PRAŠTALO ZA HMS: “Slučaj Komšić” je od 2006. godine crna točka za daljnji razvoj BiH

Predrag Praštalo, predsjednik Europskog pokreta u BiH u intervjuu za Hrvatski Medijski Servis je rekao kako je nametanje političkih predsavnika Hrvatima od strane većinskog bošnjačkog naroda jedan od najvećih utega na putu BiH ka Europskoj uniji te da je “slučaj Komšić” crna točka za funkcionalnost i daljnji razvoj BiH. Pozvao je na nenametanje volje jedni drugima, bez obzira na veličinu ili malobrojnost naroda, jer je to, kako kaže, znak političke i ljudske slabosti, dok je snaga i uspješnost u realnim kompromisima, bez nametanja volje „na mišiće“.

Osvrnuo se Praštalo i na izrazito negativno mišljenje Europske komisije o napretku BiH na putu ka EU, (ne)postojanju unutarnjeg konsenzusa za napredak na polju europskih integracija te je odgovorio i na pitanje zašto više nije rado viđen gost na sarajevskoj Federalnoj televiziji.

Razgovarao: Branimir Galić, Hrvatski Medijski Servis

HMS: Možete li reći nešto o Europskom pokretu i koji su njegovi osnovni ciljevi?

PRAŠTALO: Europski pokret u BIH je nevladina organizacija internacionalnog karaktera,čije glavno sjedište je u Bruxellesu, a mi smo predstavnici u našoj zemlji od 2008.godine, kada smo postali pridruženi član ove ugledne grupacije. Europski pokret Internacional (EMI) je osnovan 1948.godine u Haagu, s ciljem sprječavanja novih ratova u Europi, prije svega sukobi dvije najveće sile Njemačke i Francuske, koje su u 100 godina vodile tri velika rata. Već 1949. godine naša „majka organizacija“ , uz snažan angažman ljudi koji su pokrenuli Europski pokret, poput Winstona Churchilla, je dala inicijativu i bila osnivač Vijeće Europe.

Europski pokret u BiH, u današnjem obliku, je osnovan u ožujku 2006.godine, kada je iz sekcije za EU pitanja pri „Europskom kulturnom centru“, koji je osnovan 2004.godine u Zavidovićima, prerastao u samostalnu organizaciju registriranu na državnoj razini. Osnivači su bile 12 (simbolično kao zvjezdice EU) nevladinih organizacije iz devet gradova, i to : Žepče, Zavidovići, Bijeljina, Šekovići, Banja Luka, Zenica, Gračanica,Vitez i Tuzla. Osnovni cilj našeg djelovanja je prihvaćanje i promoviranje pozitivnih europskih vrijednosti od strane bh društva i priključivanje BiH i regije u EU. Naši članovi od osnivanja mogu biti članovi ili simpatizeri političkih stranaka, bez da svoje političke ciljeve promoviraju ili nameću unutar Europskog pokreta.

https://hr-hr.facebook.com/1501988310012834/photos/1743875185824144/

HMS: Kako gledate na najnovije izvješće Europske unije o (ne)napretku BiH na puti ka EU?

PRAŠTALO: Mi, u Europskom pokretu, već nekoliko godina nismo iznenađeni sve lošijim izvješćima Europske unije o (ne)napretku BiH na putu ka članstvu u EU. Ipak, ovaj zadnji od prije nekoliko dana je više nego poražavajući za sve one ljude ove zemlje, koji su se nadali ili se još nadaju, da će za njihovih života naša država postati članica EU. Ovo izvješće može biti dodatni i novi okidač za mnoge mlade i obrazovane ljude, od kojih mnogi imaju i obitelji, da svi skupa u velikom broju ubrzaju proces iseljavanja iz BiH. Tim više, da situacija bude još i gora, izvješće će sigurno „poslati poruku“ i ono malo stranih investitora, koji bi pomislili investirati u BiH, da dobro razmisle, dok sa sigurnošću mogu svoj novac uložiti u Crnu Goru (koja je članica i NATO, a uz to se nalazi najbliže članstvu u EU), Srbiju ili „Prištinu“, ako se nastavi pozitivan trend paralelnih pregovora sa SAD i EU. Iako to nitko od predstavnika EU nije javno rekao, siguran sam i da negativne ili prilično suzdržane reakcije , kako tzv.“analitičara“, tako i dijela neodlučnih političara iz BiH na inicijativu „Mali Schengen“,dodatno su smanjili rejting izvješća, uzimajući u obzir da je to ideja koju i SAD i EU snažno podržavaju, a što je i povjerenik za proširenje Várhely i nekoliko puta tijekom posjete Sarajevu jasno istakao.

Svima,koji se barem malo razumiju ili prate proces EU integracija, jasno je, a može se javno i provjeriti prema statističkim podacima, prema broju i obujmu političkih kriza, koje najbolje oslikavaju stanje i društvenu situaciju u BiH u razdoblju 2004-2006, kada je u društvu vlada optimistična klima pro-europskog duha, kada smo se svi radovali i preoptimistično nadali članstvu u EU do 2009. godine.

Dvije „crne točke“ za funkcionalnost i dalji razvoj BiH, po mom mišljenju su: pad „Travanjskog paketa“, koji da je prošao, mogao je označiti i biti početak kraj „Daytonske“, a najava totalnog i nepovratnog početka „Europske ere“ BiH, te pojava i „slučaj Komšić“,kojim je prvi puta, od Daytonskom mirovnog sporazuma 1995.godine, te posebno važne i „prijelomne “ 2006 .godine, došlo do pojave da dio pripadnika jednoga (najbrojnijeg naroda u BiH) svojim glasovima, dovodi do preglasavanja najmalobrojnijeg naroda, što je po prvima legalno po zakonu i Ustavu BiH, dok drugi se smatraju prevarenim i izigranim, pošto im je (fizičkom prevagom i brojnošću jednog naroda) oduzeto demokratsko pravo da biraju svoje legitimne predstavnike, kojima su ukazali svoje povjerenje da budu njihovi predstavnici u Predsjedništvu BiH i drugim institucijama države BIH.

Nakon „pozitivnog europskog duha“, ponajviše zahvaljujući agilnom Vijeću ministara, koje je podržavalo DEI (Direkcija za europske integracije) tijekom 2003-2006.godine, i nade da ćemo postati članica EU već 2009. godine, nastupa „crno razdoblje“ izražene stagnacije procesa EU integracija BIH, ali drugih vitalnih oblasti u društvu, što će potrajati od 2006 do 2014.godine. Tek 2015.godine, a posebno 2016.godine, europski procesi dobivaju na ubrzanju,a tri ključna događaja u toj godini su ujedno i najznačajniji do sada uspjesi države BiH na putu europskih integracija, koji ukazuju na to, da kada svaki narod ima svoje legitimne predstavnike, koje su narodi demokratski izabrali, bez miješanja u ingerencije drugih naroda (kao što je to npr. slučaj u Belgiji, gdje ni jedna od tri regije, ne može birati predstavnike druge dvije regije) uspjeh je moguć, čak i u društvu kao što je BiH. Veliki koraci tijekom 2016.godine je prvo bila predaja Aplikacije za članstvo u EU, od strane tadašnjeg predsjedatelja Predsjedništva Dragana Čovića, iako su mnoge „jake“ članice EU ,poput Nizozemske ,koja je i jedna od osnivača Europske unije, izrazito bile protiv predaje i nagovještavale negativan odgovor.

Drugi izuzetno važan čin je bilo formiranje „koordinacijskog tima“,koji je od početnih „porođajnih“ problema, nekako ipak proradio, te dao značajan doprinos cijelim aktivnostima. Konačno, treći uspjeh je bio ujedno i najveći i najznačajniji dosadašnji uspjeh BiH na putu EU integracija – pozitivan odgovor EU na bh aplikaciju u vrijeme Slovačkog predsjedavanja EU.

