Pavao Jelović‎ : HRVATSKA NAM JE ČUDNIJA, HLADNIJA I UDALJENIJA

Primijetio sam da se, prigodom obilježavanja raznih obljetnica, veoma malo pozornosti poklanja prema hrvatskim političkim prognanicima.

Žalosno je što im Hrvatska ne uspijeva iskazati ni mrvicu susretljivosti, saslušati njihov glas i povjerovati u njihovu ljubav, kao i što je hladna i nijema pa, izgleda mi, namjerno prešućuje njihov mukotrpni rad na uskrsnuću hrvatske države.

Sanjali su povratak u domovinu

Nakon sloma Hrvatskoga proljeća, nove domovine su udomile priličan broj poznatih i nepoznatih sudionika Proljeća. Rijetki medu njima su našli spokojstvo i zadovoljstvo u novim utočištima, već su danonoćno sanjali povratak rodnome podneblju. Na njihovo zgranuće, Hrvatska im ga nije ponudila. Zbog toga im je, iz dana u dan, čudnija, hladnija i udaljenija.
A ti siroti prognanici nisu žalili vremena, znoja ni novca kad god je trebalo pomoći Hrvatskoj. Premda je mnogima u Hrvatskoj sjećanje izblijedjelo, valjda nije baš posve presahlo, pa možda još pamte kako je, za vrijeme Jugoslavije, i u zemlji i u stranome svijetu bilo blaćeno sve što god je odisalo hrvatstvom. Primjera radi, o hrvatskoj zastavi se govorilo i pisalo kao o nacističkoj zastavi, o grbu kao o nacističkome znaku, hrvatski jezik je bio nepostojeći, zagovaratelji osamostaljenja i održavljenja Hrvatske su proglašavani iluzionistima, naci(onal)istima i teroristima.
Bože moj dragi, baš isto kao i danas!

Bivša Jugoslavija je trošila ogromna novčana sredstva za tiskanje brošura, glasila i uzdržavanje radio programa pomoću kojih je prostirala pred stranu javnost izobličene slike o Hrvatskoj i Hrvatima.
Da bi se koliko-toliko i kako-tako oduprli paljbi jugoslavenskih naboja, hrvatski politički prognanici su osnivali svoje novine i radio programe. Međutim, ne samo što su ih osnivali, već su ih morali i uzdržavati svojim teško zarađenim novcem.
Pored ovoga rada ne smiju se smetnuti s uma brojni prosvjedi, na koje se putovalo po nekoliko stotina kilometara, te kisnulo i smrzavalo na pločnicima zapadnih metropola. Pri organiziranju i sudjelovanju u njima, mnogi su gubili dnevnice, riskirali podozrenja poslodavaca, a i bili otpuštani s posla. K tomu treba pribrojiti štrajkove glađu, a zabilježena su i samospaljivanja. Koliko god je prognanicima bilo teško, uvijek su govorili: “Ta neka, izdržat ćemo nekako. Imat ćemo mi našu državu, pa će nam se ona odužiti za ljubav i žrtvu.”

Između obećanja i zbilje

Dobro se sjećam brojnih političkih prvaka, koji su početkom devedesetih obilazili naše kolonije. Dolazili su nam u posjete u izlizanim hlačama, otrcanim kaputićima, poderanim cipelama. Srdačno smo ih ugošćivali, priređivali im predavanja, davali im novac i poklone. Odlazili su od nas uglađeni, udebljani i nasmijani. S punim novčanicima. Danas, kada posjeduju tvornice, hotele, skupocjene automobile, luksuzne stanove, pozamašne ušteđevine, oni nas se i ne sjećaju već se, ako im negdje pokušamo prići, odmiču od nas. Ignoriraju nas, varaju, ponižavaju. Da nas se sjećaju, valjda bi se ponašali uljudnije prema nama za vrijeme naših posjeta Hrvatskoj.
Kad je u Hrvatskoj počeo rat, hrvatski prognanici nisu gubili vrijeme, nego su se hitro organizirali. Hrvatske ratne prilike cijeli svijet je tada promatrao nezainteresirano. Srbi su joj ispraznili skladišta hrane, pšenice, lijekova. Vojska nije imala ni odjeće, ni obuće, a kamoli nečega drugog. Prognanici su u Hrvatsku slali novac, lijekove, hranu, odore, sanitetska i terenska vozila i koješta drugo. Da nije bilo te pomoći, Hrvatska bi pred srpskim naletima, mislim, pokleknula.

