričati sve nevolje koje su snašli one koji nisu bili na njihovoj strani. Rečenica ‘mi ili oni’, koju je izgovorio nedavno Zoran Milanović, simbolična je i pogubna. Ona se proteže kroz sve suvremenu stvarnost hrvatsku, gazeći sve ono dobro što je pomirba donijela u teško vrijeme Domovinskog rata. Ova kratka izreka govori o neiskrenosti i vatri mržnje koja tinja pod krinkama politike onih koji Hrvatsku nisu nikada iskreno željeli. Ljubav se ne može narediti, ali se mržnja mora suzbijati. Zaborav zločina i zločinstva je grijeh prema mučenicima. Dužni smo, demokratskim sredstvima, suzbiti svaku zlu namjeru i čin koji remeti razvoj i opće dobro Hrvatske, Europe i svijeta. Stoga smo pozvani truditi se da Hrvatska lustracijom rasvijetli sve crne rupe zločina koji nije ni priznat ni okajan.

Sjećam se hrvatske mladeži koju su na Trgu bana Jelačića (tada Republike) naglavačke bacali milicionari, a oni su vikali: ‘Gledaj, Hrvatska, što rade od tebe!’ Bilo je to jedne večeri 1967. godine. Sjećam se nasrtaja na nadbiskupa Franića, na biskupa Banića, progona don Mladena Alajbega i don Joze Marendića, zatvaranja fra Luke Prcele, don Vjekoslava Kujundžića, nasrtaja za vrijeme propovijedi na p. Mihokovića, montiranog procesa don Zdravku Ostojiću i don Anti Pilepiću i gomile organiziranih udbaša koji su galamili na njih dok su se nakon osude vraćali u Sjemenište. Tada je zatvoreno splitsko Nadbiskupsko sjemenište. Don Jakov Poša bio je žrtva iz Boke Kotorske, premlaćen u moru nakon što je bačen s broda. Sjetimo se don Kerubina Šegvića, koji je sramotno mučen na Trgu Republike u Zagrebu i konačno samog nadbiskupa kardinala Stepinca, mučenika hrvatskog za slobodu vjere i hrvatskog identiteta, domoljuba i čovjekoljuba… Bio sam kao mladić na njegovu sprovodu u zagrebačkoj prvostolnici. Toliki Hrvat i vjernik nije se smjelo biti! Ipak, Gospodin je kralj povijesti“.

Prof. dr. Zvonimir Šeparović: Na nacionalne veleizdaje odgovorili smo barem jasnom etičkom osudom

Na početku svoga izlaganja pred auditorijem u dvorani splitskog Dominikanskog samostana prof. dr Zvonimir Šeparović s tugom i poštovanjem prisjetio se dvaju nedavno preminulih članova Hrvatskog nacionalnog etičkogsudišta, prof. dr Branimira Lukšića i akademika Slobodana Novaka, obojice iznimnih javnih djelatnika vezanih za Split (prvoga gotovo u cjelini, a drugoga u jednom važnom dijelu njegova stvaralaštva).

Dr Šeparović najprije je podsjetio na smisao i značenje Europskog dana sjećanja na žrtve svih totalitarizma – ne samo one razmjerno davne Staljina, Hitlera, Mao Ce-tunga i Josipa Broza, nego i onih iz obrambenog Domovinskog rata, odnosno velikosrpske agresije: žrtava Vukovara, Škabrnje i svih ostalih hrvatskih gradova i sela. U njihovim stradanjima svoj udjel je imala i velika Europa, ali se ona nakon 1996. godine, kako je rekao, „ipak trgnula“ i donijela nekoliko važnih dokumenata, koji su mogli poslužiti kao temelj za obračun s zaostacima totalitarnih sustava.

Dr Šeparović posebno važnom smatra Rezoluciju Skupštine Europskog parlamenta o potrebi za međunarodnom osudom zločina komunističkih režima broj 1481 iz 2006. godine, za koju je rekao da je „kapitalna“. Osobito je važna njezina 2. točka, koja je, po njemu, „odlično formulirana“. Navlastito je to njena odredba u kojoj se „bez iznimke“ osuđuju „svi totalitarni režimi koji su vladali u Srednjoj i Istočnoj Europi u prošlom stoljeću, a koji su još na vlasti u nekoliko zemalja svijeta“.

Činjenica pak da je ova rezolucija donesena na prijedlog nekih skandinavskih socijaldemokrata, bila mu je povod za podsmješljivu opasku kako tako nešto nikako nije bilo moguće očekivati od „ovih naših“.

Dr Šeparović se u ovom kontekstu prisjetio svoga susreta s velikim Ivanom Pavlom II, papom koji je bio osobito blizak hrvatskom narodu – našao se s njim kao rektor zagrebačkog Sveučilišta, s predstavnicima još nekoliko važnih nacionalnih ustanova. „Bio je to vrlo potresan susret“, rekao je on. „Uhvatio me za ruku i rekao: ‘Ako pojedinci imaju svoja prava, imaju ih i narodi… Ja ću se moliti za dragi hrvatski narod“.

Nazočnost veleposlanika Drage Štambuka u publici splitskog Dominikanskog samostana prisjetila ga je zajedničkih uspomena na britansku predsjednicu vlade Margaret Thatcher, koju su obojica upamtili kao političarku koja je imala razumijevanja za hrvatsku povijesno-političku situaciju. Tema pak nelustriranih komunističkih zločina(ca) prisjetila ga je i 80 korčulanskih žrtava komunističkih zločina, među kojima je bio i njegov brat, bačen u jamu duboku 40 metara. Tadašnja masovna ubojstva povezuje vrlo izravno čak i s našom današnjom demografskom katastrofom.

Završni dio svoga istupa prof. Šeparović posvetio je djelovanju Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta, za koje je rekao da danas broji 55 članova. Na osnivanje ovog sudišta potakla je njega i njegove suradnike činjenica da svih proteklih godina nacionalne veleizdaje ostaju bez ikakve kazne. Ono nema moć, ali ima barem tu snagu da bude glasna etička osuda. Činjenica je pak da sva zlodjela ipak ne prolaze nekažnjeno: riječ je o presudi njemačkog suda udbaškim šefovima Perkoviću i Mustaču, koja ipak znači i osudu cijelog tog zločinačkog sustava.

On je međutim, zaključio je, još suviše jak i bezobziran. Glavna snaga mu je u propagandnoj moći koju još uživa u hrvatskom društvu i kojim – u suradnji s svojim srpskim saveznicima – širi opake floskule o nekakvoj „fašizaciji Hrvatske“. Činjenicu pak da je prof. Šeparović tijekom vladavine kukurikavačke koalicije, a u vezi sa svojim djelovanjem u HNES-u, bio – kao u stara „dobra“ vremena – privođen na policiju na tzv. informativne razgovore svjedoči da je u mnogim glavama sve ostalo po starom. I tu bi lustracija – koliko god se mnogima činila dalekom i nedostižnom – doista mnoge stvari pa i ljude stavila na svoje mjesto.

Joško Čelan/HKV/http://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo