I. Marijačić: Ukinuti Zakon o općemu oprostu jedina učinkovita protumjera prema Srbiji

Vrijeme:4 min, 6 sec

 

Vrijeme je da se Hrvatska počne ponašati kao pobjednica

Srbijanske vlasti uhitile su Zdravka Hlobika, ali su ga ubrzo pustile kad su otkrile da on slučajno ima isti identitet kao i čovjek s njihove tjeralice – hrvatski branitelj. Da je kojim slučajem doista uhićen traženi Zdravko Hlobik iz Osijeka, bili bismo svjedoci tko zna koliko duge dramatične dionice u ionako tenzičnim odnosima između Hrvatske i Srbije. Provokacija iz susjedne države i ovoga će puta, po svemu sudeći, proći bez ikakva kvalitetnoga hrvatskog odgovora te je pitanje dana kada će Srbija uhititi nekoga hrvatskoga branitelja i suditi mu.

Famozni Zakon o univerzalnoj jurisdikciji za ratne zločine omogućuje Srbiji da progoni hrvatske branitelje na temelju optužnica agresorske JNA. Motivi donošenja ovoga zakona u Srbiji prilično su prozirni. Srbija je izgubila sve ratove koje je Milošević 90-ih poveo protiv susjeda, no očito još ne može prežaliti ratni poraz što ga je doživjela od Hrvatske u Oluji. Poraz je bio toliko bolan da Srbija nema snage suočiti se s činjenicama nego u maniri ranjene i neutješne zvijeri misli kako će naći spas u poricanju činjenica, u novoj verbalnoj agresiji i mržnji prema pobjedniku.

U jednome obliku psihološko-političkoga bijega od vlastite sramote iz 90-ih, Srbija različitim manipulacijama i provokacijama pokušava zapravo poraz pretvoriti u pobjedu te se ponaša po logici: ako već i jesmo izgubili rat, mi ćemo suditi pobjednicima, lovit ćemo ih gdje god stignemo, zatvarati i suditi im, ne ćemo im dati mira. To je ta etika iracionalnoga gubitnika kakav je bila i ostala Srbija. Svi dosadašnji, prilično mlaki pokušaji Hrvatske zaustavi Srbiju u donošenju i provedbi toga zaklona ostali su bez rezultata.

Hrvatski branitelji neko su se vrijeme zaista osjećali kao progonjene zvijeri. Lovila ih je Srbija, a nije ih štedjela ni vlada Jadranke Kosor u Hrvatskoj pa smo bili svjedoci rijetko viđena paradoksa u povijesti da pobjednici polažu račune oružanim (Srbiji) i ideološkim gubitnicima (kumrovečkoj polaznici Jadranki Kosor, Stjepanu Mesiću i njihovu aparatu). Danas je ta unutarnja hajka prestala, ali vanjska, srbijanska, permanentna je, s tim da branitelji nikada točno ne znaju jesu li na famoznome srbijanskome popisu za uhićenje i gdje se ono može dogoditi. Slučajevi Tihomira Purde, Veljka Marića ili spomenutoga Osječanina mogu se u svakome trenutku mnogima dogoditi. Hrvatska nema adekvatnoga odgovora zato što nema državnika i vlast koja osjeća duh svoje nacije. U Hrvatskoj su na najvišim predsjedničkim, premijerskim i ministarskim dužnostima oni koji karijere ne grade na zaštiti i obrani nacionalnih interesa, nego na djelovanju protiv njih.

Drskost i militantnost gubitnika

Da ima autentičnu hrvatsku vlast, Hrvatska bi odavno ukinula Zakona o općemu oprostu iz 1996. godine. Taj zakonbio je svojedobno velikodušna gesta pobjednika, ali kad danas vidimo drskost i militantnost gubitnika, pitanje je li ga trebalo uopće ikad i donositi. Njime su abolirani svi akteri oružane agresije na Hrvatsku, osim onih kojima je, izvan svake sumnje, potvrđeno da su počinili ratni zločin. U sudskoj praksi to je značilo da su osumnjičenici sasvim otvoreno priznavali da jesu bili agresorski vojnici, da su čak i pucali na hrvatska sela, gradove i ljude, ali kako nije bilo dokaza da je baš metak iz njegova kalašnjikova ili topa ikoga ubio, puštani su na slobodu. Čak i onda kada su drsko priznali da su imali namjeru ubiti Hrvate.

Pozivanje Srbije na razum danas je, na žalost, jednako nedjelotvorno kao i u vrijeme rata jer ta država očito nije doživjela civilizacijsku transformaciju. Tuđman im je bezbroj puta nudio mir, ali je on i svatko drugi znao da mira ne će biti bez prave lekcije koja je uslijedila u obliku operacije Oluje. Hrvatska vojnička čizma pregazila je agresora u samo par dana i nanijela mu poraz koji će ga još dugo, dugo boljeti. Unatoč toj boli i veličini pobjednika koji im je abolicijom dao mogućnost da shvate zabludu, nisu izvukli nikakvu pouku. Ali ni hrvatske vlasti nisu izvukle pouku da Srbija ne će popustiti u svome nasilju ako ju se na to ne primora.

Ukinimo, dakle, Zakon o općemu oprostu pa ćemo brzo vidjeti kako se susjedna agresivna država povlači. Što bi značilo ukidanje toga Zakona? Prvo bi desetak tisuća Srba koji su se vratili u Hrvatsku, brzo pobjeglo u Srbiju jer su sudjelovali u agresiji, među njima zacijelo i silovatelji vukovarskih žena koji danas slobodno šeću gradom herojem i čak su zaposleni u policiji, pravosuđu i ostalim institucijama. Neka odlaze, za takvima nitko ne bi plakao, a ako bi neki ostali – ima u hrvatskim zatvorima još mjesta za njih. Nadalje, stotinjak i više tisuća Srba ne bi se usudilo napustiti Srbiju, što je također dobro. Vrijeme je, dakle, da se Hrvatska počne ponašati kao pobjednica, a ne kao gubitnica rata iz 90-ih, ne da bi ikoga ponižavala, nego da bi vratila prirodni poredak stvari u kojemu nije moguće da poraženi agresor izbjegne kaznu i plaćanje odštete, a kamoli da on sudi žrtvama svoje agresije.

 

Ivica Marijačić/Hrvatski tjednik/HKV/http://www.hkv.hr/hrvatski-tjednik/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara

One thought on “I. Marijačić: Ukinuti Zakon o općemu oprostu jedina učinkovita protumjera prema Srbiji

  1. Nema trenutno na vidiku politicara u Hrvatskoj koji bi ovo proveo u djelo.
    I kada bi se koji usudio,to bi bilo samo u vrijeme predizborne kampanje i u svrhu pridobivanja kojega glasa,a zatim bi odustao na prvi mig iz Brisela i Vashingtona i na kraju se jos isricao Srbima.
    Hrvatsku vode bezlicni ljigavci koje treba proganjati i prije samih cetnika jer,zbog njih,pravo je cudo da Hrvatska joj uvijek i postoji kao samostalna drzava.
    Hrvatsku moze spasiti jedino vojni udar kojega bi organizirale nacionalno osvijestene snage i nakon toga dale da njome upravljaju oni koji su jei i stvarali.Jer samo onaj koji je nasto stvarao i stvorio znao bi to i cijeniti.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.