Među našim prognanicima u Kanadi ima vrsnih intelektualaca, no kanadski poslodavci nisu tome pridavali važnost, nego su ih zapošljavali kao fizičke radnike. Ovdje su slabo cijenili naš intelektualni profil; mišići su bili puno cjenjeniji. Znam inženjere, ekonomiste, profesore i druge koji su radili kao rudari, čistači parkirališta, perači suđa i slične poslove. Često, za loše plaće.
Zbog surovih im sudbina, mukotrpno su i nestrpljivo djelovali i čekali ostvarenje hrvatskog nacionalnog htjenja. Nadali su se da će, po ostvarenju slobodne Hrvatske, napokon napustiti tuđinsko podneblje i poći svojem rođenom. Međutim, Hrvatska, umjesto da im je vrata otvorila, zatvorila ih je. Nekoliko desetaka političkih prognanika vratilo se u domovinu. Ključni kriterij, koji je omogućavao povratak, bio je stranačka pripadnost, kao i materijalno stanje prognanika. No, istini za volju, mnogi prognanici nisu bili stranački obojeni, a i bili su osrednjeg ili lošeg materijalnog i financijskog stanja. Na žalost, hrvatske vlasti ne pokazaše prema takvima ni mrvicu razumijevanja. Današnja Hrvatska se nimalo ne osvrće na ispaćenost, moralnost i discipliniranost prognanika. Jedino je zanimaju novac i kapital. Bilo je prognanika koji su uložili novac u hrvatske banke pa ubrzo potom ostali bez njega. Poslije su se, kao crkveni miševi, vratili tamo odakle su stigli.

Polovicom osamdesetih, u vrijeme Gorbačovljeve Perestrojke, iz bivšeg SSSR-a i ostalih država komunističkog bloka, u Izrael se naselilo blizu pola milijuna Židova. Nitko medu njima nije donio u Izrael ni novca ni zlata. Izrael ih za to nije ni pitao već im je otvorio vrata i pomogao ih. Jasno da Hrvatska nije Izrael, ona je siromašna. Ali da Židovi imaju tako “siromašnu” zemlju, ubrzo bi od nje napravili raj. “Ibi victoria, ubi concordia” (Gdje je sloga, tamo je pobjeda). Možda Hrvatska i jest siromašna, no zar smo mi prognanici tome krivi? Nismo mi iz nje ništa iznijeli, niti smo je rušili, palili, niti krali njezina dobra. S druge strane, ako je bila širokogrudna i darežljiva za sve i svakoga, mogla se i o nama bolje pobrinuti. Kao što nije propala dok je poklanjala kuće, stanove, hotele, lokale, poduzeća udbašima, njihovim doušnicima, lopovima, čak i prostitutkama (da, poznat mi je i takav slučaj) , ne bi propala ni da je nama nešto poklonila.

U današnjoj Hrvatskoj se, na vodećim funkcijama, nalaze “stručnjaci” koji su diplome stekli na partijskim seminarima ili su na fakultetima ispite ispolagali zahvaljujući intervencijama komiteta. Da bi pred vlastodršcima dokazali svoje “stručne sposobnosti”, oni su nas uhodili, cinkarili, izbacivali s posla, iz stana. Gdje god su stigli, zagorčavali su nam živote. Rekao bih da se, baš zbog njih, ni danas ne možemo vratiti u Hrvatsku. Jer, ne bi bilo lijepo da dobijemo neko njihovo radno mjesto ili nekakav stan. Zašto bi Hrvatska nas zapošljavala, a njih otpuštala s posla. Nama davala stanove, a njima oduzimala? I obzirom da Hrvatska o njima skrbi, a nas zanemaruje i odgurava – nije daleko dan kad ćemo prestati govoriti da je ona naša država.

