DAMNATIO MEMORIAE Prva asocijacija na Zorana Milanovića su lex Perković i ćirilica
Vrijeme:5 min, 4 sec
‘Kad jednom odem s vlasti, želio bih da me ljudi ni po čemu ne pamte’. Tako je govorio bivši premijer Milanović, 2013. godine, povodom dvije godine mandata njegove Vlade.
U modernom svijetu „damnatio memoriae“ nije moguć, no sve i da je Milanovića se ne bi moglo zaboraviti; na svaki spomen njegova imena prva asocijacija bit će lex Perković i ćirilica.
U listopadu 2012. nakon objave Izvješća Europske komisije o praćenju pripremljenosti Hrvatske za članstvo u EU u Bruxellesu je održana zajednička sjednica odbora hrvatskog Sabora i Europskog parlamenta. U Izvješću je izdvojeno deset točaka na kojima Hrvatska treba dodatno poraditi kako bi 1. srpnja 2013. bila spremna za članstvo.
Na tom sastanku HDZ-ovi zastupnici Andrej Plenković i Davor Ivo Stier iznijeli su kritike na rad tadašnje Vlade u pripremama za pristup Hrvatske EU. Sastanak je dokumentiran, postoje i video zapisi i svatko je mogao saznati što su hrvatski zastupnici rekli. Nije to zapravo bilo ništa novo jer je tadašnja opozicija mjesecima prije objave tog Izvješća EK o monitoringu svoje kritike javno iznosila u hrvatskom saboru i u medijima.
Nakon tog sastanka u Bruxellesu, Milanović je optužio HDZ da ogovara Vladu i nanosi štetu nastojanjima Hrvatske da se izbori za članstvo u EU. ‘Ne možete ići u inozemstvo i ogovarati svoju državu ako nemate za to jake argumente. Ja to nikada nisam radio.’ rekao je tada bez da je ikoga imenovao ali je bilo jasno o kome je riječ. ‘Visoki izvor’ iz Banskih dvora posebno je apostrofirao Stiera kao glavnog ‘cinkaroša’ zbog kojeg su neke države EU dovele u pitanje spremnost Hrvatske za ulazak u EU.
Godinu dana kasnije Hrvatska je članica Europske unije i na dobrom putu da postane prva država u povijesti kojoj će EK, zbog donošenja Lexa Perković odnosno kršenja Ugovora o pristupanju Republike Hrvatske EU, uvesti sankcije.
U prosincu, 2013. u hrvatskim medijima osvanuli su dijelovi iz nekakvog pisma podrške europarlamentaraca u svezi najave referenduma o ćirilici u kojem je, između ostalog, stajalo kako je ‘…kampanja protiv korištenja ćiriličnog pisma u Hrvatskoj apsurdna i, iznad svega, opasna za Hrvatsku i Europsku Uniju.’.
O tome kako je do toga došlo, hrvatski građani saznali su tek nakon što je Milanović, mašući s tim pismom u javnosti rekao kako se radi o inicijativi eurozastupnice Biljane Borzan. No, o toj inicijativi – bez sumnje u režiji Milanovića i s Borzan kao ‘izvođačem radova’ – ništa se nije moglo saznati na službenim stranicama te eurozastupnice ili EP. Hrvatska javnost nije saznala kako je to Borzan prezentirala događanja oko eventualnog referenduma o ćirilici da se čak 74 (!) zastupnika većinom iz redova europskih socijalista i liberala od njih ukupno 751 toliko prestravilo da su u mogućem referendumu o ćirilici vidjeli prijetnju ne samo za Hrvatsku nego i za čitavu Europu?!
Srpska diplomacija pokušala je preko slovačkih demokršćanskih zastupnika u EP-u staviti to pitanje na agendu EP. Slovaci su na kraju odustali a ne zna se je li bilo pokušaja animiranja zastupnika EP iz još koje države EU. No, indikativno je to da Hanes Swoboda, tada predsjednik Kluba zastupnika europskih socijalista i demokrata u EP pismo nije potpisao.
Iako to famozno pismo nije, dakle, imalo baš nikakvu težinu Milanović je slavodobitno i gotovo prijeteći mahao njime u javnosti pa je, u ožujku 2014., vezano za zahtjev za raspisivanje referenduma o ćirilici, izjavio da je pismo ni manje ni više nego poruka Hrvatskoj o tome ‘što su europske vrijednosti, a što barbarsko ponašanje’!
Sve se to odvijalo u jeku afere Lex Perković kada je Milanović na sve moguće načine pokušavao neutralizirati štetu te je silom skretao pažnju na pitanje ćirilice. Panika u kojoj se nalazio tih dana sigurno je pridonijela tome da su njegovi potezi bili lišeni svake logike: s jedne strane donošenjem Lex Perković prekršio je Ugovor RH o pristupanju EU a s druge je, preko Borzan, moljakao pomoć od zastupnika u parlamentu te iste EU koju je pokušavao prevariti.
Ironija cijele priče s instrumentaliziranjem eurozastupnika je i u tome što je koju godinu ranije napao tadašnju premijerku Jadranku Kosor baš zbog lobiranja u Bruxellesu za podršku njenoj vladi. A Antónia Istúriz – Lopeza, glavnog tajnika Europske pučke stranke i člana EP koji joj je poslao pismo podrške u saboru je etiketirao ‘bijednikom’, ‘bezveznjakom’ i ‘malim mišem’ i još se čudio kako taj nije već ‘otišao u svoju rupu’.
Tijekom cijelog mandata Zoran Milanović u više je navrata demonstrirao sklonost spletkarenju, ogovaranju vlastite države (posjet kancelarki Merkel), besprizornom laganju (Lex Perković tobože u svrhu zaštite naših branitelja) a za interne dnevno-političke obračune beskrupuloznom zloupotrebljavanju povijesnih (Holokaust) i političkih (Češka i europski uhidbeni nalog) činjenica do te mjere da su ga strani veleposlanici morali upozoravati da to ne čini.
Za neke od njegovih zakulisnih igara javnost je ipak saznala; onu s pokušajem lomljena MOST-a kada je dr. Dragu Prgometa ‘navukao’ u stan ex ministra obrane Ante Kotromanovića gdje su, kroz širom razgrnute zavjese osim uvaženog gosta fotoreporteri fino zumirali i večeru serviranu na stolu; i onu s Đurom Glogoškim, kojeg je, usprkos džentlmenskom dogovoru da o njihovom tajnom sastanku koncem listopada 2014., neće javno govoriti, ponizio, odajući medijima tajnu, smišljeno tempirano između dva kruga predsjedničkih izbora.
Je li bilo još kakvih zakulisnih igara ili spletki koje je Milanović odigrao na štetu hrvatske države a za koje javnost ne zna, teško je reći. No, čini se prilično izvjesnim da od svih njegovih majkavelističkih poteza lex Perković odnosno nepravomoćna presuda suda u Munchenu bude ona presudna stvar zbog koje bi Milanović mogao – i trebao – izgubiti izbore.
Općenito, kad se podrobnije analizira lik i djelo Zorana Milanovića i način na koji je izgubio redom sve izbore do sada, stječe se dojam kao da nosi tu neku prokletu auru ‘ludog gubitnika’.
I danas, kada Andreja Plenkovića, predsjednika HDZ i kandidata za premijera posprdno naziva ‘ćatom’ Milanović kao da zaboravlja da je i na tom polju odnosno u diplomaciji odakle dolazi i Plenković, po vlastitom priznanju, neslavno propao odnosno izgubio.
Netransparentna akcija u EP prošla je ispod radara mainstream medija, Objektiv je bio jedini koji je o tome pisao (Vedrana Milas, Fantomska inicijativa dobre vojnikinje Borzan, kolovoz, 2014.)
Višnja Bojanić/Hrvatsko nebo
