Ilija Vincetić: BRANITELJI DANAS – I

NEKI PROBLEMI BRANITELJSKE POPULACIJE I NJIHOV POLOŽAJ U HRVATSKOM DRUŠTVU

Uglavnom je poznata i maliciozno eksploatirana činjenica da je dio branitelja (oko 75.000) zbrinut umirovljenjem, prema (do sada važećim) Zakonima o pravima (hrvatskih) branitelja (iz DR) i članova njihovih obitelji.

Dio branitelja umirovljen je iz radnog odnosa, a dio pod posebnim uvjetima (beneficirani radni staž ostvaren u ministarstvima obrane i unutarnjih poslova), dok je tek jedan (manji) dio umirovljen isključivo prema odredbama Zakona o pravima hrvatskih branitelja (temeljem osobnog invaliditeta koji je posljedica ranjavanja, ozljede ili bolesti) i nije zadovoljio kriterije za umirovljenje prema općim uvjetima, odnosno nema ostvaren minimalno propisan staž mirovinskog osiguranja dostatan za umirovljenje prema općim propisima.

Svi ti ljudi su umirovljeni po zakonima Republike Hrvatske, a glavne brojčane skupine umirovljenih mogu se povezati sa slijedećim razlozima:

-zdravstvena nesposobnost za obavljanje djelatne vojne i policijske službe zbog ranjavanja ili ozljeđivanja u ratu ili bolesti koje su posljedica sudjelovanja u DR,

-prvog procesa razvojačenja, u procesu preustroja i (posljedično) brojčanog smanjenja OS,

-čistke nepodobnih u ministarstvima obrane i unutarnjih poslova nakon dolaska na vlast protunarodne (crveno-žute) koalicije u siječnju 2000.godine,

-drugog velikog brojčanog smanjenja OS u procesu priprema za članstvo u NATO savezu (Partnerstvo za mir), a kasnije i zahtjevima punopravnog članstva u NATO savezu, te prema međunarodnim ugovorima o regionalnoj stavbilizaciji i kontroli naoružanja, proizašlih iz Daytonskog sporazuma, izrađenih na predlošku WD94 (Wiena Document) i CFE (Sporazum o konvencionalnim oružanim snagama u Europi),

-negativnom selekcijom kadrova u sektorima unutarnjih poslova i obrane, forsiranjem bezličnih, nesposobnih (a poslušnih), kriminalu i korupciji sklonih kadrova koja je provođena od strane svih vlada nakon 2000.godine.

Ideološka čistka „crveno-žute“ (u naravi protuhrvatske) koalicije, brutalno prevedena u periodu 2000.-2003., nije se ni pokušala amortizirati nakon dolaska „sanaderovog“ HDZ-a na vlast 2004.godine.

Naprotiv, trulim kompromiserstvom sa Predsjednikom RH Stjepanom Mesićem, dodvoravanjem „stručnjacima opće prakse“ i „mainstream medijima“, bezuvjetnom provedbom zahtjeva haaškog suda i EU (u do tada neviđeno ponižavajućem procesu pristupanja), dodatno su marginalizirale onaj dio braniteljske populacije koji je posjedovao društveno korisni potencijal (domoljublje, organizacijske sposobnosti, obrazovanje, zasluge u ratu, čestitost, ugled među suborcima, kršćanski vrijednosni sustav, fizičko i mentalno zdravlje).

Neshvatljiva politika HDZ-a prema braniteljima (u sanaderovom razdoblju) kada je na čelu ministarstva Jadranka Kosor, (kasnije Tomislav Ivić), temeljena je na doslovnoj kupovini najgorih i najnesposobnijih, uz istovremeni grijeh nečinjenja na ispravljanju šteta koje je namjerno učinila protuhrvatska koalicija za vrijeme vladavine 2000.- 20003., osim na simboličkoj razini (vraćanje nekih prava).

I još nešto.

Najpodlije i najštetnije što se moglo dogoditi.

Naputak birokratima da „svim sredstvima“ otežaju i uspore ostvarivanje Zakonom propisanih braniteljskih prava, što je kulminiralo famoznom intervencijom u zakon, kojim se nakon 2005.godine, onemogućuje isticanje zahtjeva za ostvarenjem bilo kojeg prava.

Pa i statusa Hrvatskog branitelja.

Dio braniteljske populacije je (zbog bolesti ili posljedica ranjavanja) umirovljen u ranoj životnoj dobi, bez provedenog programa resocijalizacije i sustavne brige o njihovom mentalnom zdravlju, te neki njih danas žive u dokolici ili su se odali porocima (kocka, alkoholizam, ovisnost o drogama).

Dio umirovljenih branitelja (sada već uglavnom u pedesetim godinama ili stariji), koji su imali obitelji sa (tada) malom djecom, su se neoprezno prezadužili i danas jedva spajaju kraj s krajem zbog velikih kredita, unatoč relativno dobrim mirovinama i nerijetko uzdržavaju svoju (sada već odraslu) nezaposlenu djecu.

(Takvih pojava ima u svim drugim društvenim skupinama, javnost za njih i njihove probleme ima senzibiliteta, i treba ga imati, ali se branitelji namjerno izdvajaju i stigmatiziraju).

Obitelji poginulih branitelja su (uglavnom) materijalno zbrinute, no dio djece iz tih (“nepotpunih”) obitelji, unatoč solidnim primanjima rano odustaje od školovanja i/ili se odaje porocima.

Po stjecanju punoljetnosti ostaju bez ikakvih primanja, ali i bez znanja, vještina i navika za samostalan život i uspješnu karijeru, a posljedično, i bez posla.

Međutim i ona djeca (iz ovih obitelji) koja uspješno završe školovanje, nakon toga ostaju bez potpora i (uglavnom) ne pronalaze posao.

Nije sustavno riješen problem obitelji umrlih hrvatskih branitelja.

Čak bih se usudio reći nikako.

Mnogi branitelji su izvršili samoubojstvo, ne bi li svojim obiteljima osigurali materijalnu potporu države.
Potaknuti upravo lošim zakonskim rješenjima.

Braniteljima (uglavnom) neskloni mediji potenciraju ove pojave, prikazuju ih nerazmjerno u odnosu na pozitivne značajke braniteljske populacije, te se stvara privid o braniteljima kao problematičnoj društvenoj skupini.
Malo se govori o tome da je najveći dio braniteljske populacije bez posla i bilo kakvih prava, a dio njih je i bez braniteljskog statusa.

Dio ovih branitelja živi u neljudskim uvjetima, izolirani od svih, pa i od braniteljskih udruga, koje su (nažalost u velikoj mjeri) postale same sebi svrhom.

Nesretnom intervencijom Vlade Republike Hrvatske u Zakon o pravima hrvatskih branitelja…. (mislim da se radi o Zakonu objavljenom u NN 92/05) ukinuta je mogućnost dokazivanja sudjelovanja u Domovinskom ratu (status branitelja), što je posljedica klasičnog načina razmišljanja nesposobnih (nedobronamjernih) birokrata, a grubo su povrijeđena prava branitelja koji (iz različitih razloga) do tada nisu pokretali pitanje svog statusa.

Uglavnom se ne govori o brojnim braniteljima koji su uspješni, obrazovani, čestiti poljodjelci, obrtnici, mali poduzetnici, profesori, ekonomisti, pravnici, liječnici i drugi, koji u svakom pogledu predstavljaju suprotnost stereotipu stvorenom u javnosti (medijima).

Na „javnoj“ televiziji (koja to nije) je samo jedna tjedna emisija u trajanju od 45 minuta (traje koliko i emisija posvećena kućnim ljubimcima i prikazuje se i gotovo istom terminu) koja bi se trebala baviti pitanjima od značaja za branitelje, koncipirana tako da se braniteljski problemi predstavljaju u svjetlu već opisanih stereotipa, koja nije uspjela afirmirati braniteljsku populaciju kao „društveno korisnu skupinu“, a niti znatnije (boljom koncepcijom, izborom gostiju itd.) doprinijeti rješavanju braniteljske problematike, dok voditeljica (nakon stupanja komunista na vlast) svaku kritiku upućenu odnosu vladajućih prema braniteljima „otupljuje“ i kanalizira na „općenite teme“.

Uredništvo nema volje (ili hrabrosti) otvarati „prave teme“ i afirmirati pozitivne potencijale braniteljske populacije.
Na žalost, u stvarnosti, (među nezaposlenima) imamo najveći broj branitelja nepovoljne obrazovne strukture, koji ne posjeduju (za poslodavce) poželjne vještine i navike, umanjenih su radnih sposobnosti (utjecaj posljedica rata), nisu obuhvaćeni socijalnim niti programima resocijalizacije, ne konkuriraju niti su konkurentni na ionako oskudnom tržištu rada, svakodnevno su izloženi predrasudama poslodavaca i dobrog dijela javnosti, napadima „mainstream“ medija i stigmatizirani od „opinion makera“, uglavnom dobro plaćenih i sveprisutnih „stručnjaka opće prakse“, te se već dugi niz godina u javnosti stvara izraženo negativna slika o braniteljima, u tolikoj mjeri i toliko dugo, da već možemo govoriti o uvriježenim stereotipima.
Braniteljima se (poglavito nakon početka prosvjeda u Savskoj 66 – Trgu Nevenke Topalušić) zamjera da nisu dovoljno dobro „artikulirali“ svoje razloge za prosvjed, zahtjeve, nezadovoljstvo.

U tome i jest najveći problem koji nikada neće razumjeti oni koji u ratu nisu sudjelovali i/ili oni koje rat nije „okrznuo“.
Najveći problem je taj „neartikulirani naboj“ koji se (svakim ranije opisanim postupkom, nepravdom, svakom novom marginalizacijom, stigmom, izrugivanjem, obezvrjeđivanjem ideala za koje smo ginuli, pljuvanjem po našim svetinjama, po nama) pretvara u bol, koja razara, otupljuje, ljuti.

U nešto što i jest teško ili nemoguće artikulirati i u toj formi uputiti onima koji nemaju senzore za „TO“.
Proces je otišao toliko daleko da se braniteljima čini bespredmetnim pojašnjavati nešto što „svi vide“, a druga strana bi održavala (dobro poodmakli) proces, docirala, nadmudrivala se, iscrpljivala u ispraznom „ratu“ argumentima (koji to nisu), krivotvorenjem stvarnosti, itd.

Ako se i kada ovaj „naboj“ artikulira kao (odgovarajuća) rezultanta (koja bi bila reakcija) na sve ranije opisane silnice uperene protiv braniteljske populacije, umjesno je postaviti pitanje:

-„Što će se dogoditi“?

Kome će takva reakcija donijeti dobra?

Ili je to možda cilj?!!

Smatram da je puno mudrije krenuti u susret braniteljima.

Otvoreno, bez „fige u džepu“, saslušati branitelje (dobro čuti što govore i razumjeti što ih boli), razmisliti, dobro odvagnuti mogućnosti i nakon toga (zajedno sa braniteljima) potražiti rješenje.

NE OBEĆANJE, NEGO RJEŠENJE.

Na žalost, bivša Vlada je definitivno nije imala sluha za takav pristup!

Ministarstvo hrvatskih branitelja iz DR (poglavito u periodu 2000. – 2011.), kao niti ovo ministarstvo (bez hrvatskih) branitelja do sada nisu ispunili svoje zadaće.

Istina, nisu podjednako odgovorni Jadranka Kosor i Ivica Pančić, ili Tomislav Ivić i Predrag Matić, no (objektivno gledano) u pitanju su samo vanjske manifestacije (skoro) istog pristupa problematici hrvatskih branitelja.

Matić nije mogao zatomiti mržnju, a Kosor je radila perfidno.

U ministarstvo branitelja se instaliraju bezosjećajni birokrati skloni korupciji, priličari (oportunisti), bez osobnog integriteta i poštenja, ali i bez senzibiliteta za braniteljsku populaciju i njihove probleme (budući da sami u većini nisu bili branitelji ili imaju u najmanju ruku sumnjive životopise).

(ako treba spreman sam navesti i imena)

Ovakvim kadrovima se može uspješno teledirigirati, što (budimo iskreni) nije započelo dolaskom na vlast protuhrvatske koalicije 2000.godine, niti je prestalo njenim silaskom s vlasti, a do neizdržljivosti je pojačano dolaskom „kukuriku“ koalicije predvođene SDP-om.

Ne rješavaju se braniteljski problemi, a umjesto strateškog vođenja u smjeru „samoodrživosti“, od njih su stvoreni proračunski ovisnici i „teret“ državi i društvu.

Uloga ministarstva se svodi na prostu raspodjelu, svake godine, sve skromnijih proračunskih sredstava, dok su sve njihove „inicijative i činjenja“ u pravilu na štetu hrvatskih branitelja.

Očigledno se radilo o svjesnoj političkoj odluci, o parolama „zavadi pa vladaj“.

No stvarnost se ne odvija po projekciji tih „stratega“.

Nestalo je „plijena“ a gladni „ovisnici“, naviknutu na redovit obrok bez muke, raspršiše se na sve strane i traže „plijen“ od onoga tko ga ima u ruci.

I neki, nažalost, ne pitaju za cijenu.

Tvorci strategije „kupovine sitnih duša“ zaboravili su na onu narodnu da „koga možeš novcem kupiti, malo si ga platio“ (uvijek netko može ponuditi više).

Iz tog i takvog odnosa jasno se iščitava da su političke elite nesvjesne stvaralačkog kapaciteta braniteljske populacije, da su nepovjerljivi prema braniteljima, da se boje jake braniteljske organizacije.

Boje se ekonomski neovisnih i organiziranih branitelja.

Politika, (koja želi dobro Republici Hrvatskoj), mora shvatiti da se definiranje položaja braniteljske populacije, te koncepcija njihovog organiziranja i djelovanja u hrvatskoj državi i društvu mora temeljiti na „aktivnom“ a ne „pasivnom“ položaju, te da to ne može biti prepušteno pojedincima nego mora biti determinirano, ali i katalizirano od strane države.

