Orjuna i Neoorjuna
Simboli grba Kraljevine Slavonije (4/4)

Prvom djelu reportaže možete pristupiti ovdje

Ustav Republike Hrvatske, Članak 11.: “Grb Republike Hrvatske povijesni je hrvatski grb čija je osnovica 25 naizmjeničnih crvenih i bijelih (srebrenih) polja.”

Zakon o grbu, zastavi i himni Republike Hrvatske, Članak 7.: “Grb Republike Hrvatske je povijesni hrvatski grb u obliku štita dvostruko podijeljen vodoravno i okomito u dvadesetpet crvenih i bijelih (srebrnih) polja, tako da je prvo polje u gornjem lijevom kutu štita crvene boje. Iznad štita se nalazi kruna sa pet šiljaka koja se…”

Sada bolje stvari dolaze na red.

Šahovnica – pogrdni zamjenski naziv za povijesni hrvatski grb. Kažu da im je “tako kraće“, da tako “lakše” prelazi preko jezika pa su “građani i građanke” zadovoljni, a neznalicama ionako svejedno. Rabe ga čak i zastupnici u Saboru Republike Hrvatske, tj. “u parlamentu” (orjunašima je oduvijek bilo “lakše” šahovnica nego hrvatski grb, parlament a ne (Hrvatski) sabor.

J. N. N. O. – Jugoslovenska Napredna Nacionalna Omladina

Budući se u široj hrvatskoj javnosti zna malo ili gotovo ništa o Orjuni (i djelovanju orjunaša), a ta tema nije zanimljiva ni “uglednim povjesničarima”, onda čitatelje valja ukratko podsjetiti na činjenice o tom “spontano organiziranom” terorističkom pokretu čije štetno djelovanje za Hrvatsku trpimo do danas.

Posveta zastave ORJUNE u Beogradu, 1925.

U Sokolskom Domu u Splitu, u dvorani prosvjetnog društva »Svetlo«, Hrvati koji su prionuli uz nacionalnu velikosrpsku ideologiju jugoslavenstva – pa zaslužuju da ih se nazove hrvatskim velikosrbima – zajedno sa sljedbenicima Jugoslovenske demokratske stranke velikosrbina dr. Svetozara Pribićevića (tada ministra unutarnjih poslova Kraljevine SHS), utemeljili su 23. ožujka 1921. teroristički pokret Jugoslovenske Napredne Nacionalne Omladine (J. N. N. O.), “avangardu za državnu sigurnost” organiziranu po uzoru na talijanske fašiste crnokošuljaše (odore –CRNE, pozdrav –FAŠISTIČKI, kult rasnosti jugoslovenskog čovjeka) – s krilaticom »Protiv unutarnjeg i vanjskog neprjatelja!«, »Za državno i narodno jedinstvo!« i »Za red, auktoritet i snagu Jugoslavije!« – jezgru buduće Orjune. Žestoko protuhrvatsko.

Izabran je inicijativni odbor (predsjednik Marko Nani, tajnik Edo Bulat i blagajnik Dinko Margetić; članovi Odbora: Otokar Lachman, Paško Fabris, Berislav Angjelinović, Ćiro Čičin-Šain, Vlado Matošić, Zvonko Jelaska, Vice Krstulović, Ivo Petković). Već u ljetu je održana izborna skupšina i izabran prvi Centralni Odbor, a prvi broj glasnika »Pobeda« (idejni pokretač lista dr. Berislav Anđelinović) – “u znaku sigurne i konačne pobede jugoslovenstva i nacijske afirmacije u svetu” – objavljuju na sam Vidovdan (28. lipnja). Uvodni članak napisao je ideolog i urednik »Pobede« prof. Ćiro Čičin-Šain (od 1945. do 1958. kustos Muzeja Split i redaktor u Slobodnoj Dalmaciji!).

Čičin-Šain je članku dao naslov »Naš put«: “… Stari program nacionalističke omladine (“Mlada Bosna” Crne ruke im je ideal, op.a.) biće revidiran i razvićemo ga … znamo zašto smo se borili: za oslobođenje i državu najpre, zatim za ekonomski napredak i razvijanje društva, konačno za nacionalnu duševnu kulturu i ispoljenje vrednota jugoslovenske rase. To je naš put bio i po njemu idemo … Čitava je naša snaga u slivenom društvu jugoslovenskoga naroda. A ta je snaga već u nama!… Ne verujemo u stare, jer oni ne veruju u Jugoslaviju!”
*”Na Vidovdan 1924. Orjuna je proslavila, ne samo stari nacionalni praznik, nego i desetgodišnjicu junačkog čina svog predratnog druga Gavrila Principa.”(Sarajevski atentat, 1914.; Pribićevićeva Jugoslovenska/ Demokratska stranka je osnovana na “Kongresu ujedinjenja” u Sarajevu, u svibnju 1919., op.a.)

* Jugoslavenska samostalna demokratska stranka (utemeljena u Vojniću 11. veljače 1990.) upućuje tužbu cijenjenom Raselovom sudu protiv vrhovništva Republike Hrvatske zbog “tekuće genocidne prakse… ” (Sadržaj tužbe)

* Svetozar Pribićević 1924. osniva novu stranku – Samostalnu demokratsku stranku (SDS) pa će Jovan Opačić imati zastupnika u EU.

*Srbija traži od Međunarodnog suda pravde (ICJ) da osudi Hrvatsku za genocid nad hrvatskim Srbima u Oluji, naredi joj plaćanje žrtvama i zabrani proslavu državnog blagdana kojim se obilježava pobjeda u toj akciji u kolovozu 1995. (Slobodna Dalmacija, 28.3.2014.)

Pristati na zabranu proslave Oluje znači rušiti temelje Hrvatske države! Jer ta naša država Hrvatska nije nastala 29. novembra u Jajcu, već 5. kolovoza 1995. u Kninu! Nisu je stvorili orjunaši, stvorili su je hrvatski branitelji zajedno s pripadnicima onih nacionalnih manjina koje Hrvatsku smatraju svojom drugom domovinom.

Godine 2014. socijaldemokrat Khuen Hedervary nije barbarima nazvao srpske teroriste već “tipove” koji su bili žrtve terorista.

Hrvatski redarstvenici masakrirani u Borovu Selu

*Čije “dostojanstvo” se u javnosti čuva skrivanjem fotografija i detalja gnjusnog masakra u Borovu Selu (primjerice, odrezani penis uguran u usta ubijenog hrvatskog redarstvenika)?! Hrvati krvoloci.

Poruka hrvatskom narodu: “Danas je hrvatski narod uvjeren, da mu nitko ne smije, a i nitko ne može priječiti da u državi i njegova volja dođe do izražaja.” (Hrvatski blok, 21. svibnja 1921.)

Stranka opasnih namjera: “Ustašoidna desnica intelektualno anestezirana od mržnje prema 45 godina socijalističke Hrvatske … Tomislav Karamarko najavljuje zabranu petokrake zvijezde kada dođe na vlast… izravan je napad na Ustav Republike Hrvatske… od HDZ-a ne čine samo lopovsku organizaciju, već i pučističke prevratnike s kojima bi se vrlo ozbiljno trebala pozabaviti pravosudna tijela, ukoliko ne žele da put HDZ-ove izdaje postane ujedno i put potpune političke i životne propasti Hrvata.” (Novi list, 24. ožujka 2014.)

Orjuna kontra Radića – neoorjuna kontra Tuđmana

J.N.N.O. “oduševljeno pozdravljaju i mnogi ugledni stariji narodni radenici, kao predsednik Nar. Skupštine Dr. Ivan Ribar, Dr. Svetozar Pribićević, Dr. T. Tomljenović, i mnogi drugi. Sa naročitim oduševljenjem pozdravlja ga bivši prvi potpresednik vlade, stari narodni borac Juraj Biankini. Blagopok. nar. poslanik dr. Zdravko Kovačević, u svom pismu uredništvu Pobede, kaže: “Pokret nacionalističke omladine smatram najvažnijim događajem posle 1. decembra 1918.”

