Uloga žene u društvu i Crkvi

Proteklih dana i unutar samih katoličko-teoloških krugova bilo je žestokih rasprava oko uloge žene u društvu i Crkvi potaknutih tekstom u „Glasu Koncila“ koji zagovara vrlo tvrdu fundamentalističku Adam i Eva 4liniju primata poslušnosti žene. Ovim prilogom nije mi cilj uključivati se u detalje i tonalitete tih polemika, nego u odjecima i kontekstu cijele te priče preispitati tu teološku tezu koja samu vjeru vidi prvenstveno kao poslušnost. Vjera jest poslušnost, kaže teolog koji je izazvao buru reakcija egzegezom Knjige Postanka i tumačenjem žene kao „drugotne“ u odnosu na muškarca kao „prvotnog.“ No je li vjera primarno i prije svega poslušnost, ili je vjera djelatna ljubav ukorijenjena u objavljenoj istini? Ako vjera nije prije svega ljubav i sloboda (ne samo sloboda izbora nego i svijest da smo u ljubavi Božjoj i da nismo više sluge nego kćeri i sinovi Božji), onda uzalud nam priča o poslušnosti kao fundamentu vjere. Takva vjera bila bi zastrašujuća, i bila je takva ponekad u povijesti – vjera lišena ljubavi i slobode duha, kao pokornost, ulazi u totalitet koji se preslikava na sve međuljudske i institucionalne odnose.

Vjera je, dakle, prvenstveno ljubav prema Bogu i čovjeku, povjerenje u život i Stvoritelja, dohvaćanje smisla življenja čak i usred njegove egzistencijalne tame. Biti poslušan, ne znači ništa ako nisi ukorijenjen u ljubavi. Isus nam je u svoj duhovni testament ostavio poruku da prije svega ljubimo i poštujemo jedni druge kao njegovi prijatelji, baštinici i sljedbenici. I kad kažemo sluga Božja ne govorimo to u doslovno sociološkom smislu nego prije svega u duhovnom – kao slobodno opredjeljenje čovjeka koji je povjerovao da služi Bogu. U tom kontekstu i poslušnost je duhovna kategorija. Slušati Boga znači čuti i odazvati se Njegovoj Riječi, biti poslušan Njegovom pozivu.

Kontroverze nastaju kad se taj nutarnji duhovni model preslikava na sve segmente ljudskog života, institucionalne i međuljudske pa dolazimo u situaciju da se poslušnost apsolutizira kao bezuvjetna pokornost zemaljskom autoritetu koji nastupa u ime Božje. Katolički fundamentalizam tu je paradoksalno blizak muslimanskoj semantici vjere kao pokornosti Bogu koja se odražava tako i u odnosima među spolovima, u obitelji, u društvu, gdje je ženska poslušnost shvaćena kao pokornost muškarcu do te mjere da on postaje vlasnik žene.

Poslušnost je duhovno stanje predanja Bogu

Nezgodno je kad teologija prelazi u apstrakciju i kad životnu dinamiku tumači domišljenim ljudskim umno-teološkim modelima. Ne govorim sada o klasičnom nauku Katoličke Crkve koji ima svoju povijesnu dinamiku i duhovnu snagu, nego o ljudskim shvaćanjima stvari koje su u Bibliji prvenstveno kulturološke. Potrebna je jaka duhovna intuicija da bi se razlučila trajna istina od onoga što čini kulturno i socijalno okruženje jednoga vremena, pa tako i semitski patrijarhalni mentalitet otprije dvije tisuće godina. Zaboravljamo jednu bitnu stvar: da Bog odgaja čovjeka kroz povijest da bude slobodan čovjek. Iznad poslušnosti su čovjekova sloboda izbora, savjesti, njegov osjećaj za vjernost, odanost, za istinu, a nadasve – ljubav.