Branitelji imaju kapaciteta, mogu i moraju preuzeti proaktivnu ulogu u razvoju društva, u značajnijoj mjeri se sami financirati i na taj način „otvoriti“ mlađim naraštajima prostor za djelovanje i vraćanje perspektive Domovini.

Svakome je jasno da je vlast u odlasku ne samo ideološki i svjetonazorski suprotna ideološkom i svjetonazorskom habitusu većine hrvatskog naroda, nego je i u sferi praktičnog obnašanja vlasti i upravljanja mehanizmom temeljnih državnih funkcija toliko nesposobna, da je teško zamisliti nekoga nesposobnijeg.

Svi ekonomski, financijski, sociološki te pravni procesi i pojave su u silaznoj putanji, unatoč razvijenoj praksi prepisivanja „europske pravne stečevine“.

(Jasno je da takva vlast ne može računati na pobjedu na slijedećim parlamentarnim izborima i da će, upravo zbog toga, sve učiniti da ostane vlasti što dulje, (do kraja mandata).

Jasno je i to da će (ako se ne dogodi čudo) na idućim izborima pobijediti HDZ sa domoljubnom koalicijom, i bilo bi jako loše ako se to ne dogodi. Gore od toga bi bilo samo to ako HDZ pobjedi zbog toga što nema tko drugi).

Mislim da je politički trenutak u kojemu će se odvijati izbori krajnje nepovoljan za onoga tko će doći na vlast, i (da nije ovoliko ugrožena Domovina, a aktualna vlast nepopravljivo nesposobna i maliciozna), (kad bi me netko pitao) dobronamjerno bih mu savjetovao da se ne bori za taj “gorki kalež”.

Nova vlast neće imati zadaću „samo prevaliti kamen sa lijeve na desnu stranu brda“ nego ga prije toga “mora iz duboke provalije“ iznijeti na brdo.)

Iako nisam član HDZ-a, (niti bilo koje druge stranke), dobronamjerno, bez namjere pukog kritiziranja, ali iz perspektive običnog građanina koji voli svoju zemlju, domoljub je, branitelj, katolik, koji teško podnosi ideološko i svjetonazorsko nasilje, birokratsku bešćutnost, korumpiranost sustava na svim razinama, a smatrajući da će HDZ (najvjerojatnije) preuzeti vlast i odgovornost za beznadno stanje u državi i društvu, pokušavam već dulje vrijeme pohvatati konce ovog rasula, te bih se usudio (u najkraćem i pojednostavljeno) dati kratak pregled stanja:

-policija:-na tri razine od vrha prema dolje, sramotno politizirana i podjednako nesposobna, otvoreno stavljena u funkciju ostvarenja ciljeva lijeve političke opcije, u nju je inkorporiran nedopustivo veliki broj pripadnika agresorske vojske i/ili njihove djece, etničkih Srba koji nisu lojalni RH (mnogi i ne žive u njoj), poslovično korumpirana na najnižoj razini. Neorganizirana, neosposobljena, neopremljena, slabo plaćena.

-sudstvo:-stanje zabrinjavajuće i po stabilnost RH opasno, (neujednačenost sudske prakse, zloporaba neovisnosti sudbene vlasti, nedopustiva sporost, sumnjiva stručnost), koči razvitak gospodarstva, generira nezadovoljstvo i nepravdu, nesigurnost građana i poslovnih subjekata, preveliki broj sudaca „naslijeđen“ iz prošlog sustava koje treba „lustrirati“.
Kapilarno raširena koruipcija tek “pojačava dojam”!!

-državno odvjetništvo: -izvan svake kontrole, instrument moći iznad Ustava i zakona koji selektivnim podizanjem optužnica provodi sramotni izborni inženjering i instalira (gotovo izravno) na vlast neprijatelje naroda, dok nepodignutim optužnicama politički kastrira dobar dio značajnih političara (na vlasti i u oporbi), te preko njih izravno utječe na intenzitet suprotstavljanja nenarodnoj (i možda još bitnije, malicioznoj i nesposobnoj) koaliciji, kanalizira političku moć u interesu lijevih i protuhrvatskih snaga, u institutima međunarodne suradnje (namjerno ili zbog neznanja) nanosi štetu RH (Protokol o suradnji na progonu počinitelja kaznenih djela ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti i genocida sklopljen sa BiH i sličan sa Srbijom), opstruiranje progona kaznenih djela počinjenih u agresiji na RH (na teritoriju RH ili sa teritorija BiH i SRJ, na teritoriju SRJ protiv građana RH otetih i deportiranih iz matične države u susjednu i držanje u uvjetima zatočeništva).

Kao i sudstvo, pretvorilo se u učinkovit instrument političkog arbitriranja.

-USKOK: (u policiji, sudstvu i državnom odvjetništvu) se nalazi u već opasnom stupnju samodostatnosti, postaje sam sebi svrhom i snažan je instrument discipliniranja i pacifiziranja nepoćudnih u rukama izvršne vlasti.