* “Nacionalni pesnik Dr. Mirko Korolija piše svoju dramsku viziju »Jugana, vila najmlagja«, kojom je otvoreno Narodno Pozorište u Splitu 15. X. 1921. Na čelu su mu Niko Bartulović i Dr. M. Korolija.”

* Niko Bartulović kao protivnike J.N.N.O. označio je zagrebačke židovske krugove, Radića (HRSS), frankovce (HSP), zajedničare (HZ), klerikalce … (“Kuga u Jugoslaviji”, Pobeda, 1921.)

*”Starčevićanci (frakcija »Milinovaca«) orijentiraju se sve više prema jugoslovenstvu, te osnivaju nov list »Hrvatsku Državu« (1917.), čije uredništvo preuzimaju Dr. B. G. Angjelinović i N. Bartulović, te joj daju izraziti revolucionarni i jugoslavenski smer, tako da je bila najviše od cenzure proganjana.”

Niko Bartulović: »Od Revolucionarne omladine do Orjune«, Knjige Orjune, Izdanja Direktoriuma Orjune, Split 1925.;

*“Hrvatski Blok” – koalicija triju stranaka dogovorena 1921.: Hrvatska republikanska seljačka stranka (HRSS), Hrvatska stranka prava (HSP) ili “frankovačka fukara” po Niki Bartuloviću, i Hrvatska zajednica (HZ) – objavio je Poruku hrvatskom narodu:“… Danas je hrvatski narod uvjeren, da mu nitko ne smije, a i nitko ne može priječiti da u državi i njegova volja dođe do izražaja” (21. svibnja 1921.)

*Dr. Josip Frank (+1911.), hrvatski domoljub iz židovske obitelji u Osijeku, napisao je zajedno s dr. Antom Starčevićem politički program Stranke prava koji je sadržavao ideju ujedinjenja i obnove hrvatske državnosti. “Frankovačka fukara” je oštar protivnik projugoslavenske politike novog smjera, kasnije Hrvatsko-srpske koalicije.

*Mate Drinković – predsjednik stranke zajedničara (HZ).
*Niko Bartulović poginuo je u četnicima 1943/45. godine.

Za britanskog Srbina Dejana Jovića (glavni politički savjetnik Ive Josipovića na Pantovčaku) Franjo Tuđman je separatistički nacionalist. (2013.)

 Centralni Komitet S.K.J. najavljuje oštru borbu protivu vogja hrvatskog separatizma i šovinizma i nacionalizma i fašizma i …

“Usled dolaska Radićevaca u Beograd sazvana je vanredna sednica Glavnog Odbora Orjune u Beogradu za 6. IV., kojoj predseda Leontić, a zastupani su svi Oblasni Odbori… Sa sednice je izdato saopštenje… Naregjuje se akcionim četama da muški suzbiju svaki pokušaj separatista ili ekskluzivista i naglašuje se potreba da Orjuna okupi sve svesne Jugoslovene u svoju sredinu.”

Sprovod Stjepana Radića, Zagreb, 1928.; posljedica sustavne orjunaške mržnje.

Da mre ta Hrvatska!
Da mre, da mre, da mre i po stotinu puta: da mre!

Jugoslavenska država nije nastala pravnim putem (de jure) već revolucionarnim putem (de facto), kad je namjesnik-prijestolonasljednik Aleksandar Karađorđe 1. prosinca 1918. proglasio ujedinjenje Srba, Hrvata i Slovenaca u jedinstvenu Kraljevinu SHS. Dr. Ante Pavelić, predvođen dr. Svetozarom Pribićevićem, položio je prisegu kralju prije nego što je stvoren Ustav i prije nego što je kralj na taj Ustav prisegnuo. Bio je to svršen čin za geopolitički prostor jugoistočne Europe i za predstojeću Konferenciju mira u Parizu.

*Vojska Kraljevine Srbije zauzima teritorij Hrvatske u prosincu 1918.; zakonom je zabranjeno znakovlje hrvatske državnosti; službena zastava postala je srbijanska zastava (modro-bijela-crvena); zamjenom krune u dinare (4:1) izvršena je gospodarska pljačka Hrvatske (porez povećan 400%!); raspušten je Hrvatski sabor, a na prvim izborima za Ustavotvornu skupštinu (Konstituantu) Kraljevine SHS – 28. studenog 1920.godine (“Dan Republike“) – koja će 2/3 većinom odlučiti buduće uređenje u “savezu slobodnih nezavisnih suverenih država”, za jedno zastupničko mjesto u Srbiji bilo je potrebno 2.978 glasova, dok je u Hrvatskoj trebalo 4.724! Nijedan zastupnik hrvatske opozicije ne može dobiti putnicu za inozemstvo; na čelna mjesta u državnim službama postavljeni su Srbi (npr. dr. Svetozar Pribičević – Srbin iz Hrvatske – postavljen je za ministra unutarnjih poslova 1919-1920.); Hrvatska je prevarena – izgubila je čak i ograničenu političku autonomiju kakvu je imala u Austro-Ugarskoj monarhiji.

*SOLUNAŠI – Nepravednim Zakonom o podjeli zemlje na 33 oblasti iz 1922. godine počinje realizacija plana zamišljene »Velike Srbije«. Naseljavenjem oko 8.000 kolonista “solunaša” (srpske obitelji dobrovoljaca iz Solunskog rata) na posjede grofova Eltz i ostalih slavonskih veleposjeda u novostvorenoj Srijemskoj oblasti (gradovi Županja, Vinkovci i Vukovar kao sjedište oblasti) srpska vlast planski mijenja nacionalnu strukturu tog kraja u korist Srba.

*VUKOVAR – Jugoslavenska/Demokratska stranka dr. S. Pribićevića osniva u Vukovaru podružnicu Orjune sa ciljem da se pritiscima i terorom natjeraju Hrvati i ostalo nesrpsko stanovništvo na odlazak ili pokornost. “Pobjeda Hrvatskog bloka na izborima u Vukovaru 17.II.1922. godine velikom većinom glasova donijela je novi val represije i državnog nasilja. U nastojanju da dokaže hrvatski karakter Vukovara pobjednički Hrvatski blok je organizirao veliku proslavu 8-9.VI.1922. godine povodom posvete i otvorenja »Hrvatskog doma« u Vukovaru, na kojoj su prisustvovala i mnoga druga hrvatska društva iz Osijeka, Vinkovaca, Zemuna, Županje, Subotice, Zagreba i dr. Projugoslavenska i srpska društva iz Vukovara su proglasila bojkot proslave. Vukovarski Srbi žele podvezati hrvatsku slobodu svojom nametljivošću i uvredama.” (Mira Kolar- Dimitrijević, Filip Potrebica, Na slavonsko-srijemskom razmeđu 1918-1945. godine, Vukovar vjekovni hrvatski grad na Dunavu, Zagreb 1994;)

*Hrvatski tajkun M. Kulmer, predsjednik Prve hrvatske štedionice, je donirao 2 milijuna dinara Pribićevićevoj Demokratskoj stranci (»Izdajice Hrvatske«, Novi hrvatski borac, broj 6, 21. IV. 1923, 1)

*Ustaše junaci Kraljevine Crne Gore protiv okupacije srpske vojske i nelegitimnog pripajanja Crne Gore Kraljevini Srbiji (Božični ustanak, 29. studenoga 1918.) i “negiranja posebnosti crnogorske nacije, kao i osobenosti crnogorskog govora i jezika. U tom ustanku ubijeno oko 5.000 Crnogoraca, znatno više nego za okupacije Austro-Ugarske 1916-1918. godine. To se ne može i ne smije nikada zaboraviti.” (opširnije u Montenegrina istorija).

Dr. Stjepan Radić je, nastojeći upoznati svjetsku javnost s teškim prilikama u Hrvatskoj i zahtjevima hrvatskog naroda glede njegove budućnosti, odlučio poslati “Memorandum” na Mirovnu konferenciju u Parizu – na “ruke predsjednika američke vlade Wilsona”:

»Mi svi narodni zastupnici banske Hrvatske izabrani dne 28. studenog 1920. na temelju programa Hrvatske republikanske seljačke stranke, kao hrvatska republikanska većina, prisežemo pred Bogom sveznajućim i svemogućim i pred probuđenim i složnim hrvatskim seljačkim narodom, da ćemo do zadnjega daha života svom dušom, svim srcem, svim umom i svom snagom svojom svakim pravednim načinom raditi na tom, da svoju svetu i dragu domovinu Hrvatsku uredimo na temelju prava narodnog samoodređenja … Tako nam Bog pomogao!«. (izvanredna Glavna skupština HRSS-a, Zagreb, 8. prosinca 1920.)