Dakle, u tom smislu, poslušnost je duhovno stanje predanja Bogu, a nije na farizejski način shvaćena pokornost čovjeka autoritetu na zemlji koji djeluje kao čuvar Zakona. Sav Zakon nije u poslušnosti nego u ljubavi. Zašto je onda poslušnost stavljena ispred svega? Zato jer sustav u kojemu manjka ljubavi, funkcionira na principu pokornosti. Otuda se i izvlače kriva shvaćanja uloge i značaja žene i njezine osobnosti. Svesti ženu na „drugotnu“ pojavu znači povrijediti konkretnu ženu jednom teološkom apstrakcijom. A sam život i njegova nepredvidljivost opire se statičnim apstraktnim modelima.

Bog nije učinio žene sluškinjama, niti ih je stvorio da bi služile muškarcu. Ona je stvorena da bi bila komplementarna muškarcu u svojoj ne samo biološkoj i društvenoj ulozi, nego i u duhovnom smislu, kaoravnopravna osobnost. Muško i žensko su dva aspekta ljudskog bića, njegove čovječnosti i sasvim ravnopravno pripadaju antropologiji čovjeka kao jedinstvenog stvorenja. Kulturološka zastranjenja kroz povijest i latentne borbe spolova donosila su radikalna tumačenja ženine osobe kao podređene, kao manje vrijedne, i nanijele su velike rane u suvremenim odnosima između muškog i ženskog spola. Brak je u sakramentalnom smislu od samoga Boga postavljen kao jedinstvo jednoga tijela – muškog i ženskog. U nekim kulturama i dan danas se ženska djeca gledaju bezvrijedna u odnosu na muško potomstvo, da ne spominjem Indiju ili neke afričke zemlje. Žene i majke su oslonac obitelji, društva, čovječanstva, i nepravedno je njihovu kompleksnu prirodu reducirati na puku poslušnost.

U kakvom god nas pravcu vodila rasprava oko uloge žene i u samoj Crkvi, činjenica je da će se ta uloga morati nanovo promisliti jer svijest da je žena tu kako bi slušala, pospremala, kuhala i čistila, izraz je krutog patrijarhalnog primitivizma. Kad se ističe lik Marije, Majke Kristove, onda mnogi teolozi upadaju u zamku apstrahiranja njezine žive osobnosti, kao da je ona teološki konstrukt a ne živa žena koja je živila u jednom određenom vremenu i nosila ulogu majke i žene neprispodobivu po svojoj otajstvenosti i značaju s bilo kojom drugom ženom i majkom u povijesti. Njezina poslušnost u teološkom smislu, kako su tumačili prvi crkveni oci, doista poništava Evinu neposlušnost, no tu moramo zastati – jedan teološki aksiom ne može biti sredstvo dedukcije iz kojeg ćemo izvlačiti površne zaključke o tomu što žena danas i u povijest jest, i kakva je njezina narav i uloga.

O Mariji se može govoriti i kao vrlo aktivnoj, djelatnoj ženi, koja je svoga Sina u Kani nagovarala da se očituje prije vremena jer je trebalo pomoći na svadbi kad je ponestalo vina, ili kad je putovala kod rodice Elizabete da bi joj pomagala, kad je slijedila ili tražila svoga sina i reagirala intuitivno kao majka – ako bi pak govorili o njezinoj poslušnosti kao primjeru, ne bi li mogli navesti i samozatajnog Josipa u istom smislu kao primjer odvažnog muškarca koji je zatajio sebe da bi se brinuo o Mariji i Isusu. No upravo njegova poslušnost je primjer poslušnosti prepoznatoj volji Božjoj. U tom kontekstu valja govoriti o poslušnosti, a ne kao o sociološkoj kategoriji koja se teološki apsolutizira i zlorabi se Marijina samozataja da bi se ženama reklo – morate biti poslušne mužu, muškarcu – i crkvenoj hijerarhiji. Na takvim viđenjima pozavidjeli bi i najradikalniji imami.

 

Zoran Vukman/HKV/http://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara

NAPOMENA: Komentari kojima se krši Etički kodeks Vijeća za tisak, koji sadrže uvrijedljive, klevetničke i diskriminirajuće sadržaje bit će uklonjeni.