No neće dugo ostati tako.

Već viđena pojava u nekoliko država početkom prošlog stoljeća, koja nigdje nije donijela dobra.

Iznjedriti će novu, od sustava otuđenu elitu koja će koncentrirati nedopustivu moć u rukama jedne interesne skupine.

-javna uprava: -mentalno duboko u komunizmu, nesposobna, zlonamjerna, zavidna svakoj uspješnoj pojavi i pojedincu, koči svaki napredak i inicijativu.

I dalje se na lokalnoj razini u javnom sektoru gotovo ništa ne mijenja.

Poslove dobivaju “kumovi”, prijatelji, rođaci.

I dalje se zapošljavaju sinovi, snahe, rođaci udbaša koji su infiltrirani u svim slojevima društva.

Umiveni udbaši su postali su fina gospoda, (ako su u HDZ-u i strankama koalicije više, a ako su u SDP-u i njegovim satelitima nešto manje skrivaju prošlost), od koristi su sebi, svojim obiteljima i prijateljima, ucjenjivi su od strane bivših kolega i lijevih političkih struktura koje imaju dokaze i (gotovo) neograničenu potporu medija, a od HDZ-a tjeraju one koji nepatvoreno vole svoju zemlju i svoj narod.

Na razini lokalne uprave i samouprave godinama tavore “političari” koji, (istina, pobjeđuju na izborima) proizvode neprijatelje (stvaraju velike otpore i pristupaju u potpuno neprirodne saveze kojima je jedina svrha gola vlast.
-sigurnosni sustav: -neorganiziran za provedbu svoje temeljne zadaće sudjelovanja u definiranju i zaštite nacionalnih interesa, potpuno je neaktivan i neučinkovit na strateškoj razini, hiperaktivan je na najnižoj razini, u službi dnevne politike, a u provedbi se služi sredstvima i metodologijom na najnižoj razini, dok prikupljene podatke obrađuje i selektivno koristi za eliminiranje političkih neistomišljenika i ucjene (kako osoba u vlastitim redovima, tako i javnih osoba čiji utjecaj žele iskoristiti za svoje interese, ali i utjecajnih osoba iz redova oporbe.).

Utemeljen od strane čelnika SDS-i (SRH) i SDB (SFRJ), i nikada reformiran, umjesto bavljenja temama od važnosti za sigurnost i boljitak hrvatske države, prikupljanjem i obradom podataka nužnih za donošenje odluka na doktrinarnoj razini iz područja vanjske, obrambene, unutarnje, gospodarske, kulturne, demografske i drugih politika, primjenom mjera i postupaka i metoda strateške razine djelovanja, bave se najnižom vrstom uhođenja neistomišljenika u svim slojevima društva, dilanjem prikupljenih podataka zbog osobnih ili partikularnih interesa.

Pojedinci unutar državnih obavještajno-sigurnosnih službi djeluju kao obavještajno podzemlje, što je dovelo do nekontrolirane propusnosti i razaranja sigurnosno – obavještajnog sustava, do
razine ozbiljne disfunkcionalnosti.

Od 2000.godine nema koncepcijske razine planiranja i strateške razine provedbe.

Republika Hrvatska nema definiranu sigurnosnu politiku od 2002.godine, a sukreatori unutar mehanizma upravljanja i nadzora ne usuglašavaju i ne dostavljaju službama SMJERNICE za rad kao okvir za proračunsko planiranje i planiranje rada, te stoga izostaje planski rad i učinkovit nadzor nad sustavom.

Katastrofa!!

-zdravstvo:-u kolapsu, (unatoč velikom broju izvrsnih liječnika), pacijenti sve nezaštićeniji, stavljeni pred svršen čin, nema dovoljno sredstava ni za održavanje „hladnog pogona“ a kamo li za istraživanje i razvoj.

Luta se u svim smjerovima.

Ministri se smjenjuju kao na vrpci.

Bolničkim sustavom se upravlja kao lancem “farmi pilića”, jednodimenzionalno.

Najstručniji, najobrazovaliji i najpožrtvovaniji dio populacije je obezvrijeđen, onemogućena im je kretativnost, radni uvjeti su nepodnošljivi, puno izdvaja za zdravstvo a sustav je u kolapsu.

Tko god bio na vlasti.

-mediji:-medijski teror (militantnih ateista, jugonostalgičara, homofila, neoliberala, neokomunista, polupismenih diletansts “s diplomom”), koji se više ne prikriva, postao je neizdrživ prosječnom političkom Hrvatu, domoljubu i vjerniku (većini branitelja).

Ne smatram da je stanje u drugim područjima koje nisu eksplicitno navedene bolje, ali stanje u ovima najviše utječu na položaj branitelja.