Ne smijemo zaboraviti da je Radić za “Memorandum” prikupio 157.669 potpisa Hrvata. Povijest se ponavlja (“Neće proći, to vam ja kažem!“). Marko Marulić se okreće u grobu. Odbor za Ustav, Poslovnik i politički sustav o tome ne zna ništa.

 Split 1922.; te godine drvored murvi zamjenjen je palmama iz rasadnika na Visu.

Šovinistički i separatistički “Hrvatski blok” na sjednici održanoj u Zagrebu (siječanj 1922.) piše novi »Memorandum« namijenjen “javnome mnijenju civiliziranoga svijeta, a specijalno delegatima genovske konferencije”, koja će početi s radom tek u travnju 1922. godine:

“… Budući da hrvatski narod sa svakog gledišta i s obzirom na sve odnošaje sačinjava poseban narod i posebnu suverenu državu, i budući da je srpsko-hrvatsko-slovensko političko jedinstvo puka utvara – to hrvatski narod ima neotudjivo, neosporivo i nezastarivo pravo, da sam odlučuje o svojoj sudbini… Jednostrano proglašenje kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca učinjeno u Beogradu 1. prosinca 1918. bez ikakvoga pitanja hrvatskoga državnoga sabora i naroda hrvatskoga… oboje ovo najteža je povreda prava samoodredjenja naroda hrvatskoga. Zakonito hrvatsko predstavništvo nije sudjelovalo kod nijednoga ovoga čina. Prema tomu Hrvatska ne prestaje i ne će prestati zahtijevati priznanje svoje realne (zbiljne, praktične) suverenosti (vrhovne državne vlasti). Ali upravo s ovih razloga i temeljem svoga prava hrvatski narod traži, da ima svoje predstavnike na medjunarodnoj konferenciji u Genovi…”

Uredništvo beogradske Politike imalo je dobre informatore, kao i današnji Jutarnji list, jer je primjerak »Memoranduma« dospio u uredništvo koje ga je, uz neke sitne izmjene, objavilo 8. veljače 1922., pa je J.N.N.O. (Orjuna) “celu jugoslovensku Dalmaciju digla na noge”.

*”Hrvatska je samo dva sata leta od Engleske, ali kao društvo tisuću smo svjetlosnih godina daleko od njih u što smo se na nedavnom referendumu imali prilike uvjeriti.”(urednik Stipe Alfier, središnji Dnevnik HRT-a 29. 3. 2014.).

J.N.N.O. “se predstavlja na 8. februara (veljače, op.a.) 1922. preko naročitog odaslanstva Nj. V. Kralju Aleksandru I., koji je ljubezno prima u svom dvoru u audijencu.”

*1922. – “najugledniji francezki državnici”, među kojima i bivši predsjednik republike Paul Dechanel (predsjednik senatskog odbora za vanjske poslove), izjavili su: »Sporazum izmedju Hrvata i Srba ima se u Parizu formulirati, a u Londonu podpisati«.

*1990.- Lord Peter Hamiltom: “brzo i bez mnogo prolijevanja krvi“. Zaboravili smo da je iza politike Slobodana Miloševića stajala Velika Britanija i Francuska, Velikosrpski plan, Memorandum Srpske akademije nauka i Srpska pravoslavna crkva. Velika Britanija je samovoljom Vesne Pusić i Ive Josipovića proglašena strateškim partnerom Hrvatske (2013.).

Udruženje Četnika i blagoslov četničke zastave na velikom zboru u Splitu, 19. travnja 1925. (foto: www.ratnakronikasplita.com)

J.N.N.O. – u ožujku 1922. utemeljuje zagrebačku organizaciju (dr. Bero Anđelinović kao oblasni čelnik, dr. Aleksandar Štulhofer, inž. Ilija Čavlina, dr. Dane Anđelinović, dr. Grgo Anđelinović) – “u Zagrebu je Orjuni naročito težak teren. Retki su koji je podupiru” – a 25. ožujka izvodi prvi oružani napad na sudionike zabave “u prostorijama separatističkog Hrv. Sokola. U borbi su se naročito istakli B. Angjelinović, Lj. Belošević, E. Bulat, Gjuro Betner, Dalibor Bonači i dr.” Tom progodom dr. Berislav Anđelinović je ubio Matu Zovka.

J.N.N.O. – u travnju 1922. osniva prve organizacije na “ljubljanskom i beogradskom univerzitetu”.”Uz Beograd ističe se naročito Kragujevac, to srce Šumadije, koji gotovo preko noći postaje sav orjunaški, gde se drže veličanstveni zborovi.” (U srpnju 1923. počinje izlaziti i glasnik srbijanskih organizacija, “Šumadijska Orjuna”, op.a.)

J.N.N.O. “predsednik i ideolog Dr. Mirko Korolija i Marko Nani polaze u Beograd da se poklone Nj.V. Kralju (Aleksandar I. Karađorđević, 8. lipnja 1922., op.a.) prilikom venčanja; i tom prilikom dolaze u vezu sa beogradskim Oblasnim odborom J.N.N.O. i sa četnicima. Pitanje širje saradnje izmegju Narodne Obrane, Udruženja Četnika i J.N.N.O. postaje sve aktuelnije.”

“Orjuna iznad svega: Jugoslavija iznad Orjune!”

Monogram Orjune u obliku osmerokuta izradio je slikar prof. Radovan Tommaseo (ne znamo ime umjetnika koji je 1982., nadahnut osmerokutom Orjune, izradio značku RNK Split). Himna Orjune postala je pjesma Alekse Šantića “Naša pesma” napisana u čast osnivanja J. N. N. O., a “stari vođa jugoslovenskih legija iz Dobrudže, junački vojnik-pesnik, pukovnik Dragoljub (Draža, op.a.) Mihajlović, upućuje pismo puno čežnje i pohvale, sećanja i nade za Orjunu.”

ORJUNA – pokret J.N.N.O. se brzo proširio od Vardara do Triglava (“skoro po čitavoj teritoriji naše Kraljevine” – “Ljubljana, Zagreb, Beograd, Kosovska Mitrovica, Skopje”) pa 3. studenog 1922. novim Statutom (izradio ga je Jerko Čulić) mijenja ime u Organizacija Jugoslovenskih Nacionalista (skraćeno: Or.Ju.Na. ili ORJUNA) s motom “Orjuna iznad svega: Jugoslavija iznad Orjune!”. Novo ime prihvaćeno je 1. XII. 1922. (Praznik Ujedinjenja) na Prvom Kongresu Orjune održanom u Splitu.

“Novi predsednik Leontić bio je burno pozdravljen, a bivšem predsedniku Koroliji izražena je takogjer jednodušna hvala čitavog kongresa. Ovaj prvi Direktorij, pošto je vodstvo iz cele Jugoslavije sankcionisalo statut, i on bio odobren za celu zemlju od Ministra Unutr. Dela, značio je početak pravilnog funkcionisanja organizacije.”

»Orjuna« — Ljubljana, 1923.

“Predsednik Dr. M. Korolija sa odličnim govorom je otvorio kongres, a onda je sledilo svečano otkrivanje spomen-ploče Splićanima palim za Jugoslaviju. Svečanost je bila impozantna i ceo rodoljubni Split se pridružio Orjunašima u počasti za pale drugove. Povorka, koja se pre otkrića razvila i obišla grad, bila je nada sve impozantna i mnogobrojna, a na čelu su joj išle 33 orjunaške zastave.”

Na Prvom kongresu Orjune “izabran je Velikim Čelnikom akcijonih četa Orjune junački borac i nacionalni radenik vojvoda Ilija Trifunović-Birčanin, čiji je izbor čitava Orjuna pozdravila sa najvećim zanosom.”