Svi tadašnji visokorangirani predstavnici EU, počevši od Junkera, Mogherini, Hahn-a, Delpreda, Tanje Fajon, Lajčaka i mnogih drugih su odali priznanje Draganu Čoviću (tada članu P BIH) i Denisu Zvizdiću (VM BIH), kao dvojici najistaknutijih „proeuropskih“ političara u BIH, te koordinacijskom timu i svim institucijama koje su sudjelovale u procesu dobivanja pozitivnog odgovora na aplikaciju za članstvo i rad koordinacijskog tima BiH. To je bila jasna PORUKA, jasna SVIMA, da BIH ima snagu, znanja i kapaciteta da na svaki „EU izazov“ pozitivno odgovori, dokle god se poštuju dogovori, vodi se konstruktivan dijalog, i postoje iskrena i fer komunikacija između političkih subjekata.

Suprotno tome, onemogućavanjem jednog od tri konstitutivna naroda, koji je uz to najviše „vitalno i životno“ zainteresiran i fokusiran da se nastavi uspješan proces EU integracija, da svojom volje izabere svoje legitimne predstavnike, nemoguće je ostvariti vidljiviji bilo kakav društveni napredak. „Daytonski mirovni sporazum“ je svakom od tri naroda dodijelio „zaštitni mehanizam“ za zaštitu nacionalnih interesa, baš kako bi se onemogućile političke spletke i situacije, kakvu danas imamo. Uzimajući u obzir da smo još uvijek u državi koju tvore tri konstitutivna naroda i građani, da narodi imaju zaštitni mehanizam,te da je Daytonski Ustav BIH još uvijek aktualan, sve dok se tri naroda ne dogovore o eventualnoj, u svakom slučaju, mirnoj a ne nasilnoj tranziciji iz narodnog u građansko uređenje, naša preporuka političarima, a vezano za negativni izvještaj o napretku BiH bi bila :

– Otvorite i započnite, “koliko još jučer“ iskren i fer dijalog o svim bitnim pitanjima za rješavanje nastale užasno loše političke i društvene klime, kako biste konačno započeli proces zatvaranja 14 oblasti iz Mišljenja EU, i to od lakšeg ka težem pitanju.

– Ne namećite volju jedni drugima, bez obzira na veličinu ili malobrojnost naroda, jer je to znak političke i ljudske slabosti, dok je snaga i uspješnost u realnim kompromisima, bez nametanja volje „na mišiće“.

– Pod hitno otpočnite pregovore o Ustavnim promjenama, jer sve države koje su pristupale u EU više puta su mijenjale državni ustav.

– Jednako hitno, otvorite politički i društveni dijalog naroda i građana, kako bi se uskladio balans između „narodnog „ i „građanskog“, kao što je to usklađeno u uređenim višenacionalnim državama gdje je kao primjer nam mogu poslužiti Švicarska, Belgija i dr. modaliteti.

– Poštujete Ustav BiH, dokle god se narodi (prije svega, a onda kasnije i građani) ne dogovore o budućnosti i društvenom uređenju BiH koje će obuhvatiti i zaštiti interese i naroda, ali i građana BiH

– Oformite novi „Koordinacijski tim“, koji će raditi na rješavanju 14. oblasti iz Mišljenja EU, a koji će sačinjavati educirani i stručni kadrovi, svih razina vlasti u BIH prema potrebi, ovisno o kojem pitanju se radi.

– BiH treba biti ,ne samo dio, nego i jedan od ključnih nositelja projekta “Mali Schengen“,

– Analizirajte razdoblje od 2006-2020.godine, pa će te sigurno uočiti da su razdoblja 2006-2014 i 2018-2020 „crna faza“ procesa EU integracija, odnosno kada god Bošnjaci i Hrvati nisu vodili iskren i konstruktivan dijalog, ili kada su pripadnici drugih naroda svojim glasovima značajno utjecali na izbor članova Predsjedništva BiH, Bosna i Hercegovina je zaostajala u procesu EU integracija, ali i ostalim društvenim procesima. Hrvati, kao jedan od ključnih naroda-nositelja europskih vrijednosti su nezamjenjiv politički i društveni motor i faktor ovog procesa. Stoga, pozivamo na dijalog i bolje razumijevanje jednih s drugima, u interesu svih naših naroda i građana.

