Nenad Piskač: Izostao je boj protiv epidemije kulture korupcije

Nenad Piskač: Izostao je boj protiv epidemije kulture korupcije

 

Svojim izlaskom iz Domovinskoga pokreta saborski zastupnici Milan Vrkljan i Karolina Vidović-Krišto skrenuli su pozornost na dvije važne teme. Prva je nemogućnost postavljanja jasnih programskih ciljeva unutar stranke, što znači da DP nema konsenzus oko temeljnih stvari stranke i da je kao takav ne samo izašao na izbore, nego i osvojio više od deset mandata. Druga je tema – borba protiv korupcije, kao nepoželjna tema. Ovdje ćemo se osvrnuti samo na drugu temu – korupciju. U Hrvatskoj, opterećenoj korupcijom od vrha do dna, tema korupcije nije još dobila pravo javnosti kakvo objektivno zavrjeđuje. Iznimku na tom planu čine dosadašnji nastupi u Hrvatskom (državnom) saboru zastupnice Karoline Vidović-Krišto. Prema njezinim riječima zbog zauzetoga protukorupcijskoga smjera naišla je na otpor u vrhu svoje (bivše) stranke.

Ne ću se ovdje baviti nijednom pojedinačnom korupcionaškom aferom. Ne bi bilo pravedno neku od korupcijskih afera zaboraviti ili nehotice propustiti. U hrvatskoj zbilji ima ih, naime, previše bez obzira na to koja od dvije dominantne stranke s pripadajućom koalicijom obnašala vlast. Korupcija, osobito politička korupcija, hrvatska je konstanta. Ona, međutim, nije hrvatska izmišljotina. Nju su mnogi prepoznali u svojim državama kao nešto osobito negativno. Na korupciju se i reagiralo – načelno, izravno, zviždanjem… Reagiralo je svojom Notom i Papinsko vijeće za pravdu i mir (Nota je potpisana 21. rujna 2006., prevedena je na hrvatski i objavljena u: „Socijalni kompendij: izazov i nadahnuće“, Centar za promicanje socijalnog nauka Crkve, svibanj 2007.).

Korupcija ne poznaje granice

Papinsko vijeće za pravdu i mir u Vatikanu je održalo međunarodnu konferenciju „Borba protiv korupcije“ (2. i 3. lipnja godine 2006.). Na njoj su sudjelovali brojni dužnosnici međunarodnih tijela, veleposlanici, profesori, znanstvenici. Upoznati fenomen korupcije, osvijetliti najbolje metode za suzbijanje korupcije i pojasniti crkveni prinos borbi protiv korupcije – bio je osnovni cilj konferencije Papinskoga vijeća za pravdu i mir. Govorilo se o tome što je korupcija, što se na globalnoj razini radi na njezinu suzbijanju, što pak u privatnom i javnom sektoru, u civilnom društvu, u bogatim i siromašnim državama. Iznijete su teške posljedice koje korupcija donosi siromašnima, ali i temeljna obilježja „kulture korupcije“.

Konstatirano je da korupcija postoji oduvijek, „no svijest o njoj na međunarodnoj se razini počela buditi tek unatrag nekoliko godina“. Na nju se na svjetskoj razini gleda sve negativnije. Jača svijest o potrebi njezina suzbijanja, osobito poslije kraja blokovskih podjela (1989.) i uspostave globalizacije informacija. Nestanak blokovskih granica s druge strane omogućio je korupciji da se lakše proširi, odnosno da se i sama globalizira.