»Svrha organizacije je … da svojim delovanjem, iznad svih stranačkih, klasnih ili verskih interesa, bilo koje grupacije u državi, podiže i širi u narodu jugoslovensku unitarnu misao i svest o dužnostima spram zajednice (naroda i države); da energično istupa protiv svakoga rada koji bi mogao da ugrožava osnovne uslove narodne budućnosti: jedinstvo naroda i države; da se bori protiv svih pojava, koje su odraz težnje za separatizmom, plemenskim, pokrajinskim ili verskim.«

»Politika Orjune jest jugoslovenska, te ide u prvom redu za okupljanjem svih nacionalističkih snaga; — koliko za okupljanjem intelektualaca koji za narodno jedinstvo osećaju, u cilju stvaranja jedne unitarističke intelektualne većine, kao vodiljice nacionalističke borbe, — toliko i za okupljanjem gragjanstva, radništva i seljaštva, time što će jedinstvenom taktikom, radom i odlučnošću sve učiniti da zavedene delove naroda oslobodi separatističkih i defetističkih uticaja, smatrajući da je jaka država nemoguća bez nacionalno svesnog i u njegovim opravdanim zahtevima zadovoljenog seljaštva, radništva i gragjanstva.«

»Proti svim nenarodnim, separatističkim i defetističkim strankama, kao i proti izdajničkim elementima, Orjuna će braniti svim svojim raspoloživim snagama i prikladnom taktikom čast, dostojanstvo i interese naroda i države, te krvavo stečene plodove oslobogjenja i ujedinjenja.«

»Delovanje Orjune jest kulturno, socijalno i ekonomsko.«

Ministar prosvete (i to u dva navrata 1920.-1922. i 1924.-1925.) Srbin iz Hrvatske dr. Svetozar Pribičević (već smo spomenuli da je bio i ministar unutarnjih poslova Kraljevstva SHS 1918.-1920.) nastavio je s khuenovštinom, tj. likvidacijom svega što i malo predstavlja hrvatsku nacionalnu individualnost – npr. novine »Hrvatska Riječ« promjenjene su u »Riječ«, »Hrvatska Njiva« u »Jugoslovenska Njiva«. U škole uvodi ćirilicu, a nastavnicima i učenicima “zabranio je učlanjivanje u gimnazijska ili sportska društva koja imaju separatistički «plemenski» karakter, dakle ona društva koja imaju u imenu istaknutu hrvatsku oznaku kao npr. «Hrvatski sokol» (kojem je 1929. promjenjeno ime u «Jugoslavenski sokol» odnosno «Sokol»), «Hrvatska čitaonica» (1929. u «Jugoslavenska čitaonica»). Za Hrvate on postaje jedan trajan “problem Pribićević”.

Orjuna – Udruženje Četnika – Narodna Odbrana

“U aprilu 1923. polaze u Split delegati Udruženja Četnika, vojvoda Ilija Trifunović Birčanin, Atanasije Ristić i dr. Dragiša Cvetković, gde sklapaju sa Orjunom i formalni savez. To slavno udruženje, sastavljeno sve od junaka i rodoljuba, koji su čitav svoj život proveli u borbi za ujedinjenje i veličinu Otadžbine. Delegatima je bio priregjen veličanstveni doček, a o savezu izdato je saopštenje, u kome se veli, da je »postignuta potpuna saglasnost za zajednički rad i borbu protiv svih vanjskih i unutarnjih neprijatelja veličine i časti Otadžbine, narodnog i državnog jedinstva i Dinastije Karagjorgjevića«.”

“Sličan sporazum sklopljen je u augustu 1923. u Beogradu, i sa Narodnom Odbranom. Već na 1. januara 1924. drži Orjuna sa Nar. Obranom i Četnicima veliki zbor u Somboru.”

Na planini, na Jelici
sastali se svi četnici,
sastali se pa govore
šahovnicu da obore,
šahovnicu, jer ne valja
ona neće Petra kralja…

Gdje su korijeni političkih početaka nekih uglednih ličnosti i političara? Istaknutiji orjunaši u Splitu (Dalmaciji) i Zagrebu bili su:

»Dr. Ljubo Leontić, dr. Aleksandar Štulhofer, dr. Petar Tripalo, dr. Mirko Korolija, prof. Niko Bartulović, prof. Ćiro Čičin-Šain, dr. Vlado Matošić, prof. Viktor Novak, dr. Oskar Tartaglia, dr. Ivo Barbieri, dr. Zvonko Jelaska, Paško Fabris, dr. Edo Bulat, dr. Gajo Bulat, dr. Bere Anđelinović, dr. Dane Anđelinović, dr. Grgo Anđelinović, dr. Paško Tomić, dr. Vicko Krstulović, dr. Uroš Kraljević, dr. K. Jerković, dr. Vjekoslav Franceschi, dr. Ivo Petković, dr. Sibe Miličić, dr. Franjo Slaus, inž. Ilija Čavlina, prof. Radovan Tommaseo, prof. Silvije Alfirević, Ivo Alfirević, Marija Buzolić, Bogdan Prica, prof. Stjepan Roca, prof. Mirko Ležaić, dr. Mirko Deanović, G. Ostojić, Valentin Žic, M. Gjenero, Stjepan Bjelovučić, Ivo, Nato i Oskar Čičin-Šain, dr. Otokar Lachman, Ivo Lahman, Mirko Buić, Đuro Vilović, Augustin (Tin) Ujević, Branko Stanojević, Vladimir Čerina …« (N.Bartulović: »Od Revolucionarne omladine do Orjune«, Knjige Orjune, Izdanja Direktoriuma Orjune, Split 1925.)

*16. studenog 1912. “Augustin (Tin) Ujević i Oskar Tartaglia telegrafski čestitaju iz Splita dr. Pašiću (predsjednik vlade Kraljevine Srbije, op.a.) i »klanjaju se osvetnicima Kosova i stvoriteljima Jugoslavije«”. Projekt ili slučajnost? Spomenimo da je Prvi svjetski rat počeo 28. srpnja 1914. i završio 11. studenog 1918. Tinu Ujeviću podignut je spomenik u središtu Zagreba i to ispred kina “Balkan”, današnjeg kina “Europa”.

*”No najveći umetnik nacionalizma, koji je najviše delovao na omladinu, to je Ivan Meštrović sa svojim Kosovskim Hramom. Naročito Mitrinović je širio kult Meštrovića, a Čerina kult Nazora.”

*”I Dr. B. G. Angjelinović radi u Splitu paralelno i složno sa nacionalistima. Formalno on još uvek hoće da je pravaš, ali je Jugosloven i izraziti revolucionarac, vrlo agilan, a njegova mlagja braća, Danko i Berislav, već živo učestvuju i u nacionalističkoj štampi i u radu. Tako su stajale stvari u Dalmaciji početkom g. 1914.”

*Hercegovački Hrvat prof. dr. Nino Raspudić s Filozofskog fakulteta u Zagrebu pozvan je na obavijesni razgovor u svezi istrage atentata izmetom na splitskog novinara i književnika Antu Tomića (Banac: Šokirao me policijski razgovor s Raspudićem, Večernji list 5.4.2014.)

“Ugledna stara zagrebačka obitelj” Anđelinović, rodom s otoka Hvara, u ožujku 1922. utemeljuje zagrebačku organizaciju Orjune:

Dr. Budislav Grga Anđelinović, odvjetnik, postavljen je 28. listopada 1918. za povjerenika Narodnog vijeća SHS za javnu sigurnost u Zagrebu (tabla s nazivom ulice “28. listopada 1918.” još i danas stoji zakucana u zgradu Hrvatskog sabora).

B. G. Anđelinović dao je zapovjed za paljbu iz teške strojnice na goloruke demonstrante na Jelačićevu trgu u Zagrebu. “Po svojoj dužnosti smatrao sam da treba prvi da počnem i ja se tim krvavim rukama ponosim!” U pokolju, i gušenju prve pobune protiv podređenog položaja Hrvatske u jugoslavenskoj državi, sudjelovao je i njegov brat dr. Berislav Anđelinović koji tog 5. prosinca 1918. (Prosinačke žrtve) predvodi skupinu dalmatinskih mornara, žandara i sokolaša.

Dr. Berislav Anđelinović (pravnik i batinaš) je u Zagrebu ubio “hercegovačkoga Hrvata Marka Zovka (1922.), pravnika Šnidaršića (1924.), i u Trbovlju dva hrvatska radnika (1924.)”.

Dr. Danko Anđelinović – za svoga djeda dr. Danka Anđelinovića prof.dr. Vesna Pusić tvrdi da je bio poznati “hrvatski pjesnik“, a zapravo je bio ne samo odvjetnik već i “pjesnik jugoslavenskog velikosrpstva te se implicite proglasio Srbinom. On nikad nije opisao hrvatskog čovjeka, uvijek su Zagorci ili Dalmatinci.” (opširnije “Časna obitelj” Vesne Pusić)

U ozračju takve “stare zagrebačke obitelji” ne čude izjave Pusičke da je “Hrvatska agresor”, da je “hrvatska država stvorena na zločinu” u “građanskom ratu” – u kojem su stradali Srbi i njihova ljudska prava za koje osobito skrbi Vesnin brat matematičar prof. Zoran Pusić. I glumac Rade Šerbeđija.

Vesna i Zoran se još nisu izjasnili što misle u svezi obiteljskih crnih orjunaških košulja i “mjerenju visine kukuruza”. Sijači ustaša.

Onda je svako, tko ima oči i malo pameti, mogao od čelnice HNS-a (i ministrice vanjskih poslova) očekivati izjavu da treba povući optužnicu za genocid i ispriku R.Srbiji zbog hrvatske tužbe pred Međunarodnim sudom pravde (ICJ) u Haagu. Slijedom takve politike državnog vrha izbačen je poznati i u svijetu poštovan pravni zastupnik Hrvatske u Haagu prof.dr. Mirjan Damaška. Pusičkin građanski rat ogleda se također u –”Izjavom da Vučić mora priznati agresiju ako želi hrvatsku podršku za ulazak (Srbije, op.a) u EU, Karamarko se diskvalificirao kao mogući dio izvršne vlasti.” (Večernji list, 29.3.2014.). Kakva je to poruka državnog vrha? Dodajmo ovome i izjavu uglednog odvjetnika Ante Nobila (svojevremeno HNS-ov kandidat za ministra pravosuđa): “‘Oluja’ je imala više bitnih elemenata koji se približavaju genocidu nego što je to bilo u Vukovaru.” Za njega bi bilo logično “da Srbija u ovoj situaciji mora ići s protutužbom.” (Jutarnji list, 23.11.2008.)

No, zaboravimo prošlost i okrenimo se budućnosti.

Aleksandar Karađorđević i Josip Broz: integralno jugoslavenstvo – bratstvo i jedinstvo.

Prvi kralj Kraljevine Jugoslavijete Aleksandar I. Karađorđević je 6. siječnja 1929. zabranio rad svih političkih stranaka. Orjuna je formalno raspuštena (do 1929. odrađeno je čak 600 političkih ubojstva u Jugoslaviji), pa sada kralj osobno uvodi diktaturu te brutalnom represijom i pojačanim policijskim terorom (zatvaranje i ubijanje političkih protivnika) nastavlja provoditi orjunašku ideologiju “integralnog jugoslavenstva” – velikosrpsku politiku stvaranja jednog jugoslavenskog naroda, velike jugoslavenske države sa središtem u Beogradu – koju će pod krinkom “bratstva i jedinstva” istim metodama nastaviti NKVD majstor Josip Broz –Tito. Maršal u Jajcu (29.11.1943.) kaže:” … Naš mali jugoslovenski narod...”. Živio naš premjer!

*Poslije Šestojanuarske diktature dr. Budislav Grga Anđelinović je s dr. Ivanom Ribarom (kasnije predsjednik AVNOJ-a) bio jedan od osnivačaJugoslavenske nacionalne stranke.

*Velika Britanija priznala je 28. lipnja 1940. generala De Gaullea kao vođu “slobodnih Francuza” – prema tome – prvi antifašistički odred u Europi nastao je u francuskoj a ne jugoslavenskoj šumici.

Srpska narodna poslovica kaže da “dokon pop i jariće krsti” pa je zato apsolutno neozbiljno i suvišno pitanje zašto su noviji “istorijski događaji” manje-više vezani uz samo dva mjeseca u godini – studeni i svibanj, ali i uz iste brojeve?! Čak će i izbori za EU-parlament biti održani na “Dan mladosti” 25. svibnja 2014. – očekujemo pobjedu jer Vlada ima apsolutnog favorita za tu prigodu – Gordana Radmana koji će štafetnu palicu predati predsjedniku Partije.

29. studeni – je 333. dan u godini, pa 32 dana ostaju do kraja godine.

29. studeni 1776. – Nova Škotska (pokrajina u Kanadi) obranjena je bitkom kod Cumberlanda u Američkom ratu za neovisnost, pa je Velika Britanija uspjela očuvati svoju prekomorsku koloniju Kanadu sve do danas.

29. studenog 1918. – Crnogorski “Božični ustanak” nakon što je nelegalna “Velika Narodna Skupština Srpskog Naroda u Crnoj Gori” donijela odluku o ujedinjenju Kraljevine Crne Gore i Kraljevine Srbije pod dinastijom Karađorđevića.

28. studenog 1920. održani izbori za Konstituantu (Narodnu skupštinu) Kraljevine SHS.

29. studenog 1943. – Škot Sir Fitzroy Mac Lean, brigadni general i šef britanske vojne misije, padobranom je spušten u Jajce i u zgradi Sokolskog doma sudjeluje na 2. zasjedanju A.V.N.O.J-a koji donosi odluku o stvaranju “Druge Jugoslavije” s prvobitnim imenom Demokratska federativna Jugoslavija (D.F.J.), zatim vlade N.K.O.J. i proglašenju Josipa Broza maršalom (“To je nama naša borba dala da imamo Tita za maršala“). Sve odluke zasjedanja pisane su srpskim jezikom i ćirilićnim pismom, a potpisivao ih je predsjednik AVNOJ-a dr.Ivan Ribar.

* Jajce i Bosansko Kraljevstvo palo je pod tursku vlast u ljeto 1463., no već 6. prosinca 1463. hrvatsko-ugarski kralj Matija Korvin oslobodio je dio Bosne, pa Jajce od 1463. do 1529. postaje središte Jajačke banovine i dio Hrvatskog Kraljevstva u hrvatsko-ugarskoj državi. Tursku opsadu Jajca 11.6.1525. je okončao hrvatski ban Krsto Frankopan, a početkom 1529. Stefan Grbonogi je Turcima predao grad.

*Posljednja kraljica (majka) Kraljevine Bosne, Katarina Kosača- Kotromanić (+1478.), žena bosanskog kralja Stjepana Tomaša, vazala hrvatsko-ugarskog kralja Matije Korvina, izgradila je u Jajcu katoličku crkvu sv. Katarine. Nakon pada Jajca (1463.) u turske ruke bježi u Rim (1464.). U svojoj oporuci (20. 10. 1478.), kao zakonita nasljednica kraljevstva, imenuje Papu Siksta IV i njegove zakonite nasljednike baštinicima Bosanskog kraljevstva. Legenda kaže da su početkom zime naši drugovi (Broz, Kardelj, Đilas, Ranković, Pijade, Ribar, Ristić, Čolaković, Bakarić, Krstulović …) “putovali iz cele Jugoslavije u Jajce”, jer je Jajce bilo jedini grad na oslobođenom teritoriju. Ili je ipak riječ o nekoj drugoj simbolici?

29. studenog 1945. – Na 3. zasjedanju AVNOJ-a u Beogradu proglašena je Federativna narodna republika Jugoslavija (F.N.R.J.), kao pravna nasljednica Kraljevine Jugoslavije. (prvo zasjedanje AVNOJ-a održano je 26. i 27. studenoga 1942. godine u Bihaću)

*1. prosinca 1923. impozantna i mnogobrojna povorka 33 orjunaške zastave u Splitu.