– Jedan od razloga pogubno lošeg izvješća o napretku BIH na putu EU integracija, ali i nezadovoljavajućeg diplomatskog angažmana i pada ugleda BiH, je pored nedovoljno angažiranog Vijeća ministara, duboko podijeljeno i Predsjedništvo BiH u kojem trenutno „sjedi“ samo jedan od tri nacionalna lidera, odnosno samo jedan koji djeluje u „punom kapacitetu“ donošenja ključnih odluka shodno ingerencijama ovog državnog tijela.

Ostvaren ograničen ili nikakva napredak

HMS: Postoji li unutarnji konsenzus o europskom putu BiH?

PRAŠTALO: Jednim dijelom sam na ovo pitanje već odgovorio, ali ću ponoviti stav kojeg sam prvi put izgovorio prije gotovo 10-12 godina: „ NE, ne postoji iskren konsenzus o procesu EU integracija. Da postoji, nikada pripadnici jednog naroda ne bi onemogućavali pripadnike drugog naroda da izaberu svoje legitimne predstavnike, što bi značilo da imamo fer , odgovorne i savjesne građane koji ne bi radili i činili drugima ono što ne žele da njima čini neko drugi. Konsenzus ne postoji, jednako tako iz još jednog razloga, a to je što se većina političara u BIH boji da ne završe u zatvoru kao što je to „slučaj Sanader“, koji je bio politička europska i svjetska gromada, u odnosu na veći dio političara u BIH koji su trenutno na rukovodećim funkcijama.

O ovome sam, vjerojatno kao i za ne postojanje političkog i društvenog konsenzusa o našem EU putu, prvi u BIH govorio u razdoblju 2011. godine pa sve do današnjih dana. Potvrda mojih riječi o nepostojanju konsenzusa je i onemogućavanje Dragana Čovića da predstavlja hrvatski narod u Predsjedništvu BiH, posebno imajući u vidu da su, između ostalih dvojica veleposlanika – šefova EU misije i specijalni predstavnici EU u BiH, Lars Gunnar Wigemark i Johann Sattler istaknuli Čovića kao „predvodnika procesa EU integracija u BIH“.

Pored toga, što političari jedno govore, a sasvim drugačije se ponašaju glede procesa EU integracija što ukazuje da nisu sasvim iskreni po ovom pitanju, jednako tako imamo značajan broj naših građana – sunarodnjaka, iz svih oblasti bh društva, koji su “minorno informirani i ekstremno loše educirani“ iz oblasti vrednovanja angažmana javnih osoba u ovom procesu, od kojih mnogi već četiri godine vrše mobing i razne oblike pritisaka na moje suradnike i mene osobno, jer smo kao liderska organizacija u procesu EU integracija, a povodom podnošenja i kasnije dobivanja pozitivnog odgovora za Aplikaciju BiH za članstvo u EU. Pa ako to nije dovoljan razlog da se nekome u tom momentu dodijeli titula „Najeuropljanin BIH“, tim više jer je to do sada najveći uspjeh BIH na putu EU integracija , ja onda ne znam kome bismo je onda trebali uručiti. Ukratko, vrlo malo političara je na razini procesa EU integracija, čast izuzetcima poput Denisa Zvizdića, Edina Dilberovića, Igora Davidovića, Elvira Bucala i sl.

Nažalost, jedan od rijetkih konsenzusa u BIH, posebno političke prirode, je onaj o podizanju novih kredita i još veće zaduživanje generacija,koje se tek trebaju roditi.

HMS: Može li se graditi prosperitetno i demokratsko društvo u atmosferi nametanja političkih predstavnika (Hrvatima od strane Bošnjaka) i vjerujete li da je moguć dogovor oko izmjena Izbornog zakona BiH?

PRAŠTALO: Mislim da sam jednim dobrim dijelom na ovo pitanje ranije odgovorio,ali ako treba mogu naknadno nešto dodati ako zatreba.