Hrvatski Jugoslaveni

Gdje god su se naši iseljenici i prognanici nalazili, promicali su ideju hrvatske nacionalne pomirbe. Naglasit ću da je ta ideja potekla od proljećarske generacije. Smatrali smo da je nužno, tj. da u cilju svestranog hrvatskog boljitka idu rame uz rame djeca hrvatskih ustaša i partizana, da zajedno surađuju hrvatski desničari i ljevičari. I danas smatram da se za tu pomirbu trebalo zalagati. Međutim, za pomirbu između hrvatskih domoljuba i hrvatskih Jugoslavena – nije. S njihove strane, nije ni došlo do pomirbe, jer valjda očekuju da se prognanici ispričavaju progoniteljima, uznici uzničarima, batinani batinašima. Oni nama još nisu oprostili što smo voljeli Hrvatsku te joj željeli državnost i samostalnost. Htio to netko priznati ili ne, hrvatski Jugoslaveni su bili najveća zapreka stvaranju hrvatske države. Nekad su se čak i srpski nacionalisti obazrivije ponašali prema hrvatskim domoljubima, nego ti naši Jugoslaveni. Hrvatski domoljubi su od devedesete s njima trebali postupati kao što su oni postupali s njima do devedesete. Trebalo im je, neka mi oprosti pok. Petar Kočić što ću ga malo korigirati, kazati: “Čedrset i pet godina ste vi jahali nas, odsad ćemo četrdeset i pet godina mi jahati vas, a za slijedećih četrdeset i pet godina ćemo se dogovoriti tko će koga jahati”. No ipak, nismo mi trebali nikoga jahati, ali ni dopustiti da budemo od ikoga jahani.

Danas hrvatski političari moljakaju svjetske bankare za koju stotinu milijuna dolara kredita. Prije nego ih oni odluče dati, postavljaju Hrvatskoj krvave uvjete. A prognanike nije nitko morao moljakati, niti su postavljali ikakve uvjete pri slanju novca.
Jedan moj suuzničar (Stipo Mesić) je 1993. god. rekao: “Devedesete i devedesetprve u Hrvatsku je, iz dijaspore, prispjelo između tri i četiri milijarde dolara”. A u predizbornoj kampanji 2001. je kazao: “Tijekom rata, iseljenici su poslali Hrvatskoj sedam do osam milijardi dolara i to se ne smije zaboraviti.” Ako se ne smije zaboraviti, u tom slučaju cimeru – Facta non verba! S rukom na srcu, ove njegove izjave uzimam s rezervom, jer mi je poznato da je šaljivdžija, kao i da češće zna zaobići istinu.

Dobrotvora je lako prevariti

Premda nam je čak, eto, i dan-danas koješta nerazumljivi neshvatljivo ipak smo se riješili iluzija. Morali smo! Shvatili smo i pomirili se s tim da neće biti našeg povratka u domovinu. Preživjet će ona bez nas. No, valjda ćemo i mi bez nje. U svakome slučaju, ne osjećamo se ni za što krivima. Savjest nam je posve čista, iako nam pada što smo tako podlo izvarani od onih kojima smo bili dušom odani. Neka im bude na čast. I neka upamte: Nisu nas izvarali što smo bili ludi, nego što smo bili dobri. Dobrotvora je lako prevariti, ali to zna biti i opasno.

P.S.

Upravo se sjetih jednog prosvjeda francuskih Židova od prije desetak i više godina. Tadašnji glasnogovornik izraelske vlade Moir Gideon im se obratio ovim riječima:

“Nemojte dopustiti da vas igdje itko diskriminira i maltretira, imate se gdje vratiti, dolazite ovdje. Ova država je baš zbog toga osnovana da može štititi svoje ljude. To joj je dužnost”. Sapienti sat!

Za kraj i ovo: Prije nekoliko dana sam razgovarao sa jednom Hrvaticom iz USA, pa mi se potužila, rekavši mi da su je, prilikom nedavnog posjeta Hrvatskoj, prve riječi koje je čula na putovničnoj kontroli bile:

“Koliko ćete se dugo zadržati ovdje”?

A pri povratku u USA:

“Welcome back”.

Interesantno. Ali što možemo? Pomajke znaju biti srdačnije nego li rođene majke.

Pavao Jelović/Hrvatsko nebo