*3. listopada 1929. ime države promijenjeno u Kraljevina Jugoslavija, a unutarnje uređenje svedeno je na 33 oblasti, 9 banovina i grad Beograd.

*3. odluka na 2. zasjedanju AVNOJ-a govori o proglašenju “Druge Jugoslavije”.(32)

Dr. Ljubo Leontić – predsjednik Orjune i Titov veleposlanik u Londonu od 1945. do 1948.

Dr. Ljubo Leontić – “slikar i pravnik, istaknuti socijaldemokratski političar prije Drugoga svjetskog rata. U njegovu su kuću zalazili Kardelj, Molotov, ali i Andrija Štampar.” (Jutarnji list 30. rujna 2008.)

“U srpnju 1945. jugoslavenski ambasador u Londonu dr. Ljubo Leontić obavijestio je Foreign Office da je Pavelić u pritvoru i da se nalazi na austrijskom teritoriju koji je pod kontrolom britanske vojske. Ta je obavijest ponovno poslana mjesec dana poslije i još je dodana informacija da je Pavelić u rukama Britanaca u Klagenfurtu.” (Globus, 27.3.2014.)

“Da pohvataju veze i sa Beogradom, polaze Leontić i Ostojić u aprilu 1914. u Beograd, gde dolaze u dodir i sa omladinom i sa vodećim političarima, i sa vladom. Vode pregovore sa »Narodnom Odbranom« i sastaju se sa najvigjenijim političarima sviju grupa: sa Pašićem, Lj. Jovanovićem, Davidovićem, Skerlićem i Cvijićem. Pošto su tako u glavnom pripremili teren, izlazi 1. maja prvi broj »Jugoslavije« u Pragu, sa uvodnom reći Dr. Leontića: »Problem Južnih Slovena, i kulturni i politički može se i mora se rešiti, evolucijom ili revolucijom, milom ili silom, samo u jugoslovenskom smislu!«”

Brojni su orjunaši, ili njihovi potomci, u službi Partije i Tita. Viktor Novak u Zagrebu objavljuje knjigu “Magnum Crimen: pola vijeka klerikalizma u Hrvatskoj” (1948.), a predgovor beogradskom izdanju te knjige (1986.) piše Jakov Blažević (prvi javni tužitelje Narodne Republike Hrvatske, član Predsjedništva Saveza komunista Jugoslavije i član Predsjedništva Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (1971 – 1974.).

Za Zagreb, koji je predstavljao središte hrvatskog nacionalnog i državnog identiteta, Orjuna i Udruženje Četnika osjećaju gađenje (“crno-žuto” pa onda i “ustaško” leglo) i usmjeruju mržnju prema njemu (nevjerojatna sličnost s tekstovima “satiričko-političkog tjednika” Feral Tribune – “medijsku agenturu britanskog gazde Sorosa i udbomasonerije” – za koji je pisao i splitski novinar Miljenko Smoje, “alfa i omega splitske Orjune”).

“Spomenik izdaji – nova Orjuna” (prilozi za životopis Miljenka Smoje), Joško Čelan, vlastita naklada, Split, 2008.

Za današnje udarne kolumniste i književnike (Ante Tomić, Miljenko Jergović, Boris Dežulović, Ivica Ivanišević, Jurica Pavičić, Predrag Lucić, Vojko Mirković, Kruno Kljaković, Vladimir Matijanić, Igor Mandić, Božo Novak, Sobodan P. Novak, Đermano Senjanović, …) Miljenko Smoje je “ponajveći među svim piscima”, “simbol Splita“, “glasnik Dalmacije” …

*Po tom “glasniku Dalmacije” je 2001. nazvana jedna ulica u Splitu, tadašnji predsjednik Mesić i gradonačelnik Puljić dolaze 2004. na predstavljanje knjige “Smojina biografija” (iz pera feralovca Ivice Ivaniševića); 2009. udbomasonerija grada Splita odluči Smoji podignuti velebni spomenik od bronce (kipara Aleksandra Guberine).

A Joško Čelan (Spomenik izdaji – nova Orjuna) u zadnjem dijelu knjige koji nosi naslov “Orjunaška otmica hrvatske budućnosti“, na 482. stranici precizno definira politički i moralni profil Miljenka Smoje na temelju objavljenih dokumenata, citata i svjedočanstva:

«Miljenko Smoje je dakle – kada se sve zbroji, odvaže i usporedi zasigurno najveći totalitarni jugokomunistički i četnikoido – orjunaški medijski batinaš i doušnik svih vremena i na ovim prostorima».

Dozvola za spomenik “Prosinačkim žrtvama” na Mirogoju (grobno polje 91.) izdana je tek 1932. godine.

“Omladinci su naročito tražili brzo proglašenje ujedinjenja i oštro istupili protiv Radićevog nastojanja, da se ne dozvoli ulaz srpske vojske (Velika skupština u »Rovalu«: glavni govornici M. Lisičar, N. Barlulović i Dr. B. G. Angjelinović).

I u tom aktu zanosa, brze akcije, preuzimanja vlasti i održanja reda, izveli su omladinci važnu ulogu, naročito kao dobrovoljci na raspoloženju Narodnih Veća (Sokolski odredi, mornarički odred u Zagrebu itd.). Aktom od 1. decembra ujedinjenje je provedeno.”

Hrvatski književnik Ivo Vojnović (od Tomaša Masaryka dobio orden Bijelog lava III reda; dopisni član Srpske akademije nauka), dnevnički zapis od 5. prosinca 1918.:

“Veliko zvono sv. Kralja poziva na Tedeum za novoga vladara kralja Petra Karagjorgjevića!! Jesam li ja to zbilja napisao na hartiju! Vjekovi muka, katastrofe svjetova da dogijemo do tog anahronizma, do tog prevrata svih pojmova, svih tradicija…Izlazim, kad na kraju Vinogradske ceste trči čeljad, pucaju, ne ide tram…Pobunili se vojnici 53! Zagorci! Navalili u grad s mitraljezima i puškama…bitka na Jelačićevu trgu – 13 mrtvih 17 ranjenih!! – Djelo Frankovaca i hulje Radića – Neuki, jadan svijet!…”

Spomenik “Prosinačkim žrtvama” na Trgu bana Jelačića podignut je 1942. godine.

Kada je u Zagreb došla okupacijska vojska Kraljevine Srbije (Prosinačke žrtve, 5. prosinca 1918.) izbile su masovne demonstracije pa je prva pobuna protiv podređenog položaja Hrvatske u jugoslavenskoj državi ugušena u krvi. A Miljenko Smoje u razgovoru s jednim beogradskim novinarom kaže: »Kume moj, 1918. kada je u ovi grad došla srpska vojska, koje fešte, govori, slavlje.«

Smoje 1972. godine cipelari jednog od vodećih proljećara, Dragutina Haramiju – »nacionalisti, fašisti, teroristi«.
Smoje 1974. godine hrvatske domoljube naziva »baštardanin pasima«.
Smoje 1985. godine, na pisanje beogradskih medija o Splitu kao incidentnom gradu (utakmica Hajduka i Zvezde) odgovara: »Krive su tešte kvadrate, onehrvatske horde koje su se u fini, crveni, jugoslavenski Split spustile s druge strane brda«.

* Smoje pamti da se zagorska Dalmacija (Vlaji i Hercegovci) oružjem oduprla srpskoj okupaciji 1918. pa ih u tadašnjoj sadašnjosti naziva “hrvatske horde” (op.a.)

Smoje 1988. godine prigovara Splićanima što nisu išli na Miloševićev miting u Kragujevac: »A baš Split ne smi švigavat, nego mora biti na poprištu svake bitke za Jugoslaviju. Da se mene pitalo išla bi splitska delegacija u reprezentativnom, najjačem sastavu.« Iste godine veliča Miloševićev miting od navodno milijun četnika na Ušću u Beogradu: »Važno je da je zbor uspija.«

Smoje 1988. godine slavi 1. XII 1918., Dan ujedinjenja u karađorđevićevsku Jugoslaviju (Slobodna Dalmacija 4. XII 1988.), a zajedno s njim tadašnji partijski šef, i današnji saborski zastupnik SDP-a Marin Jurjević.