Stječe se dojam da HDZ sa strankama domoljubne koalicije (kao jedina organizirana snaga izvan lijevog protuhrvatskog bloka), sa najbrojnijim članstvom, najjačom infrastrukturom, brojnim simpatizerima, neaktiviranim potencijalom domoljubnog zanosa (ne deklarativnog nego nepatvorenog domoljublja čestitosti, uspješnosti, vjerodostojnosti u svjedočenju vjere, ljubavi za domovinu i hrvatski narod), ne koristi sve svoje potencijale na animiranju „šutljive većine” hrvatskog naroda.

Kao da ih taj dio biračkog tijela ne zanima.

Smatram da (HDZ sa strankama koalicije) u ovoj točci treba razmisliti o svojoj odgovornosti za propuste i nečinjenje na planu prepuštanja medijske scene komunistima i kriptokomunistima.

Gotovo svi mediji su u rukama ljevičara i neoliberala, i da nije napredovala informatička tehnologija, da nema društvenih mreža i lokalnih televizija, u 21. stoljeću u Republici Hrvatskoj bi bilo nemoguće plasirati objektivnu informaciju.
Medijski prostor, sveučilišta, kulturna scena, radio i televizija, u potpunosti su prepušteni ljevičarima koji siju ideološki i svjetonazorski teror, te beskrupulozno izvrću vrijednosni sustav.

Stvorena je paradigma o političkoj desnici (domoljubima, vjernicima, ćudorednim osobama itd.) kao o “nenaprednima”, zaostalima, pojavama koje izranjaju iz prošlosti (atavizam), iako smo mi živući svjedoci i izravno nasljedujemo ljude koji su svjedočili čestitost, domoljublje, vjeru, ćudoređe…

U takvoj situaciji braniteljska populacija, (prepuštena sama sebi) postaje lak plijen raznim (uglavnom) protuhrvatskim djelovanjima (od strane pojedinaca, interesnih skupina ili nenarodne vlasti), posljedice kojih svakodnevno vidimo.
Oni koji pretendiraju na vlast, žele i misle da mogu nešto promijeniti, moraju računati s time da će većina medija iskoristiti sve mogućnosti kako bi spriječila i/ili otežala demontiranje ove vlasti.

Kada je braniteljska populacija u pitanju, realno je očekivati glavne smjerove djelovanja na:

1.-izazivanju novih i/ili produbljivanju postojećih antagonizama u braniteljskoj “zajednici”.

Težište djelovanja će u prvi plan staviti rijetke branitelje neupitno lijeve političke orijentacije i preko njih će pokušati dokazati da domoljubni dio (desne političke orijentacije) nema ekskluzivno pravo na domoljublje, da su branitelji nejedinstveni, da oba pola političkog spektra imaju „svoje“ branitelje.

U tu svrhu mediji moraju značajno multiplicirati broj i snagu „lijevih“ branitelja (za što imaju tehničke mogućnosti i iskustva), što bi u javnosti stvorilo privid dubokog nejedinstva na ideološkij i političkoj razini.

2.-realno je očekivati da će mediji na tezi objektivno ograničenih proračunskih mogućnosti bilo koje vlasti (kod dijela branitelja) pokušati izazvati malodušje,. u smislu „ništa se neće promijeniti“, „svi nas lažu“, „novaca ionako nema“ i tako pokušati prisiliti HDZ i stranke Domoljubne koalicije na davanje obećanja koja bi bila nerealna, teško ostvariva, koja bi bilo lako „uvjerljivo“ napadati, a braniteljsku populaciju (poglavito njen kolebljivi dio) dodatno uznemiriti i dezorijentirati.

3.-branitelje, za koje protuhrvatski tabor prosudi da mogu biti značajan kohezijski čimbenik unutar braniteljske populacije, će se svim snagama i sredstvima osobno napadati sa ciljem izazivanja efekata unutarnjeg otpora, ali i oblikovanja raspoloženja javnosti.

Istodobno je realno očekivati suprotno djelovanje prema „svojim“ braniteljima, sa ciljem izazivanja suprotnih učinaka.
Unutar ovog smjera djelovanja za očekivati je nastavak djelovanja prema „desnom dijelu“braniteljske populacije sa platforme prethodno stvorene i naprijed opisane paradigme o braniteljima (parazitska ovisnost o proračunu, “desničarenje”, sklonost ekscesima, natražnjaštvo, domoljublje kao zanimanje …), i suprotno, prikazivanje „lijevih“ branitelja kao uspješnih, uljuđenih, kulturnih, progresivnih…

Unatoč svemu navedenom, vlast u dolasku (nadam se DK), ako ne želi svoj program graditi na neostvarivim obećanjima, mora u njega ugraditi realne činjenice (koje su općenito nepovoljne) kao:

-negativni trend kretanja BDP-a,

-pad zaposlenosti,

-statistička stagnacija, a zadnje vrijeme i pad broja nezaposlenih,

-neprihvatljiv rastući trend iseljavanja, poglavito mladih i obrazovanih,

-porast broja umirovljenika (preko crte održivosti mirovinskog sustava),

-neprihvatljiv udio izdvajanja za mirovine iz proračunskih sredstava,

-neprihvatljiv porast proračunskog deficita i zaduženosti središnje države,

kao i mnogi drugi negativni trendovi koji generiraju nezadovoljstvo i malodušnost te ugrožavaju temelje same države, ali i,

-planirati mjere kojima kani ublažiti njihov učinak, i, (u drugom koraku),

-preokrenuti negativne trendove.

Malo je vjerojatno da će se samom promjenom vlasti bilo koji od negativnih trendova promijeniti sam od sebe, a uz najbolju volju i najstručniji rad nove vlade, proći će stanovito vrijeme dok promjene ne budu vidljive.

Zbog toga bi vlada u dolasku trebala osmisliti drugačiji pristup braniteljskoj populaciji i njihovim problemima, te obznaniti strategiju njihovog rješavanja koja bi se trebala temeljiti na:

-priznavanju prava hrvatskih branitelja na dostignutoj razini, sa trendom rješavanja slučajeva koji su se kao nerješivi (po postojećim propisima) pojavili u provedbenoj praksi, sa tendencijom prilagodbe propisa u cilju njihovog rješavanja,

-osiguranju mehanizma zakonske zaštite stupnja dostignutih prava hrvatskih branitelja iz DR i članova njihovih obitelji neovisno o političkoj opciji na vlasti (ustavnim ili organskim zakonom),

-izradi zakonskog okvira za utemeljenje jedinstvene (krovne) strukture koja će predstavljati branitelje i biti birana i nadzirana od strane branitelja.

-suočavanju branitelja sa stvarnim stanjem državnih financija i mogućnostima proračuna RH, te uključivanje predstavnika hrvatskih branitelja u proces traženja optimalnog rješenja,

-pristupu hrvatskim braniteljima kao “neangažiranom potencijalu” koji može pomoći u preobrazbi hrvatskog društva i države (biti dio rješenja a ne problema).

Promjena paradigme.

-suočavanju branitelja sa nužnošću njihovog novog (aktivnog) doprinosa domovini, ovoga puta na planu ekonomskog oporavka, rasterećenja proračuna i stvaranja uvjeta mladim generacijama za pristupanje tržištu rada,

-odgovarajućoj prilagodbi potrebnog broja Zakona sa ciljem stvaranja zakonskog okvira (koji neće biti u suprotnosti sa pravnom stečevinom EU), za zakonito uključenje hrvatskih branitelja u svijet rada bez obzira na trenutačni status (umirovljen, invalid…), a bez diranja u stečena prava, (u sklopu ove mjere treba provesti reformu mirovinskog i zdravstvenog sustava),

-promijeniti odnos prema kvalifikaciji kaznenih djela iz DR i odgovornosti za možebitne počinjene zločine u DR od strane pripadnika OS RH (OS RH = ZNG – HOS- HV; Policija).

Nužno je promijeniti paradigmu koja je stvorena djelovanjem medija i antihrvatskih snaga u pogledu odgovornosti za ratne zločine i zločine počinjene u ratu.

Ne treba negirati da su od strane pojedinih pripadnika OS RH počinjeni pojedini zločini u ratu, niti potrebu individualiziranja odgovornosti za njihovo počinjenje (uključujući i poduzimanje mjera pravnog “gonjenja”, a ne javnog linča), ali se ne smije pristati na pokušaj da se ti pojedinačni „zločini počinjeni u ratu“ tretiraju kao počinjenje „ratnih zločina“ od strane OS RH.
Te slučajeve (u najvećoj mogućoj mjeri umjesto lso “ratne zločine”, trebatretirati kao “zločine počinjene u ratu”, što su oni objektivno i bili.

Za to angažirati pravne stručnjake i dati im zadaću da stručno rasvijetle ovu tezu, uz uključenje najširih slojeva javnosti i braniteljske populacije (javne tribine, okrugli stolovi, tematske TV emisije, tiskani mediji)

Hrvatska država ima pravo ovo pitanje postaviti tako da se zločini počinjeni od strane okupatora ili pobunjenika imaju smatrati ratnim zločinima (zbog toga što su zločini počinjeni planski, sa ciljem eliminiranja hrvatskog pučanstva sa okupiranih područja

– u rasponu od zastrašivanja i progona, do fizičke likvidacije – u sklopu oružane pobune, poticani su i/ili odobravani, a u značajnom dijelu planirani i zapovijedani od strane odmetničke i okupatorske „vlasti“ ustrojene na privremeno okupiranim područjima), dok se pojedinačni zločini počinjeni u obrani domovine od strane pojedinih pripadnika (obrambenih) OS RH imaju smatrati zločinima počinjenim u ratu, (osim ako se ne dokaže da je možebitni zločin planiran i zapovjeđen od strane RH ili njenih legalnih predstavnika.

Republika Hrvatska, kao članica EU treba (na navedenim načelima) procesuirati svaki zločin, (bez obzira na počinitelja) za koji ima saznanja i dokaze o počinjenju.

Ovaj proces neće biti moguće provesti dok ne budemo imali politički neovisno, ali interesima Republike Hrvatske lojalno državno odvjetništvo.

Da bi se ovaj proces uspješno proveo treba:

1. -a) temeljem međunarodnog javnog, ratnog i humanitarnog prava provesti objektivnu stručnu raspravu sa ciljem (znanstvene dokazane) kvalifikacije zločina počinjenih od strane agresorskih i pobunjeničkih snaga, kao „ratnih zločina“, (po definiciji), i

– b) na istim načelima dokazati da zločini počinjeni u obrani (u sklopu legalnih i legitimnih vojnih i policijskih djelovanja u obrani RH), počinjeni od strane pojedinaca ili skupina, iz pobuda koje imaju individualan karakter, da nisu planirani, zapovjeđeni i organizirani od strane legalnih predstavnika vlasti RH), ne spadaju u kategoriju „ratnih zločina“ nego „zločina počinjenih u ratu“.

2. -prikupiti sve podatke o počinjenim ratnim zločinima od strane pripadnika agresorskih snaga i predati ih državnom odvjetništvu, ali i „motivirati“ DORH da sam obavi taj posao, budući da se kazneno djelo ratnog zločina goni po službenoj dužnosti.

3. -raspraviti ova pitanja sa najširim krugom braniteljske populacije i od zakonodavne, sudske i izvršne vlasti tražiti jasno očitovanu volju za definitivno raščišćavanje ove problematike, na navedenim načelima.

4. -zauzeti, obrazložiti i javnosti predstaviti stav da RH ima legitimno pravo (ne prejudicirajući krivnju ili nevinost, ali poštujući pravo osumnjičenog/okrivljenog na dokazivanje nevinosti) i obvezu na svaki način pomoći osumnjičenim pripadnicima OS RH u dokazivanju svoje nevinosti i pomoći im u procesu rehabilitacije nakon izdržavanja kazne.

Time bi se prekinula hajka na hrvatske branitelje iz DR koji su možebitno počinili pojedinačne zločine u ratu, i na pošten, odgovoran, dobronamjeran, na zakonu i dobrim običajima utemeljen način trajno riješilo pitanje odgovornosti za pojedinačne zločine počinjene u ratu od strane pripadnika OS RH.

Od toga ne treba bježati, dapače, treba procesuirati svaki poznati zločin, objektivizirati ga u najvećoj mogućoj mjeri, uz primjenu načela “tempore criminis”, bez malicioznosti, hajke, medijskog linča.

Agresori i pobunjenici su na teritoriju RH (po definiciji) počinili ratne zločine, te u procesuiranju pripadnika pobunjeničkih snaga i srpskih paravojnih postrojbi i JNA (nakon 20.svibnja 1992. VJ) primjenjivati gore navedena načela (ako je nužno prilagoditi određene zakone).

-u procesu pristupanja Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine Europskoj Uniji, Republika Hrvatska MORA, kao svoj vitalni nacionalni interes, osigurati izuzeće od ispunjenja obveza iz europskog uhidbenog naloga u smislu izručenja svojih građana optuženih za ratni zločin od strane pravosuđa Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine, kako se ne bi dogodilo da ulaskom tih zemalja u EU ne dođe do masovnih zahtjeva za izručenjem hrvatskih branitelja (državljana RH) pravosuđu tih država, budući da su Srbija, Crna Gora i BiH (Republika Srpska i bošnjačke elite u FBiH) pokrenule značajan broj postupaka protiv pripadnika OS RH i HVO-a.

Isto tako, žurno se mora riješiti problematika koja (posljedično) proizilazi iz „univerzalne jurisdikcije“ koju je proglasila i primjenjuje Srbija, te Protokola o suradnji na progonu počinitelja kaznenih djela ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti i genocida, potpisanog sa BiH.

Na kraju, domoljubna i državotvorna Hrvatska Vlada ima pravo od branitelja tražiti da se žrtvuju za dobrobit svoje Domovine.

Ponovno i uvijek!

Ali mora pokazati dobre namjere, nastupiti otvoreno, argumentirano i jasno, sa ciljem uključenja braniteljske populacije (u najvećoj mogućoj mjeri) u politički život, svijet rada, kulture, špotra i sva druga područja ljudskog djelovanja, a branitelji će sigurno znati gdje im je mjesto i kako se ponašati u takvim uvjetima.