I. Marijačić: Čaša „krvi tvoje i moje, krvi naše hrvatske“ za neponovljivoga idealista

Vrijeme:7 min, 7 sec

 

 Treća godina smrti Zvonka Bušića

Svoj život Zvonko Bušić, najpoznatiji hrvatski politički emigrant, okončao je prije tri godine pucnjem iz revolvera, u svojoj vikendici u Rovanjskoj podno Velebita. Ništa nije dalo naslutiti takav tragičan kraj čovjeka koji je cijeli svoj život posvetio borbi za samostalnu i slobodnu hrvatsku državu i nikad nije posustao u toj borbi, u čemu ga nisu pokolebale čak ni 32 godine američke tamnice. U kratkoj oproštajnoj poruci dao je i objašnjenje zašto je pucao sebi u glavu, a šokiranim prijateljima, poznavateljima, suborcima i rođacima ostalo je tek da raspredaju koliko je etički ispravno to što je napravio. Voljeli su ga mnogi, ne samo supruga Julien koja je poput suvremene Penelope čekala svoga muža 32 godine da izađe iz tamnice, nakon što je i sama godine provela u njoj kao sudionica otmice zrakoplova. Zarano se Julien, još u djevojačkome dobu, od Zvonka zarazila slobodarskom hrvatskom idejom i spremnošću da pogine za tu misao, koliko god u svijetu bilo čuđenje da jedna Amerikanka žrtvuje čitav jedan svoj zapadnjački hedonistički svemir ideji voljenoga mladića pristigloga iz daleke svjetske provincije. Tko je mogao misliti da će taj susret tijela i susret umova uroditi jednom velikom i nevjerojatnom pričom. Tko je mogao pomisliti da će stapanje identiteta dvoje mladih „luđaka“ rezultirati jednom tako dramatičnom pričom.

Zvonko Bušić bio je dio našega svijeta i prije no što su se Amerikanci 2008. smilovali i pustili ga s doživotne robije na slobodu na koju je osuđen davno zbog otmice zrakoplova kojim je htio upozoriti svijet na sjenu što je na Hrvatsku bacao zločinački Titov jugoslavensko-komunistički režim. Kao posljedica te avanture, smrtno je stradao jedan američki policajac jer nije znao deaktivirati minu premda je „terorist“ Bušić rekao gdje je ostavljena i kako ju neutralizirati. Još više je Zvonko Bušić postao dio našega svijeta kad se te 2008. vratio u Hrvatsku i kada se u zagrebačkoj zračnoj luci uvjerio da je njegova žrtva i žrtva svih hrvatskih domoljuba diljem svijeta imala smisla. Doputovao je u samostalnu i slobodnu hrvatsku državu. Ali priča o ostvarenim idealnima nije bila tako jednostavna i lagana. U nekoliko sljedećih godina Bušić je u Hrvatskoj spoznao da je možda lakše bilo i sanjati slobodnu Hrvatsku nego doći i živjeti te braniti sa svih strana osporavanu i napadnu slobodu i državu. Začas se našao u procijepu između snova i jave, vidio je pogažene ideje, zlatnu telad kojoj se klanjaju, osušenu i uzalud prolivenu krv predaka i mladosti netom pokošene u Domovinskome ratu, identitet u vakuumu , tezgu na sve strane, umjesto kreacije posvuda je vidio destrukciju, umjesto zahvalnosti, uspostavljeni su kao vrijednost ignorancija i zaborav, obično konvertitstvo prodavalo se kao konzistencija, cinizam i ismijavanje umjesto priznanja, vruć zrak patriotizma prodan je za hladni povjetarac zavodljivoga liberalizma. On koji je prošao sve moguće i najteže kušnje odjednom se nije mogao snalaziti u šokantnim hrvatskim mijenama.

ZB1

Htio se svemu bar nekako suprotstaviti, ne na način da se izravno politički angažira, nego primarno da podigne glas čovjeka, Hrvata, emigranta, uznika, ako je to ikome išta značilo. Bio je sljedbenik platonističke ideje dobra kao vrhovnoga teleološkoga načela pa je teška srca, kada toga dobra nije vidio, pristao i na užasnu logiku mediokritetskoga sloja da bira manje zlo. Zato nije dvojio 2010. oko toga koga poduprijeti za predsjednika države, Ivu Josipovića ili Milana Bandića. Taj Bandić „ubio“ ga je samo tri godine poslije kada je Zvonko Bušić vidio da na Jarunu okuplja sve živuće partizanske spodobe iz svih zemalja bivše Jugoslavije, a prigodno je taj Bušićev zemljak Hercegovac i sam na rever zataknuo bedž s likom Josipa Broza Tita. Zar je moguće, pitao je te večeri Bušić, da jedan hrvatski političar može tako nisko pasti, zar je moguće da sam stao uz takvoga političara prije tri godine? Zar je moguće, nastavio se pitati sutradan na Udbini, kod Crkve hrvatskih mučenika, da i biskup Mile Bogović posebno pozdravlja Milana Bandića jer je za Crkvu hrvatskih mučenika dao mnogo novca koji je bio u funkciji indulgencije.

Vratio se Zvonko Bušić preko Velebita iz Udbine u Rovanjsku. Počeo je pisati dogovoreni članak za Hrvatski tjednik. Nad nedovršenim člankom i nedovršenim mislima, jer nije mogao pronaći tako snažnu misao koja bi odražavala dubinu njegova očaja zbog svega viđenoga u hrvatskome društvu, pucao je sebi u glavu.

Zb3

Smrt svakoga čovjeka predstavlja i djelomičnu smrt svijeta i života kod onih koji su ga poznavali. Suicidalna smrt Zvonka Bušića bila je i djelomična smrt svjetova mnogih od nas jer naši svjetovi nisu isti kao i onda dok je bio živ i dok smo raspravljali o politici, filozofiji i smislu egzistencije i dok smo se nadahnjivali neopisivim entuzijazmom čovjeka koji je proveo 32 godine iza rešetaka. Prazninu koja je ostala odlaskom Zvonka Bušića nitko nije popunio niti ju itko može popuniti. Takav idealizam Hrvatska nije vidjela i dugo ga ne će vidjeti. Takav idealizam danas je predmet trgovine korumpiranih vlastodržačkih i stranačkih elita, predmet je poruge anacionalnih i netalentiranih, ali od države sponzorirarnih pisaca, redatelja i glumaca, nakostriješenih mrzitelja Hrvatske u medijima, udrugama, institucijama i u izmanipuliranim slojevima puka koji nikad nije ni osjećao trunku nacionalnoga samopoštovanja.

Par sati nakon samoubojstva prije tri godine, njegov prijatelj Dražen Budiša izišao je iz kuće u Rovanjskoj. Rekao je da je Zvonko iza sebe ostavio kratku poruku da jednostavno više nije mogao živjeti u Platonovoj pećini. Mnogi ni tada ni danas ne znaju što je zapravo htio reći. Platonova pećina jedna je od najljepših alegorija u povijesti ljudskoga duha uz pomoć koje je slavni filozof, kako bi ilustrirao kako ljudi žive u zabludama i sjenama ne zanimajući se za istinu i prave izvore svjetlosti, i kako robuju površnim i lažnim vrijednostima, htio dočarati vladavinu sjena pored kojih se ljudi ne obaziru na otvor pećine i na izvor svjetlosti koji stvara te sjene. Hrvatska je okovana manipulacijama, lažima i nihilizmom svake vrste, a ljudi nisu ni svjesni koliko su žrtve svega toga i nemaju volje za dobrotu, istinu i izvore svjetlosti. Mislio je da će njegova namjerna smrt potaknuti ljude da se pokušaju osloboditi zabluda. Deset tisuća ljudi ispratilo ga je na Mirogoju. Među njima nije bilo onoga koga je podupro na izborima i koji mu je, veličanjem masovnoga ubojice, srušio vjeru u ideale i ubio volju za životom.

Zb2

Zvonka nema, Julien održava uspomenu na njega, čini se da je tužna, ali na jedan uzvišen i površnim umovima teško spoznatljiv, duboki način. Ona se odavno identificirala sa Zvonkovim idealima, s Hrvatskom. Njezin brat iz daleke Amerike došao je za njom živjeti u Hrvatsku. U dubokoj starosti, s udaljenosti veće od deset tisuća milja, s pacifičke američke obale u Hrvatsku su došli umrijeti i njezini roditelji. Juliene je sjajna književnica, neponovljiva osoba, žena neopisivo dramatičnoga života, nevjerojatne sinteze inteligencije i emocija. U svakoj državi ovoga planeta bila bi žena ne samo godine, nego i žena stoljeća, ali ne i u Hrvatskoj u kojoj svaka promiskuitetna posvuduša biva obasjana svjetlom kamera i divljenjem imbecilne javnosti. Jedan svoj roman Juliene naslovila je „Tvoja krv i moja“. Svojoj prijateljici Jadranki Svaguši i njezinu suprugu dopustila je da svome vrhunskome crnome vinu nadjenu baš to ime – „Tvoja krv i moja“. I tako godine prolaze, životi se rađaju, životi se žive u ovoj našoj voljenoj i nevoljenoj Hrvatskoj, životi nestaju, a u ovomu našem Adamovu plemenu, rekao bi Kranjčević, postoji zvijezda, postoji ideja dobra, samo čekamo ljude koji će s Bušićevim idealizmom k njojzi opet težiti krvlju i suzama.

zb4

Ako je svojom krvlju poprskao tlo ove zemlje kako bi podsjetio da sjene u Platonovoj pećini nisu pravi izvor svjetlost nego tek sjene, malo je vjerojatno da je Zvonko išta postigao. Ali, nekako mislimo, nadamo se i vjerujemo da njegova smrt nije bila uzaludna. Neki novi idealisti, ponukani Zvonkovim primjerom, izlazit će iz pećine, udaljavati se od sjena i pokazivati na Sunce kao izvor svjetlosti. Sve što je htjela Zvonkova duša bilo je dobro svoga naroda i svakoga čovjeka, sve što je činila ta duša bilo je radi toga dobra. Platon je kroz Sokratova usta poručio da je dobro iznad istine i znanja. Uzalud čovjeku znanja i imanja ako ne zna što je dobro. Zvonko je, očišćena uma od površnih trivijalnosti za kojima drugi trče, živio za dobro naše Domovine i našega naroda.

zb5

Danas na treću obljetnicu njegove smrti, mi koji smo ga poznavali možemo podići čašu „tvoje krvi i moje“, karvi naše horvatske, kojom se oduvijek plaćao san o slobodi našega roda kroz stoljeća neprebolne povijesti, ne samo da oživimo uspomenu na njega, nego i na ideale kojima je na tako neponovljiv način zračio.

 

 

Ivica Marijačić/Hrvatski tjednik/http://www.hkv.hr/hrvatski-tjednik/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.