Stoga je korupcija fenomen koji ne priznaje i ne poznaje granice, bilo političke, bilo državne. Kamoli stranačke. Ima je u bogatim i siromašnim državama. Njezina je karakteristika i to da se uvlači u sve pore društva. Ima je među političarima i poduzetnicima, u civilnome društvu i u međunarodnim tijelima. Njezinu širenju pogoduje „slaba transparentnost međunarodnih financija“ i porezni rajevi, slaba suradnja država u borbi protiv korupcije, kao i nedovoljna osjetljivost medija prema korupciji i nerazvijena demokracija. „Bez slobodnog tiska, demokratskih sustava nadzora i transparentnosti, korupcija nedvojbeno lakše uzima maha“. Treba li podsjetiti da je u nas hrvatsko-srpska vlada u isto ministarstvo utrpala kulturu i (jednoumne) medije? Zabrinutost je na svjetskoj razini to veća jer je korupcija „povezana i s trgovinom opojnih droga, s pranjem prljavog novca, s nezakonitom trgovinom oružjem te s drugim oblicima kriminaliteta“.

Teren političke razmjene između klijentelističkih zahtijeva i usluga vladajućih

Među posljedice korupcije spada nanošenje materijalne štete. Ona usporava gospodarski rast. Međutim, njezine posljedice još su štetnije za „nematerijalna dobra, koja su tješnije vezana uz kvalitetnu i ljudsku dimenziju društvenog života“. Korupcija u politici „kompromitira ispravno funkcioniranje države negativno utječući na odnos između vladajućih i podanika; uvodi sve veće nepovjerenje prema javnim ustanovama uzrokujući postupno pomanjkanje povjerenja građana prema politici i njezinim predstavnicima, zbog čega dolazi do slabljenja ustanova“. Upravo je ova istina izašla na vidjelo ovih dana poslije potresa na Banovini – nepovjerenje u službene ustanove u nas vrišti do neba.

Spomenuta konferencija pokazala je „kako postoji jasna i empirijski pokazana veza između korupcije i odsutnosti kulture, između korupcije i ograničenog funkcioniranja institucionalnog sustava, između korupcije i indeksa ljudskog razvoja, između korupcije i socijalnih nepravdi. Nije riječ samo o nečemu što slabi ekonomski sustav: korupcija priječi promicanje osobe, a društva čini manje pravednima i manje otvorenima“.

Nadalje, korupcija vrlo ozbiljno narušava politički sustav. Ona „iskrivljuje ulogu zastupničkih ustanova u korijenu jer se njima koristi kao terenom političke razmjene između klijentelističkih zahtjeva i usluga vladajućih. Na taj način politički odabiri pospješuju uske ciljeve onih koji imaju sredstva da na njih utječu te sprečavaju ostvarenje općeg dobra svih građana“ (Kompendij socijalnog nauka Crkve, br. 411). Crkva je primijetila i to kako se korupcija ubraja „među uzroke koji najviše sudjeluju u određivanju nerazvijenosti i siromaštva“, a prisutna je i unutar samih mehanizama pružanja pomoći siromašnim zemljama.

Pukotine u ljudskoj ekologiji

Korupcija lišava narode temeljnoga općeg dobra – zakonitosti. A to znači poštivanja pravila, ispravnoga funkcioniranja gospodarskih i političkih institucija. Zakonitost je „opće dobro“ na koje svi imaju pravo. Praksu kulture korupcije, zaključuje Papinsko vijeće za pravdu i mir, moraju zamijeniti praksa i kultura zakonitosti. I dodaje: „Kako bi se suzbilo korupciju, nužno je prijeći iz autoritarnog u demokratsko društvo, iz zatvorenih društava u otvorena društva, iz vertikalnih društava u horizontalna društva, iz centralističkih društava u društva u kojima vlada sudioništvo“. Pritom treba paziti da navedeno „otvaranje“ ne naškodi „čvrstoći moralnih uvjerenja i da pluralnost ne bude smetnja čvrstim socijalnim vezama“.

U autoritarnim društvima korupcija „teže izlazi na vidjelo“. U njima korumpirani i oni koji se bave korupcijom lakše ostaju skriveni, a mogu uživati i zaštitu režima. U takvim slučajevima korupcija „može trajati unedogled računajući na nepromjenjivost postojećeg stanja“. S druge strane u društvima pretjeranog pluralizma može se „ugroziti etički konsenzus građana“ i oslabiti „moralni sud o korupciji“.

U nastavku Note navodi se odnos socijalnoga nauka Crkve u borbi protiv korupcije. Predlaže se pojam „ljudske ekologije“ (iz enciklike Centesimus annus) kao smjerokaz u borbi protiv korupcije. Polazi se od toga da se korupcionaško ponašanje može razumjeti samo ako ga se promatra kao „posljedicu pukotina nastalih u ljudskoj ekologiji“. Do „pukotina“ u „ljudskoj ekologiji“ dolazi ako obitelj ne može ispuniti svoju odgojnu zadaću, ako zakoni ne potiču čovjeka na dobro, ako se pravda presporo provodi, ako se temeljnu moralnost podriva i tolerira, ako su životni uvjeti loši, ako škola nije mjesto osobnoga rasta i stjecanje istinske slobode. Ističe se da „korupcija uključuje različite veze i ortaštva, potamnjenje savjesti, ucjene i prijetnje, nepisana pravila i saveze koji, još prije nego strukture, pogađaju osobe i njihovu savjest“.

Vrijedno je boriti se protiv korupcije

Crkva u borbu protiv korupcije uključuje temeljna načela socijalnog nauka: načelo dostojanstva osobe, opće dobro, solidarnost, supsidijarnost, povlašteno opredjeljenje za siromašne, opću namjenu dobara. Ukratko, cjelokupni socijalni nauk Crkve predlaže viziju društvenih odnosa koji su u potpunoj suprotnosti s praksom korupcije. Stoga i borba protiv korupcije „zahtijeva porast uvjerenja koje proizlazi iz konsenzusa o moralnim prosudbama i svijesti da se tom borbom postižu važne socijalne blagodati“. Borba protiv korupcije je vrijednost, ali i nužnost, budući da korupcija jest zlo.

„U borbi protiv korupcije vrlo je važno da se odgovornost za nezakonite radnje iznese na vidjelo, da krivci budu kažnjeni, i to reparacijskim oblicima nadoknade štete, usmjerenima na socijalno odgovorno ponašanje“, a oni koji ne toleriraju korupciju i ravnaju se etičkim kodeksom – budu nagrađeni. Crkva naglašava kako na međunarodnom planu borba protiv korupcije zahtijeva rad na povećanju transparentnosti ekonomskih i financijskih transakcija te ujednačavanje zakonodavstava koja uređuju to područje. Budući da „organizirani kriminal ne poznaje granice“ potrebna je jača međunarodna protukorupcijska suradnja.

Hrvatska danas: Nepromijenjena logika parole „snađi se druže“

Hrvatska je prihvatila UN-ovu Konvenciju protiv korupcije. Prihvatila je i protukorupcijsku pravnu stečevinu Europske unije. Vjerojatno je primila na znanje i Notu Papinskoga vijeća za pravdu i mir. Pa, ipak, moglo bi se zaključiti da je u njoj stvarna borba protiv korupcije ostala na niskoj razini poznatoj od prije njezina osamostaljenja, kad je vladalo pravilo „snađi se druže“. 

Unatoč prihvaćenim međunarodnim dokumentima, osim na deklarativnoj razini i na razini pojedinačnih istupa, ne postoji stvarni konsenzus političkih stranaka o tome da je korupcija zlo bez obzira iz kojega „tabora“ dolazila. Nedostatna ili nepostojeća borba protiv korupcije jedan je od uzroka alarmantne krize povjerenja u državne ustanove, stranke, politiku i političare. Istodobno traljav ili čak tolerantan odnos prema korupciji predstavlja plodno tlo iseljavanja Hrvata i izbornoj apstinenciji. Jesu li u nas već stvoreni takvi društveni uvjeti koji sugeriraju da korupcija „može trajati unedogled računajući na nepromjenjivost postojećeg stanja“? Odgovor prepuštam čitateljima, to jest „ljudskoj ekologiji“.

 

Nenad Piskač/Hrvatsko nebo

 

Facebook Comments