*POZOR!

Ivici Račanu (+2007.) ovih dana pljušte medijski hvalospjevi: “tolerantan”, “nije isticao sebe”, “razuman”, “ugodan sugovornik”, “utemeljitelj socijaldemokracije” … Nakon sloma Hrvatskog proljeća 1971. i čišćenja hrvatskih nacionalista kooptiran je u Izvršni komitet Saveza komunista Hrvatske, potom u Predsjedništvo Centralnog komiteta SKH (1978.), a od 1986. do 1989. bio je član Predsjedništva CK SKJ. U tom razdoblju razoružao je SR Hrvatsku. Oružje Teritorijalne obrane SR Hrvatske predao je JNA. Današnji mladi ljudi o tome pojma nemaju!

10. prosinca 1989. SKH donosi odluku o raspisivanju prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj, dakle četiri mjeseca nakon “mini Gazimestana” u Kninu.

9. srpnja 1989. pokraj pravoslavne crkve Lazarica u Kosovu kod Knina, Srbi organiziraju “mini Gazimestan” povodom 600. obljetnice kosovske bitke (mošti svetoga cara Lazara putuju Jugoslavijom), na kojemu sudjeluje oko 50.000 Srba: “Ovo je Srbija“, “Ne damo te zemljo Obilića, ne damo te bez krvoprolića“,”Slobo, slobodo“. Na tom skupu PRVI PUTA se javno čuje poruka: “Druže Slobo, šalji nam salate – mesa ima, KLAT ĆEMO HRVATE!“.

Prema tome, praizvedba te pesme mesar nije bila 20. studenog 1991. prigodom svečanog ulaska četnika u Vukovar, već u Kninu dvije godine prije! Svi vjerujemo da će o tom datumu, 9. srpnja 1989., i narodnim pjesmama “ugroženih Srba u Hrvatskoj”, europarlamentarcima govoriti prof. dr. Milorad Pupovac kad na predstojećim izborima na listi SDP-ovih domoljuba uđe u Europski parlament.

HDZ službeno je upisan u registar političkih stranaka 5. veljače 1990. godine.

Smoje zna što je rečeno 9. srpnja 1989. pa onda 4. ožujka 1990. u poznatoj tradiciji bizantinske politike (srpsko izokretanje činjenica) Tuđmana proglašava »poglavnikom« i traži njegovo uhićenje; »Bit će da se spremaju preuzet vlast, klanje će biti prva i glavna točka programa. Nikad in dosta krvi!« Istovremeno: »Ta Francuska 7 (Društvo književnika Srbije, op.a.) meni je najdraže misto u Beogradu.«

*Istoga dana kad je objavljen Smojin tekst u Slobodnoj Dalmaciji održan je veliki pro-četnički skup na Petrovoj gori. Glavni govornik na skupu bio je umirovljeni general-pukovnik i ‘narodni heroj’ Dušan Pekić koji je zagrmio – »Uhapsit ćemo Tuđmana!«. Pa onda ugroženi srpski narod, odjeven u srbijanske narodne nošnje sa šajkačama i kokardama, nastavi: “Uhapsite Tuđmana“,”Ovo je Srbija“, “Idemo u Zagreb“, “Ubit’ ćemo Tuđmana“, “Slobodane, srpski sine kad ćeš doći do Udbine“, “Petrova goro, čuvaj nam Jugoslaviju” … sve je to prenosila JRT pa bi nam naša javna kuća mogla taj skup osvježiti u udarničkom terminu. “Pomoz Bog junaci!”

Pokraj crkve Lazarice 1. srpnja 1990. Srbi iz Hrvatske proglašavaju terorističku “Zajednicu opština Sjeverne Dalmacije i Like”, a već 3. srpnja srpski milicajci šalju protestno pismo Saveznom i Republičkom SUP-u o neprihvaćanju hrvatskog grba, kojega nazivaju “ŠAHOVNICA” (zanimljivo, već 1918. su ga zvali “ustaškim”).

»Orjuna« – Split, 1924. (foto: www.ratnakronikasplita.com)

“A nije to ipak mala stvar, ne događa se svaki dan da ti u kuću na druženje svrati prvi čovjek države.” (Leposava Smoje)

Split, 22. veljače 2014. “Predsjednik Ivo Josipović posjetio je Leposavu Smoje (lady Macbeth u knjizi Joška Čelana, op.a) u njenom domu te joj čestitao 94 rođendan. Lepa je Josipoviću poklonila karikaturu Miljenka Smoje koju je nacrtao Ivan Tolić, a Boris Kragić predao je predsjedniku plaketu Miljenko Smoje koja se dodjeljuje zaslužnima za promicanje kulturne baštine i boljitka Dalmacije.” (fotogalerija posjeta)

“Domoljublje dobiva novu definiciju(!), nacionalisti i branitelji nisu u modi, danas su opet u modi ideolozi i zagovornici »naših zajedničkih prostora« i tvorci »regiona«. Oni dobivaju odličja, njima je otvoren javni prostor, njima se klanja državni vrh.” (Josip Jović)

Zaboravimo prošlost i okrenimo se budućnosti – mantra partijske države – “moderne” udbomasonerije starih orjunaško – partizansko – četničkih korijena.

«Reci, državo, je li još grijeh biti Hrvat i katolik?!» (biskup Slobodan Štambuk, 2008.)

«Vlast nam je zločinačka» (biskup Vlado Košić, 2013.)

Hrvatska ili Jugoslavija (regija “Zapadni Balkan”)?

Više nema dvojbe. Milanović je u Londonu bio na “zapadnobalkanskoj” konferenciji, predsjednik Europskog parlamenta Martin Schulz (SDP) malo se zabunio pa je umjesto da predstavi Hrvatsku, napisao hvalospjev o Jugoslaviji (Bruxelles, 19.03.2014.), a Josipović i Pusić svojevoljno su sklopili strateško partnerstvo s Velikom Britanijom i onda se zanosno triput izljubili – valjda zato jer je Vukovar srpski grad – sa Šešeljivim četnicima “antifašistima” Dačićem i Vučićem, u Zagrebu i Beogradu.

“Umjesto europske politike dobili smo balkansku politiku, u ime narodnog jedinstva »pljačka se, krade i robi«, narod je strpljiv do skrajnih granica – ali i poslovičnoj miroljubivost hrvatskog naroda ima kraja.” (»Hrvatsko pitanje i revizija ustava«, Hrvatski borac, broj 3, 13. I. 1923.)

Onda su građanima i građankam objasnili da su im “ruke vezane potpisom u Londonu” (1915./2013.).

“Hej Slaveni, jošte živi…”

Usporediti tačke kongresa sa sadržajem današnjih javnih medija (i školskih knjiga) u Hrvatskoj i odogovoriti na pitanje: Je li to “Zapadni Balkan”?

*preslike tekstova iz 1925. godine stavljene su u reportažu za sve one koji bi inače mogli reći da se radi o podmetanju.

U sredini krune hrvatskog grba nalazi se grb Dalmacije.

Kraljevina Dalmacija

Apostol Pavao spominje Dalmaciju i dalmatinske kršćane u Poslanici Rimljanima, XV, 9, i Timoteju, IV, 10.

Povijest Dalmacije zapravo je i povijest Hrvatske, jer je duhovno, kulturno i povijesno težište Hrvata bilo u Dalmaciji (majstor Radovan, Kažotić, Tavelić, Zoranić,Dalmatinac, Marulić, Lucić, Držić, Klović, Hektorović, Vrančić, Getaldić, Dominis, Palmotić, Kašić, Bošković…). Sviđalo se to nekome ili ne, činjenica je da su hrvatski identitet, u svim razdobljima hrvatske povijesti, čuvali hrvatski katolički svećenici u svojim “jazbinama” (»Hrvatska je pokatoličena jazbina« -‘Nedjeljom u 2’, HTV1, 2.6.2013.). Prvo veleposlanstvo Vatikana u Hrvatskoj bilo je u Dalmaciji (Vrana – Aurana, Vranski priorat).