Dodat ću ovo još: Alija Izetbegović je osobno tražio zaštitu konstitutivnosti i prava naroda, valjda što je bio mudriji od današnjih političara,koji brutalno nagrizaju temelj mira i stabilnosti, uporno i tvrdoglavo namećući „građansko društvo“, iako su se preko 95% žitelja BiH na popisu iz 2013.godine izjasnili da pripadaju jednom od tri konstitutivna naroda, odnosno jednoj od tri religije, a mogli su se kao „ostali“ izjasniti, ako neće da su dio „naroda“ ili „religija“. Daytonski sporazum je također predvidio „zaštitu nacionalnog interesa“ za sva tri naroda u BIH, baš da bi zaštitio da „veći“ nameću volju „manjima“, odnosno da se onemoguće političke prljave i ne fer igre, podvale i spletke, poput izbora Komšića od strane drugoga naroda, koji je preko 90% glasova dobio, ne iz „svoga naroda“,koji ima pravo birati svoje predstavnike. Haris Silajdžić, je također, i to u samo 72 sekunde, još te 2006.godine pojasnio zašto nije u redu da se ide u „lov na glasove“ Bošnjaka, kako bi zasjeo u Predsjedništvo BIH na mjesto predstavnika Hrvata.
Uvaženi Šaćir Filandra, neupitni intelektualni, obrazovni i ljudski karakter je odmah nakon izbora 2018. godine izjavio da je glasovanje za Komšića nefer, nekorektan i nekulturan čin Bošnjaka.

Citiram „Bošnjaci znaju i trebaju znati da nije pošteno da oni Hrvatima biraju člana Predsjedništva, njihova predstavnika. Ovaj potez je besmislen i, rekao bih, nekulturan”, rekao je dekan Filandra. Objasnio je kako su opravdani prosvjedi i nezadovoljstvo Hrvata protiv nametanja Komšića za člana državnog vrha. (Nezadovoljstvo je) apsolutno opravdano. Međutim, ta se situacija mogla i trebala riješiti. Hrvati moraju znati da izmjena Izbornog zakona neće biti temelj za uspostavu trećeg entiteta kao što to smatraju Bošnjaci”, rekao je dekan Filandra.

Po njegovu mišljenju, slučaj “Komšić” predstavlja “jednu veliku političku ujdurmu koju su napravili ljudi koji su u biti politički nepismeni”.

– Sasvim je normalno da Hrvati imaju svoga čovjeka koga smatraju svojim predstavnikom bez obzira na to što u Ustavu kaže. Ako imate moralni stav, neka onda svatko izabere svog predstavnika”

HMS: Zbog čega više niste radi viđen gost na FTV-u iako vas na nekim drugim sarajevskim televizijama imamo priliku često gledati?

PRAŠTALO: U općoj i dubokoj političkoj , društvenoj i ljudskoj podijeli nemoguće je očekivati da mediji ostanu nedirnuti, odnosno da profesionalno do kraja obavljaju svoj posao. Mediji su često bilo jedno od oruđa i najvećih krivaca i vrlo često su bili sredstvo za rasplamsavanje mržnje tijekom i poslije raspada Jugoslavije što je dovelo do sukoba, ratnih zločina i drugih zlih djela.

Nisu svi mediji loši, a sami po sebi mediji su potreba svakog društva, kao jedan od korektora društvenih tokova. Nažalost, u BIH, kao i u našem okruženju, značajan dio medija radi u službi određenih političkih ili drugih interesnih skupina. U BiH, koja je duboko podijeljena po svim šavovima, osobe sa stavom, a ja sebe osobno vidim takvim, koji ne odgovaraju glavnim urednicima ili direktorima TV kuća, a vrlo često i samim novinarima, odnosno „ljudima iz sjene“,koji su nerijetko na visokim političkim funkcijama, vrlo teško dobivaju priliku da iznesu svoje mišljenje. Ja sam zadnji put bio gost u studiju FTV BIH, prije izbora 2018.godine, kada sam gostovao s jednim od današnjih savjetnika jednog od članova Predsjedništva BiH, koji mi je kasnije rekao da je bez posla, te da će vjerojatno „otići u politiku“,jer „od nečega se mora živjeti“.

Od kada je on dobio taj posao mene više nikada nisu pozvali na FTV, dok su on i „njegov šef“ česti gosti. Trebam li istaknuti da sam jedan od revnosnijih kritičara „šefa“? Jedna od gospođa, bivša urednica na FTV, mi je najavila moguće gostovanje u nekom od programa, onda je negdje vidjela ili dobila poruku od nekoga da sam na društvenim mrežama napisao da je Dodik jedini školovani (politolog) političar u političkom vrhu BIH dok su drugi uglavnom odvjetnici, mesari, ili ginekolozi, te da je to tajna zašto je on politički dominantna osoba u odnosu na njih. Dobio sam poruku od te dame- „Ako je ovo vaš stav, nemamo više što pričati“.

FTV, čast vrijednim ljudima i novinarima, časnim izuzetcima, je dio rada posebnih službi, koje određuju tko može biti gost, tko će biti favoriziran, na koga će se vršiti atak, a vrlo često se dobiva utisak da pojedini novinari i pojedini gosti rade u „tandemu“ a emisije su uglavnom pripremljene tako da se traži i provociraju gosti, upadno im se uskače u razgovor, dok drugima se daje puno više vremena da kažu ono što žele, a sve radi gledanosti,ali i ispunjavanja i dodvoravanja političkim subjektima i drugim „nevidljivim“ subjektima.

Ja bih najradije plaćao samo BHT1 jer se barem trude biti umjereniji i profesionalnijih, a nikako FTV. Ali pošto sam legalist, plaćam i njima pretplatu, mada nerado, pošto su sve više populistička tv, a ne profesionalna kuća čija je uloga da budu informativni i objektivni. Zato gledam,poštujem i cijenim puno više BHT1 jer imaju mnogo dobrih i profesionalnih novinara, zanimljivih emisija, mada od kada sam počeo davati izjave da nije u redu da Hrvatima dio Bošnjaka bira člana Predsjedništva BiH, i kod njih nisam tako često pozivan u program.

Ukratko, javni servisi, odnosno posebni odjeli, nemaju razumijevanja za one koji „misle svojom glavom“ i imaju stav,koji se ne uklapa sa stavom „ljudi iz sjenke“. To se najbolje primijeti u emisijama uživo, kada gostuju „domaći“ i „strani“gosti. I mediji u BIH su također jedna od većih problema i odgovora zašto je ovo društvo tako daleko od članstva u EU. PO mom osobnom mišljenju pojedini mediji, posebno javni servisi, bi također trebali biti jedna od „(naj)vrućih tema“ 14 oblasti iz Mišljenja EU o napretku BiH. FTV, baš kao i RTRS, su produžene ruke političkih stranaka u oba entiteta koji vode, za sada još uvijek neki „svoj medijski rat“ u „nikada do završenom ratu 1992-95“, gdje i jedni , i drugi, gotovo kao da imaju zajedničke interese da kontaminiraju svoje gledatelje i slušatelje čime svjesno ili nesvjesno rade u interesu onih koji vide BIH kao propali projekt međunarodne zajednice, nemoguću da tri naroda žive jedni s drugima. Mislim da su javni servisi jedna od lošijih i slabijih karika u društvu BIH, izuzimajući značajnim dijelom BHT kojima su političari važniji i zanimljiviji od običnog „malog čovjeka“,koji,za razliku od političara, redovno plaća pretplatu, dok taj isti mali čovjek ne može gledati nogometnu utakmicu svoje državne reprezentacije.

Ukratko, Europski pokret u BIH,a i ja osobno, kao osnivač i predsjednik, zajedno sa njim (plus drugačijih osobnih pogleda,koji su kontra većem dijelu medija u BiH) smo „kolaterala“ općih društvenih odnosa, koji nikada nisu do kraja prihvatili okončanje ratnih događanja koji je, barem službeno, okončan 1995.godine, a s druge strane, nikada se nisu razvili u smjeru pogleda i razmišljanja o budućnosti, nego smo (za)ostali na pola puta od „nečega“ i „ničega“.

HMS/https://hms.ba/Hrvatsko nebo