* Ovdje se moramo pitati zašto Marko Marulić (Split, 18. kolovoza 1450. – Split, 5. siječnja 1524.) svoj jezik naziva hrvatskim (ep Judita u versih harvackisložena), a ne hrvatsko-srpskim?

Razdioba (dezintegracija) Hrvatskog Kraljevstva (regnum Croatiae et Dalmatiae) počinje s Prvim križarskim ratom. Stranci jedinstveno Hrvatsko kraljevstvo postupno počinju razdvajati na administrativno političke pokrajine (“regije”), zasebna područja vladanja označena grbovima Kraljevine Dalmacije, Hrvatske, Slavonije i Bosne. Zbog geostrateškog položaja Dalmacija je poprište bojeva suprotstavljenih europskih sila sve do danas. Primjerice, Farnesina (sjedište talijanske diplomacije) ponovno govori o “europskom Jadranu”, čitaj talijanskom, a ne o hrvatskom Jadranu.

*Realno je očekivati da će “London” – novi strateški partner Jospovića, Pusićke i Milanovića – po treći put Hrvatsku uvaliti u Jugoslaviju. Vijesti iz regije,regiona ili za regiju (“Zapadni Balkan”) sve češće se spominju u javnim glasilima Hrvatske: “predsjednik Ivo Josipović za prvi službeni posjet u regiji odabrao je Sloveniju” (12.03.2010.); … Mreže stranačkih organizacija mladih (Political Youth Network – PYN) iz pet zemalja regije, primio je predsjednik Republike Hrvatske (20.03.2013) …

Od vremena Križarskih ratova (1096 – 1291.) grb i njegovi elementi (simboli) predstavljaju oblik identifikacije, identiteta (obiteljski, vjerski, politički) svoga nositelja, “osobnu iskaznicu” velikaških obitelji i srednjeg plemstva koju vladar/kralj osobno potpisuje u obliku isprave nazvane grbovnica. Iz vladareva grba postupno se razvio državni grb (združeno grbovno znakovlje pokrajina ili niza krunskih zemalja koje tvore državu tog vladara). Grbom s tri okrunjene lavlje glave službeno je prvi put označeno Hrvatsko Kraljevstvo (država) kao cijelina.

Ostrovica, – 1347., grb Kraljevine Hrvatske i Dalmacije (1); Innsbruck, – 1495., grb Kraljevine Dalmacije (2)

Prvi službeni hrvatski državni grb – tri okrunjene lavlje/leopardove glave – pronađen je na ulomku kamene ploče s Ostrovičke utvrde (oko 1347.). Njime Ugarsko-hrvatski kralj Ljudevit I. Anžuvinac (+1382.) označava obnovljeno političko-teritorijalno jedinstvo stare Kraljevine Hrvatske (od jadranskih otoka do Drave) pod nazivom Kraljevstvo Dalmacije i Hrvatske (Regnum Dalmatiae et Croatiae).

Nikad ne ćemo znati zašto su pravni savjetnici kralja Ljudevita I. Anžuvinca izabrali tri lavlje glave za hrvatski državni grb: po jedan okrunjeni lav (regnum) za teritorij Dalmacije, Hrvatske i Slavonije ili tri administrativna dijela rimske provincije Dalmacije u srcu starohrvatske države – Liburnija, Dalmacija i Narent?

*Kraljevina Hrvatska je od početka XII st. (1102.) živjela u savezu s Kraljevinom Ugarskom.

*Naselje Ostrovica (s utvrdom i starohrvatskom nekropolom) nalazi se oko 2,5 km zapadno od Bribira (Bribirska glavica – Hrvatska Troja). Strateška utvrda (“ključ grada Zadra”) u posjedu je Bribirskih knezova od hrvatskog plemena Šubića sve do 1347., kada im kralj Ljudevit I., da oslabi njihovu moć, prinudom (Jurja III . Šubića) oduzima Ostrovicu, ali zauzvrat im daje (31. srpnja 1347.) udaljeni grad Zrin (izmedju Gline, Petrinje i Une). Deložirani u Zrin Bribirski su se knezovi nazvali Zrinski, a Nikola Šubić-Zrinski (+1566.) je najslavniji član te velikaške obitelji i jedan od velikana hrvatske povijesti.

*Kralj Ljudevit I. Anžuvinac prvi je poslije hrvatskog kralja Zvonimira porazio vojsku Mletačke Republike u Dalmaciji, i onda Zadarskim mirom (1358.) prisilio Veneciju da se odrekne svih posjeda u Dalmaciji, ali i titule “hrvatskog i dalmatinskog kneza” koju si je sama dodijelila. Od tada se Dalmacija spominje kao zasebno područje vladanja (regnum).

*Innsbruck, prijestolnica cara Maksimilijana I. Habsburškog. Naslikani grb s tri žute (zlatne) okrunjene lavlje glave na plavom polju štita odnosi se samo na Kraljevinu Dalmaciju. Naime, na istom zidu naslikan je i grb Kraljevine Hrvatske.

Grbovi pridruženih kraljevina povezanih ugarskom krunom u grbu kralja Matije Korvina (naslovnici knjige Chronica Hungarorum , Jan de Turocz, 1488.)

I u grbu kralja Matije Korvina (+1490) grb s tri okrunjene lavlje glave je simbol za Kraljevinu Hrvatsku, Dalmaciju i Slavoniju.

*Matija Korvin bio je ugarski i hrvatski kralj (od 1458.), češki kralj (od 1469.) i austrijski vojvoda (1490.); za obranu od Turaka utemeljio je Senjsku kapetaniju i Jajačku banovinu. Njegova kraća verzija službene titule kralja Ugarske je glasila: Kralj Ugarske, Hrvatske, Dalmacije, Slavonije i tako dalje.

Kralj Matija Korvin, detalj iz knjige Chronica Hungarorum, 1488.

Kralj Vladislav II. Jagelović, talir, 1506.

Vladislav II. Jagelović (+1516.), naslijednik Matije Korvina, bio je češki (od 1471.), ugarski (od 1490.) i hrvatski kralj (od 1492.).

Hrvatsku je degradirao sa statusa pridružene kraljevine na status ugarske pokrajine, i zato ga Hrvatski sabor dvije godine odbija potvrditi za kralja.

Na inzistiranje hrvatskoga plemstva dodijelio je “Kraljevini Slavoniji” grbovnicu (1496.) – grb s kunom i šesterokrakom zvijezdom, ali ga nikada nije stavio u svoj kraljevski grb.

Triumphzug Kaiser Maximilians (Albrecht Altdorfer, 1513-1515.)

Maksimilijan I. Habsburški (+1519.), car Svetog Rimskog Carstva, nakon rata s kraljem Vladislavom II. Jagelovićem (1477 – 1488.) i potpisivanjem mira u Požunu 1491. (današnja Bratislava), osigurao je nasljedno pravo Habsburgovaca na Češku, Ugarsku i Hrvatsku krunu. Hrvatski sabor u Cetingradu (1527.) izabrao je Ferdinand I. Habsburgški za hrvatskog kralja.

Trijumfalni marš cara Maksimilijana I. – zastave Hrvatske i Ugarske krune (detalj, Albrecht Altdorfer, 1513-1515.)

Grb s tri okrunjene zlatne glave lava bio je sve do smrti cara Maksimilijana (+1519.) grb Kraljevine Hrvatske, a od 1525. samo grb Kraljevine Dalmacije (“Dalmatinski grb”), iako su priobalni dijelovi Dalmacije već od 1409 – 1420. ponovno odkinuti od Hrvatske i postali plijenom mletačkog lava u sastavu “Mletačke Dalmacije i Albanije”, sa Zadrom kao glavnim gradom sve do 1797. (Zanimljiva knjiga o umijeću spletkarenja Presvijetle Republike : W. G. Tarpley, PROTIV OLIGARHIJE – Venecija i Britanci, Eneagram, Zagreb, 2007.).

Treći, zadnji nastavak reportaže donosi priču o “Trojednici” (pogrdni mađarski naziv za Kraljevinu Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju), Khuen Hedervaryju i Hermannu Bolléu.

Bilježim se
barbar Ljubomir Škrinjar/HKV/http://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo